Žalost

1

"Ona umire!"
Jako je prošaptala i suviše glasno naša majka. Oči joj se stisnuše, lica raširiše: sva je okrugla i crvena. A sestra leži na krevetu okrenuvši nama leđa. Ja i majka smo sami. I sestra se je stisnula. Kose su joj rijetke pa izgleda da joj je glava puna prhuti. Majka plače. Suze joj teku neprekidno i sve gušće iz očiju; ona grize usne i gleda mi u lice.
Meni je dvanaest godina. Idem u drugu gimnaziju. Smrt me sestrina ozlovoljuje, ja ne mogu plakati. Možda zato što je došlo sve to u nevrijeme, kad je sunce još vrlo visoko i sve su sobe pune svjetla i veselih glasova radnica koje se s posla vraćaju kući.
Kako je to bilo drukčije pred četiri godine, kad sam prvi put u svome životu vidio mrtvaca! Podvečer, cvokoćući zubima od zime, sav pokisao - stajao sam s drugom djecom pod jednom jednokatnicom i s dubokim udivljenjem gledao u jednoga gospodina koji se bio naglo proturao kroz mnoštvo iza kojega šaputahu:
- To je pokojnikov prvorođenac...

Onda su žene iznijele iz kuće pokojnikovu djecu: jednog dječaka i jednu djevojčicu. Ja sam odmah osjetio zavist prema ovom mršavom i ružnom dječaku koji je sada bio predmet razgovora, interesovanja i gledanja. Njemu sam zaviđao i samo me je donekle umirivalo što sam držao da je mnogo ružniji od mene. Ali djevojčicu sam srdačno žalio.
Oni su gledali začuđeno oko sebe i nisu plakali. Mene se to dojmilo onako, kao ono na ispitu gdje je jedan moj kolega deklamirao jednu Šenoinu pjesmu, a ja sam morao odgovarati samo na obična pitanja iz računice i katekizma. On je deklamirao na stolici kraj katedre; ja sam odgovarao iz predzadnje klupe. Od tada stadoh i ja pomišljati na deklamacije: "Onaj muca, gleda nice i drži se kao da ne zna lekciju... Ja bih naprotiv digao glavu kao učitelj kad čita, govorio glasno i jasno kao ravnatelj i mahao rukama baš kao pravi učitelj kad deklamira... Ovaj ne umije da se drži! Istina: on je na stolici pa izgleda veći i od ravnatelja, i svi gledaju samo u njega, ali svejedno - ne drži se nikako... Čekaj rano... do godine, ako meni dopuste deklamirati na ispitu!... Hoću li ja doživjeti taj veliki dan da pokažem što mogu i što znam...? Ovaj nije dostojan deklamiranja. Nije vrijedan važnosti koju si podaje i ugleda koji uživa..."
I sada sam želio nešto slično. I u ovoga su gledali i ovome sam zaviđao; ni ovaj se ne zna "držati"; ni jedne jedine suze nije propustio. "Ja bih se - mislio sam sada - drukčije držao da meni umre otac. Ja bih plakao i čupao kose. A kad bi me htjeli iznijeti, ja bih udarao nogama, grizao i vikao kao susjeda Kata, kad joj umre muž. Da mi umre otac! Ili brat! Pa i sestra!... Bilo bi drukčije, derane, što tako gluho u nas gledaš, kao da je nama umro otac... i još si umišljaš da si bogzna što... Ne, ti nisi zavrijedio da ti umre - otac!..."
A kad sam vidio sprovod, a za lijesom onog istog gospodina u crnini koji je zastirao oči rupcem, pa još drugu dvojicu koji su mu stiskali ruke za utjehu, a u kući mu naricale ženske - ja sam u sve gledao istim čuvstvom strahopočitanja kao na svećenike, kad na Veliki petak zakapaju Isusa Krista.
Kako je to bilo drukčije pred četiri godine!
A sad ne mogu ni da plačem! A sestra mi je mrtva! Dan je vedar i svijetao. Ljudi žamore. Radnice kikoću. Samo majka grize usne i suze joj bez prekida cure i kaplju na grudi. Tamo u kutu velike sobe još se vide pleća bijedne sestre, vlažna maja i jedno uho bijelo ko ušesa voštanog anđelka... Da, svijeća gori. Ali popa nema. Sluškinja je otrčala već pred jedan sat u grad. Je li to smrt? Zar se tako umire?
A majka me gleda. Da me sad vidi! A možda je već primijetila da ne plačem... Šta će ona misliti o meni? Mene je stid. Ja sam ništarija, ja sam griješnik; mene će kazniti bog... Meni nije žao sestre; ja ni ne plačem, a kamoli da udaram glavom o kamen i da čupam kose.
Majka se pridigla. Sestra se, čini mi se, pomakla. Ništa ne vidim. Majka je ljubi... Majka je grli. Majka rida. Majka se smije. Majka je luda.
Je na znam. Morao bih se i ja tako baciti, grliti, ridati, ludovati... Zaviđam li ja majci ili sam ljubomoran na sestru? Majka je ljubila sestru više nego ja, majka je ljubila sestru više nego mene.
Bože! Bože!
Majka me pridigla. Mutnim i mokrim pogledom gleda na mene. Kao da govori: Ti si ništarija ili glupan; ili nećeš da plačeš, ili ne znaš?
Bože! Bože!
Ja ne mogu! Ja sam ništarija. Ja ne znam! Ja sam glupan. Ja sam zbunjen kao moj kolega deklamator. Ja sam djetinjast kao susjedov sinčić. Ja sam nevrijednik, nedostojan i nadasve glup.
Zaplakao sam od srditosti.

2

Došla je sluškinja i kriknula. Ona je ružna. Pop će, veli, doći, ali ga još nema. I otac će, veli, doći, ali ni njega nema. I braća tako. Prozor i vrata su zatvoreni. Od susjedstva nema nikoga. Sestra leži mrtva. Oko nje smo samo nas troje. Majka sjedi i plače. Sluškinja je stala škropiti sestru svetom vodom. Onda joj stala tiskati u ruke križ. Ali ruke su slabe, a križ težak. Sluškinja se srdi; ne znam da li na križ ili na sestru. Uvjeren sam da u sebi psuje. Oduvijek je ona bila takova - srdita i nestrpljiva. Kad nije bilo u blizini majke, psovala bi nam mater. U nas je već mnogo godina. Kad sam bio mlađi, znala me udariti pesnicom po čelu. Njezine su kose crvene. Mi je odavno već nazvasmo "paprika". A kad bih zaplakao, onda mi je usta zatvarala šakom. Ona je mršava. Kad me je nosila, umarao sam se više no da idem sam. Ona je koščata. Kao muškarac. Kad grdi, vrijeđa. Glas joj hrapav i vidjeh je ne jedamput, gdje pije rakiju. Često zaudara na petroleumu, a stariji mi je brat, Milan, povjerio već pred nekoliko godina da ona pije i ocat i da je zato mršava. Ne, nitko je nije nikada volio; ni ona nas. Općenito je smatrana špijunom i otkako sam počeo pohađati gimnaziju prezirem je još više, jer se tu drži špijunstvo za nešto "najpodlije na svijetu". Ja sam od svih najmlađi; danas se već ne usuđuje ni mene udariti. Zato laže ocu da pušim njegove cigare, a ja sam samo jedamput uzeo u ruke jedan čik da vidim, kako je to kad se puši. I radi nje sam već kao gimnazijalac dobio od oca zaušnicu.
Zato mi je baš drago, ako sestra neće da drži križ onako, kako to "paprika" hoće. Ja bih se sada od srca rado nasmijao i znam da mi to dobra sestrica ne bi mogla zamjeriti. Ne. Ona neće da drži križ onako, kako "paprika" hoće. Kako sam joj zahvalan! Kako ljubim sestru i kako mrzim "papriku".
Još je ne pušta. Sestra se izvalila poledice. Vidim joj tako dobro u lice. Usnice joj se stisnuše. Ona je mrtva! Umrla je bez ispovijedi. Bože! Bože!
Da li je ona u raju? Je li ona u smrtnome grijehu? Ne, ona je bez grijeha. Istina, u posljednje je vrijeme i ocu grubo odgovarala, ali to je bilo od bolesti. To onda nije grijeh. Tako je i u petak jela mesa, jer to bolesnici smiju. Ni u crkvi nije već bila pola godine, jer to bolesnici ne moraju. "Paprika" je još oko nje. Križ stoji. Sestra je popustila. I "paprika" sada plače, a ja znam da joj nije do plača. Ona je srdita, što je nije vidjela umrijeti i što joj ona nije zatvorila oči! I ona misli da je "bogzna šta"!
Prišao sam krevetu. Ne mogu da trpim da bude ona pored nje. Ona hoće sve po svoju. Ona hoće da ima u svemu pravo. Ona hoće i sada da baš poljubi sestru. Ja sam već kod nje i već joj ljubim oči, usta, kosu. Ljubim je, makar mi je neugodno u ustima. Plačem, mada mi nije do plača. I "paprika" ju je stala ljubiti, samo da mene otisne. I ona plače, mada joj je do psovanja. Otisnula me da me tobože utješi. Tako me je bijesno stisnula za mišicu. Ali ja se ne dam. Ja vičem. Ja udaram nogama. Ja se derem. Ona je mene uštinula, ja sam nju ogrebao. I sada zaudara po petroleumu i po rakiji, makar bi htjela reći da to zaudara svijeća. Mora da je pijana. I ovakva da ljubi mrtvu sestru! Sve ću to kazati majci...
Svijeća se izvrnula, a "paprika" se opekla; ja sam se primirio. Majka mi ljubi čelo, draga kose, a ja jecam na njezinim grudima i znam da je sad majka zadovoljna sa mnom. Ja nisam - ništarija i nisam glup. Ja sam se tako krasno držao! Ja sam svojoj majci na diku i ponos i ona je zadovoljna sa mnom.
Ovako stojimo zagrljeni. Mi se razumijemo. Majka je ljubila sestru ko mene, ja sam ljubio sestru kao majku.
"Paprika" puše u lakat. Zacijelo se ljudski opekla.
Kako mi je ugodno na majčinim grudima. Ja sam zadovoljan sa samim sobom, majkom i "paprikom" i sa mrtvom sestrom...
Tako sam sretan!

3

Oca sam očekivao s velikom ljubopitnošću. Hoće li on plakati? Otac je dosta star, prosjed i ozbiljan. Nikada se ne šali. Ako se igramo, on onda kaže: "Zašto ne uzmete u ruke školsku knjigu?" Koliko nam je puta rekao da nismo već djeca i kad ćemo postati ozbiljni? "Ja sam, rekao je meni, u tvojim godinama radio već u kancelariji, a ti plačeš, ako ti dadem prepisivati najkraće pismo". Naš je otac uopće strog i pristojan, on kažnjava pogledom i šutnjorn.
No majka mu je već više puta rekla: "Ti njih (tj. nas) ne ljubiš, ni oni ne ljube tebe".
Kako će se sada on držati?
Ulazi s popom. Mrk je i zlovoljan. Obrve mu se ježe, brada mu se trese; usne mu stisnute, usta raširena. Ja sam se njega oduvijek bojao, sad ga se bojim još više. Pokojnu je sestru volio najviše, jer je bila najozbiljnija i najtiša. Sada ne gleda ni u koga, mene je samo kratko ošinuo pogledom, kao da sam mu kriv. Strašan je. Ide čvrstim koracima i sve se sobe tresu. Šešira nije skinuo. Ja ga se bojim.
Da zaplačem sada, bogzna, bi li me on grdio? On mi je toliko puta rekao da sam tvrdoglav, prokšen, razmažen, da me je majka iskvarila, da plačem za svaku tricu kao dijete i da nisam ni muško. Zato ga ne ljubim. Ja ga se bojim i štujem ga.
Stao je kod postelje. Vidim mu pleća. Zgrbio se. Šešir je bacio na fotelju. Pop nešto šapće i pravi neke znakove. Otac se ne miče. Dokle će stajati tako? Tko je on?
Gle ga! Okrenuo se, zarumenio i uhvatio za kose. Kašalj ga guši. Lice mu je mokro, čini mi se od znoja. Bacio se na fotelju i zgnječio šešir. Novi šešir. Rida.
Ono je - on! Dakle, ipak! I on - plače. A mene je grdio... Meni se rugao. A on, eno, čupa kose i udara se po glavi zgrčenim šakama. Tako! Tako!
Pop ga tješi. Otac nije strašan. Ja ga se ne bojim. On se guši od kašlja i plača. Tako! Tako!
Radi li on tako, jer ga boli ili - "samo tako"? - Da se pokaže? Nije li on uvijek bio ozbiljan "samo tako"? Da se pokaže...

4

Mene su otjerali iz sobe, gdje leži sestra. Sad je presvlače i peru. Odar će napraviti dolje, prizemno. I braća su već došla i svi smo muškarci u sobi. Otac puši. Milan je maturant i piše pjesme. Josip je devet godina stariji od mene i radi u očevoj kancelariji. Ja ih nisam dočekao pa ne znam, kako su se oni držali, a to mi je žao. Najstariji je brat u Zagrebu, brzojavismo mu da dođe. Njegov dolazak očekujemo s velikim zanimanjem. Kako će se on držati? Gledajući sad pozorno iz prikrajka u braću, sumnjam da su oni plakali. Milan ima čudne ideje: on je, veli, bezvjerac, ruga se i svetoj misi i popovima, makar to i ne bili katehete! Josip ima već dragu i odnaša iz našeg vrta najljepše cvijeće. Ja mu to ne zamjeravam, jer ga zato baš poštujem. A želio bih od srca da me njoj pokaže i da joj reče: "Ono je tamo, vidiš, moj najmlađi brat..."
Meni i Milan imponira, on se i s ocem prepire i, svejedno, otac ga i voli i štuje više nego mene. Milan je prvi đak u razredu, a ja sam prvo proljeće dobio drugi red iz tri predmeta i sada "stojim na petici" iz tri predmeta. Otac mi je rekao da ću u šegrte, a Milan će, veli, biti liječnik. Svakako. Oni su već gotovi ljudi. Zato Milan puši i pred ocem gotove cigarete; a ja sam radi čika dobio već i ćušku. Zato me interesira, jesu li oni plakali...
Rekao bih da nisu. Šute, puše i gledaju u pod. Za Milana se općenito drži da je neobično volio pokojnu sestru. Tako oni iskazuju svoju žalost, kao ljudi i kao prava braća. Otac je plakao kao malo dijete i kao pravi otac.
Toga, eto, ne razumijem. Zašto je i otac plakao? Ja ga sada manje štujem i manje mi imponira. Čini mi se da ga više ljubim.
Ušla je majka; ona je, čini mi se, nezadovoljna s braćom. Valjda nisu plakali? Hoće li mi oni kazati sutra, prekosutra, za tjedan dana: "Plakao si kao malo dijete". Hoću li moći još plakati? Koga da slušam? Jesam li ja uistinu samo dijete pa me zato maze žene, a majka me zove: "Moje miljenče..."
Meni su oba brata neugodna i volio bih da ih tu nema. Oni su tako ozbiljni, tihi i jednostavni. I otac tako. I sva trojica puše - možda zato?
Mene za čik ćuškaju. Na Veliki sam petak morao ići s majkom po crkvama, a Milan su i Joso kod kuće krišom pili. Jer ja sam dijete. A Milan smije biti i bezvjerac, pušiti i - ne mora plakati...
Sada sve razumijem. Kod stola pije Josip više i od oca, a meni daju, samo nedjeljom, dva prsta vina. Jedan jedini put sam htio malo više da nitko ne vidi, i majka me je pred gostima istukla. Jer ja sam dijete. A Joso se još na sav glas hvali, kako je lumpao! Kad braća govore "štošta o svakojakim stvarima", šapuću ili mi pred nosom zatvore vrata. A ja znam, što oni govore, i da Joso ne ljubi svoju dragu samo u usne, nego da je i hvata... Znam ukratko više, no iskazujem i ono što oni misle.
Kad otac pošalje Milana po cigare, Milan tad šalje i mene po cigarete. Mene smiju tući, meni smiju zapovijedati, ja moram šutjeti i slušati, kako moram plakati i kako ne smijem pušiti... Jer ja sam dijete.

5

Ostao sam sam u sobi. Mrači se. "Paprika" unosi lampu. Braća su i roditelji sašli u salon, jer su došla gospoda i gospođe. Mene ostaviše gore, jer - to je samo za odrasle... Međutim, ja sam se odlučio svima se osvetiti i pokazati im, da sam već momče. Ja sam, naime, odlučio - ne plakati... "Paprika" veli da neću ni na pogreb. Vidjet ćemo. Ja sada mrzim sve, jer me svi preziru. "Paprika" je sjela sučelice i gleda me sućutno, tj. ona se uopće krasno pretvara, kad to hoće.
- Je li te strah?
Ja se dosada nisam ničega bojao; na strah nisam ni pomislio. Ona me je na to sjetila. Kako je zlobna! Ona meni govori "ti", makar ju je zato već i majka grdila. Ona je odgovorila da to čini zato, jer se priučila i jer me voli! Sada je neobično nježna sa mnom.
- Dođi dole, k meni, mali... - Približila mi se i draga mi kose.
- Pustite me. Ja nisam mali, ja se ne bojim.
Uistinu, sada me je bilo strah ostati sam.
Moj je glas zadrhtao. Ja se bojim da ću sada zaplakati. Mene je njeno milovanje ili raznježilo ili rasrdilo. Ne znam. Znam da me je razdražilo.
Dole, k njoj... Što ću dolje, kod nje? Zašto me sada miluje? Svi su dolje, ostaviše me sama. Oni dolje govore o svakakvim stvarima: o sestri, o bolesti, o smrti, o ljubavi... Znam da je sestra imala "jednoga" kojega je zvala "nore", koji je u nju gledao s ceste, kad bi bila na prozoru i sa crkvenih vrata, kad bi ona bila kod glavnog oltara. To znam samo ja... I Milanovi kolege su koketirali s njom, mada im se ona u lice rugala... A profesor Jarić koji još nikad nije bio u nas i koji s našima ne govori zapitao me pred mjesec dana: "Kako je gospođici sestri?" Dakle? I ja bih znao svašta pripovijedati. A oni me ostavljaju samoga, preziru i omalovažavaju i drže da nisam "baš ništa"!... Nema nikoga doli ove ružne, mršave i srdite i zlobne ženske koja sada jedina sa mnom lijepo, toplo i blago postupa.
Zašto nije ona ljepša?
Dole, k njoj?... Neki dan je bio u nas Milanov kolega. Kad je prošla pokraj nas "paprika", kolega je zapitao Milana smiješeći se: "Jesi li ju?" I Milan se nasmiješio, ali nije rekao ništa. Samo je upozorio na mene i kolega me je sažalno - porugljivo pogledao. Kao da to nije za mene, kao da ja toga ne razumijem... A znam da se o poljupcu nije radilo, jer to bi se i preda mnom moglo reći. Zašto ona nikada ne gladi kosu, recimo Milanovu? Zašto nije ona ljepša, a ja stariji?... Ja bih se sada svima osvetio. Tako sam - nesretan.
Ulazi jedna gospođa, moja kuma... Sva je soba zamirisala po parfemu. Od nekog doba gospođa stavlja drugi parfem, ugodnijeg i jačeg mirisa od onoga moje majke... Oprava moje kume šušti, kad se ona makne: Tako šušti i moja majka, kad polazi u vizite. Ali to je sada posvema drugi šuštaj. Ja sam se zarumenio i zbunio. "Paprika" veli: "Samoga jadnika ostaviše". Drugo ne čujem. Oko mene se vrti soba, ja se vrtim oko pokućstva, a ono se vrti oko nas. Na ramenu osjećam nečiju ruku, u kosama nečiju rukavicu, u uhu nečiji šum, u nosu nečiji miris.
Oči mi gore.
Kuma me vodi, držeći svoj crni, široki i tanki rukav oko moga vrata. Ona me tješi, a ja još plačem. I obrazi mi gore... Ja nje ne vidim, ja znam vrlo dobro, kakva je ona. Punašna je kao moja majka, oči su joj crnije, kosa posve crna. Lice joj je nešto bljeđe, a korak lak i čvrst najedamput. Uvijek se smiješi samo jednim okrajkom usana. Tako joj se smiješi i jedno oko. I glavu drži nahereno, pognuto. Ona je uopće slična mojoj majci i svi govore da su one kao rođene sestre, ali ja sada osjećam da je ona posve nešto drugo od majke. Ja jecam, ali ne od srditosti. Ona je spomenula sestru i meni rekla: "Bijedni moj!" Ja jecam sve jače. I ona me sve više pritište na krilo, tješi sve tiše, gladi sve mekše i ljubi sve toplije: Ja sam crven od plača, stida i sreće. I što više plačem, više se stidim. I što se više stidim, sretniji sam. A ja njoj mogu poljubiti samo ruku, bijelu, meku i - hladnu svojim crvenim i toplim usnama.
Odlazi. Bedra joj se naizmjence dižu. Zavrnula je suknju. Crne joj se čarape i bijeli vrat jednako krijese na lampi. Za njom ostaje samo miris... Zašto sada ne mogu usnuti? Zašto me tjeraju na večeru? Kako su mi sada tuđi i nesnosni i braća i otac - i majka!... I kako bih bio sretan, kad bih mogao imati za majku - moju kumu...

6

Danas nitko ne plače. Braća uopće nisu plakala. Oni vrlo malo govore; Milan nije dapače ni jeo ništa. Joso vrlo malo. Ni ja se nisam usudio jesti, makar sam bio užasno gladan.
Majka me je nutkala, a ja sam samo mahnuo prezirno i turobno glavom, kako je to učinio Milan. Sada mi je Milan uzor, jer se svi (i "paprika" i mljekarica) slažu da je on silno ljubio sestru i da je vrlo lijep i ozbiljan mladić. Majka su i otac ipak nešto jeli. A oni mogu jesti - (ja to tumačim tako) - jer su plakali. Ja sam od svih plakao najviše i svejedno, ne usuđujem se jesti, dok se nije otac počeo srditi.
Meni je dosta neugodno. Ja ne znam, koliko drže do mene sada moji roditelji, braća i susjedi. Jesam li pokazao da sam neizmjerno volio svoju sestru i da sam radi njezine smrti užasno žalostan? Ja držim da jesam. Kuma će znati pripovijedati. Ali držim, naprotiv, da nisam ni očima pokazao da nisam više dijete. Kad bih mogao šutjeti i pušiti kao Milan ili gledati u tanjur i piti kao Joso... Oni se, izgleda, malo brinu za žalost drugih i nije im stalo da vide, kako se žali za njihovom sestrom... Milan će možda ispjevati pjesmu, kao ono pred četiri godine pokojnom stricu, i ta pjesma još i danas visi u salonu i svi koji k nama dolaze, šute, čitaju i najposlije uskliknu: "Prekrasno!" Joso će svake subote na sestrin grob sa cvijećem, kako što ide na grob i naše pokojne braće koja su pomrla, dok još mene nije ni bilo... A ja? Čime ću ja iskazati svoju ljubav i žalost? Plačem ko dijete... Fui! Ja se prezirem... I ja ću ispjevati pjesmu. I ja ću na sestrin grob umjesto u školu...
Ne, nisam ja baš tako djetinjast i plačljiv, kako to moji misle... Ja ne plačem samo od straha, žalosti ili srditosti. Ja sam i prvo proljeće donio drugi red sav zaplakan, otac mi nije rekao ni jedne žestoke riječi. Inače bi me bio možda i istukao. I u školi, ako ne znam lekcije, plačem, i profesor samo kaže: "Sjednite!" - i ništa ne bilježi u notes. On misli da plačem od straha i da od straha ne znam. Ja tako plačem i prije no će me kateheta povući za uši. Drugi se naprotiv smiju i dobivaju još i ćuške, a mene odmah ostavi i niti me ne dodirne. Tako isto, kad me hoće koji profesor da upiše u razrednu knjigu. I ja se smijem, ali u sebi. Ja sam pametniji od svih vas! Eto, kad baš hoćete znati, kakvo sam ja dijete!!... Bože! Bože! Meni dakle, sestre nije žao - ja sam veli griješnik... Bože! Bože! Što da radim?
"Paprika" veli da ja neću za lijesom. Ovo je međutim treći dan, što me nema u školi. Još sutra, a možda i prekosutra. A kad pođem, neću morati još tjedan dana odgovarati - jer me iz obzira profesori neće pitati. Jarić pogotovo. Tako je bilo i s Jerkom, kad mu je otac umro, tamo, prvo proljeće, dok su još stanovali u gradu... Ja, međutim, kroz cijelo vrijeme niti onako "tobože" ne zavirim u knjigu i to sada ne može i ne smije ocu smetati. Ja neću još nekoliko dana trebati uzimati knjigu u ruke. Meni je umrla sestra pa tko bi još na školu mislio!
I - najposlije, šta je to jedan pa i deset drugih redova - pokraj jedne jedine smrti!

7

Odar napraviše prizemno. Danas, po objedu, vidjeh pokojnicu. Preko lica joj veliki, bijeli veo, čini se, radi muha. Susjedi - same žene - dolaze, škrope je vodom i šapuću. Mole i govore. Ne mogu razabrati o čemu. Soba miriši, uistinu zaudara, po vosku. Sestrino je lice čvrsto stisnuto, usnice joj se posve utanjiše ili izblijediše, tek ih se ne vidi. Namrštena je. Ne smije se, a to je dobro, jer "paprika" veli: "Mrtvac koji se smije taj zove nekoga da ga slijedi..." Mene se sve to nikako ne doima. Sunce je isto onako jako kao juče, isti žamor na ulici, sve isto, samo miris drukčiji. Boli me želudac. Majka nas je poslala, bolje prisilila da poljubimo sestru. To je valjda najstrašniji momenat u mom životu. Poljubiti ono lice bez krvi, bez mesa, bez topline! Tko je ono?... Ja sam sada porazno hladan. Jedva se dotakoh usnama, pošto je prije dirnuh nosom. I majka koja nas je natjerala na to izgleda sada strašna, nesmiljena i odvratna, kao da ni nije majka. Ni sestra nije sestra. Ja bih je tako mogao gledati (kad bi me prisilili) do sudnjega dana, a da ne bih ni jedne jedine suze prolio. Ona je tako hladna da je i meni zima. Ja, dapače, sumnjam da je ono tamo i bila moja sestra, da sam ikada imao sestru; sumnjam da je ono tamo uopće bilo živo... Ja bih "ono tamo" gledao možda ljubopitno, da mi ono nije sestra... to jest da se ne bojim da će tu ljubopitnost i samo ljubopitnost, opaziti i drugi...
Ja sam zlovoljan.
Kako sam toplo, kako čuvstveno, kako bratski žalio svoju sestru jučer, dok je uz mene bila moja čista, mirisna i prekrasna kuma, a ne ove prljave, iskrivljene i žute babe, što zaudaraju ko znojne čarape. Sve su mi pokvarile i plač; nemam ni za što više volje - ni za žalost...
I majka je danas ružna, suha i navorana, i sva je pomodrjela. Baš kao i one babe... Kako je bio drukčiji onaj cjelov jučer. I sad još vidim svoju kumu - kao sinoć... Ja ljubim nju, nju i samo nju. I nikoga više.
Jer sestre - nemam više.
Došuljao sam se u salon. Mračan, vlažan, tih. Na divanu se nešto pomaklo. Joso! Turio je žurno rubac u džep i izašao.
Ah!
On je plakao da ga nitko ne vidi! I on. Meni se dakle neće moći rugati; ja nisam dijete. I Joso je dakle ljubio sestru više negoli ja. On se usiljavao da ne zaplače pred drugima, da se ne pokaže. Ja sam se usiljavao plakati da se pokažem.
Bože! Bože!
Jesam li ja baš jedini griješnik? Ni jedne suze ne prosuh baš poradi sestre. Svi su je ljubili i ljube je i sad više od mene. Jer ja tu, na osami, gdje me nitko ne vidi, ne mogu plakati. Ne mogu!
Bože! Bože!
Dozivam u pamet njezino lice, ali zaludu! Glupa glavo! Nisu mi zabadava govorili da nemam memorije. Zaludu turam lice u šake, u fotelj, na divan, zatvaram oči rukama, laktima... Ništa. Ja sam zaboravio na lice svoje sestre... A ona me je nosala, češljala, presvlačila. Kad sam bio bolestan, ona mi je čitala... Kad sam bio malen, ona mi je pripovijedala. Bila je lijepa i rumena. Oči joj se nikada ne smijahu i uopće se rijetko smiješila. Kad bih je pratio u grad, muškarci se ozirahu za njom. Svi su je ljubili, i ja sam se ponosio njom. Svi su govorili da je vrlo lijepa, i ja sam je ljubio...
Zaludu! Ne mogu da je sada zamislim onakvu. Ono tamo na odru, ono je sve poremetilo. One babe, one su sve pokvarile. Onaj cjelov, onaj je sve uništio. Tamo su na zidu fotografije. I ona je tamo. Ovo je posljednja, ali na ovoj nije dobro pogođena, i fotografija je loše ispala. (To je fotografirao brat.) Na ovoj tu je naprotiv onakova kakvu je ja, istina, ne vidjeh, ali na njoj je toliko nalik na onu koju sam ja poznavao: tu je u kratkim suknjama, djevojčica. Tu je baš onakva kakvu sam ljubio i koja je mene ljubila. To je ona. Ovu i sada ljubim, za ovom i sada plačem - plačem od srca, toplo, bratski i - nitko me ne vidi i nitko neće to nikada saznati...
Moja mala, moja dobra, moja lijepa sestrice. Ja ljubim tvoje prosute kose, tvoje velike oči, tvoje ozbiljne lice... I tvoje gole nožice i kratku suknjicu. I tvoje male ručice i sitne jamice... Moja mala, moja dobra, moja lijepa sestrice.
Gledaj, gledaj! Sami smo, i svejedno plačem onako od srca kao jučer, kad mi je kuma ovijala oko vrata svoj crni i široki i laki rukav... (ona te je tako ljubila), i nitko ne će za to saznati, i nitko ne smije za to znati. Bog vidi i ti čuješ, jer si ti sada gore, kod dobrog boga, dobra moja sestrice...
Sve. Sve. I tvoje koljence, i tvoji prstići, i tvoje cipelice... Sve. Sve... I tvoj medaljon, što ti leži na tvojim svetim i toplim grudima. Nikoga nisam tako ljubio i nitko te nije tako ljubio!
Ja plačem. Svu ću te okupati u suzama, svu ću te utopiti u plaču. Moja je žalost velika, moja ljubav još veća...
Bog vidi - ti znaš - i drugi nitko. Nitko.

8

Večeras je došao najstariji brat Matija. Ne vidjeh ga punu godinu dana. Mi ga rijetko vidimo; on je veletrgovac vinom u Zagrebu, pozna se sa svim našim viđenijim ličnostima, katkad nam pošalje po koju petokrunku, na Božić, Novo ljeto i imendan. Uopće, svi ga cijenimo i štujemo. Ako ćemo pravo, taj mi je Matija uzor, jer Milan, kako da kažem, Milan je samo đak, kao i ja. I Joso, iako sam zaslužuje novac, zaslužuje ga ne daleko od nas, nego kod našeg oca. Najposlije, i Milanu i Josi rekoh nejedamput "magarac" i štošta još. A Josi, kad me vija, pokazujem sa vrha kojeg stabla rogove i jezik, i kad bi se tobože htio popeti (a znam da ne može, jer je debeo i nespretan), ja mu pljujem na glavu, i kad ga pogodim, onda mi on zaprijeti pesnicom, a meni je baš tako kao da mi je dobacio smokvu. (Smokve, naime, osobito volim.) Ja ga se ne bojim, jer mi se tad i majka smije, a kod ovakovih je zgoda i "paprika" sa mnom. Ona mrzi Josu, otkad je našao dragu.
Tako, eto, potpunoma štujem samo Matiju. Za mene je, dakle, najodlučnije njegovo držanje... Eno ga, ide. Mi smo mu svi istrčali u susret, osim Milana i oca. Ali on se s nama samo rukuje i ništa ne govori. Joso je odgurnuo glavu, majka ga je zagrlila, a ja sam uhvatio njegovu ruku. Čini mi se da će i on plakati. Opet se mrači. Nebo je vedro. Susjedi su svi po prozorima. Vidim svakoga pojedinog. Kolega Ferko, dapače, pokazuje nešto prstom. On je još deran. Majka ga je udarila po licu. Dobro je učinila: on ne zna ponašanja. Ko je to vidio: pokazivati prstom! Na drugim su prozorima njegove sestre, sve jedna ljepša od druge... To je već danas. A što će tek da bude sutra? Sve će kuće biti pune svijeta. A ja da ne idem? Vidjet ćemo. Kako to dugo traje! Čini mi se da već idemo jedan debeli sat, a cesta je skoro blizu kućnih vrata. Znam da Joso može s prozora pljunuti na cestu i zato smo ga pred nekoliko godina osobito cijenili. Ali danas! Ta nismo više djeca!
Matija će, po svoj prilici, plakati. Hoće li? Na vratima su one iste babe. Matija gleda nice i drži jednom rukom podbradak. On će zacijelo plakati.
Ušao je. On jeca. Ne može više. On rida. Babe šapuću: "To je onaj najstariji brat. On je nju najviše ljubio." - On je prekrasan čovjek. Milan stoji postrance. Gledam ga, ali on se boji mene - vidjeti. I Joso je odvrnuo ponovno svoje lice. Oni se boje pogledati u njega, u Matiju. A moj pogled hoće da kaže: I on, eto, plače, a on nije dijete. On je čovjek, veći, stariji od nas... On puši cigare najfinije vrsti... pije, bože moj, što ni jedan od nas nije vidio još... Jednu je već zaručnicu imao i ostavio... On je već sposoban da bude i muž i otac, sposobniji od Jose i... učeniji od Milana. Pa eto, on ne skriva svoga plača!! On se tako krasno drži: svi to osjećamo, svi to vide i svi će to pripovijedati. I mi smo s njim zaplakali. Ja se ponosim svojim bratom Matijom i svi se možemo njime dičiti. To je čovjek! To je brat! Taj zna - da se drži! Uistinu, to je prekrasno - "držanje".
Vidjeli to Milan i Joso, i nestali. Oni su pobjegli pred mojim pogledom. Jer ja, ako plačem, nisam još dijete; ni oni, ako ne plaču, nisu još "bogzna što". Ta valjda će mi više imponirati Matija koji, naprimjer, piše članke u novine i koji je "per tu" s mnogim piscima, negoli Milan kome je pred tri godine štampao jednu jedinu pjesmicu - Pobratim.
Najzad, Matija živi u Zagrebu, bio je u Beču, Pešti i bogzna kuda, a Milan je vidio samo to što i ja. Ni više ni manje. Zato može Matija znati bolje, kako treba da se drži ozbiljan čovjek u takovim momentima. Dakako, ako je taj svoju sestru uistinu i - ljubio.

9

Milan je sada postao antipatičan. Njegovo držanje - što nije htio plakati ni kad smo svi zaplakali - vrijeđa i napunja tjeskobom. On je mlađi od Matije, đak je kao i ja i - svejedno - Matija mi je sada mnogo bliži. Plač je, čini mi se, jedini ili bar glavni razlog. Milan postaje nama tako tuđ, dakle nepojmljiv; on se ne ponaša i ne drži onako kao mi kod zgode koja bi se njega isto tako dojmiti mogla i koja za njega znači isto što i za nas. On je nešto ekstra ili bar to hoće da bude, on je tako i bezvjerac, i on ne vjeruje radi istih razloga, radi kojih i ne plače. On samo misli da je "bogzna što" i - hoće da se pokaže.
Ja mu ništa ne govorim; čini mi se da mu svi u sebi zamjeraju i nitko naglas ništa ne prigovora. A da nije došao Matija, ne znam, bi li tako gledao na Milana. Zato se bojim za svoga brata da možda neće htjeti ni na pogreb, ili da neće htjeti nositi crnine. Bojim se, jer ga ipak volim i bilo bi mi neizrecivo žao, kad bi drugi držali za istinito ono što se na njemu vidi i što se od njega čuje.
Ja već držim boga i plač u sebi i kako se on toga može stidjeti... Možda onako, kako je svojih suza i cjelova u vlažnom i tamnom salonu, kraj malene sestre, kad pomislim na kumu...
Tad sam žalio sestru, radi sestre, inače radi drugih... inače sam htio pokazati, a onoga puta - sakriti...
Zašto se stidim svoje iskrene žalosti? I zašto se ponosim svojim hinjenim suzama?
Ja ne razumijem nikoga, i sve mi je nejasno, i Milan je sve pokvario. On me rasrdio i zamislio. Njegovo ekstra-ponašanje i ekstra-mišljenje uznemiruje me i zanima. Njega već probiše brci; mršav je, glas mu okrupnio; lice izgubilo boju, ostao je na strani, kao da se među nama osjeća tuđim i osamljenim, meni ga je žao. Rekao bih mu od srca rado koju utješljivu riječ. On me uznemiruje, zamišljava i zanima.
On je uistinu nešto ekstra!
Radi njega - čudnovato! - mogao bih sumnjati u svoju žalost i ljubav. Ali jedno znam: sada ne bih mogao plakati, ni cjelivati. Meni je sada sve tijesno, odurno, nesnosno. Prisiljen cjelov na ledenom licu mrtvaca - eto, to smo mi svi i to je ona. - To je naša žalost i to je naša ljubav!
Milan ne plače i ne vjeruje, Milan je nešto "ekstra".
No, ja sada ne mogu plakati, ni mirovati.
Milan je sve, baš sve pokvario.
Eno ga, u hodniku. Sam je. Zašto osjetih potrebu da mu kažem jednu utješljivu riječ, da ga udobrovoljim, razgovorim, da se pokažem prama njemu - kolegijalnim?
Zatražih ga cigaretu. On mi ju je odmah dao. Dim mi je udario u oči, kašljem, plačem, gušim se... na silu, da njega raspoložim. Ali on se ne smije, i ne ruga.
Okrenuo mi je žurno pleća i još žurnije pobjegao.

10

Mislio sam da je "bogzna kakvi kunst" ići za lijesom, i bilo mi je teže ići na sprovod, mada sam imao posve novo crno odijelo, no nepripravan ići u školu, kad sam se nadao biti pitan. Kad tamo! To je bilo tako jednostavno i zašto da tajim, nimalo zabavno. Cipele su me užasno tištale, i ja sam mislio samo na to, kako ćemo se vratiti kočijom, i to me je ponešto veselilo.
Nisam plakao, dok ne dođosmo na groblje. Tad zajecah, jer je zajecao i Matija, i jer me došla moja kuma - tješiti... Čudnovato. Prije osjetih njezin miris, no što vidjeh njezinu crnu, laku i tanku opravu. Uostalom, rekao bih da se na sprovodu redovito ne plače, zato, valjda, za lijesom i ne idu žene i djeca. A to, što su mene propustili, znači da me ne drže više za onog za kog su me držali. I ja se osjećam nekud starijim, jačim, iskusnijim. Ja sam nešto osobito doživio i o nečem ću neobičnu moći pripovijedati.
Ja više nemam sestre, dakle -
Strašno zvuče sada te riječi, možda zato što sam sam i što oko mene sve šuti. Prošle sam dvije noći spavao u istoj sobi s majkom i ocem. Ova smo dva-tri dana bili svi skupa, i danju i noću, i kuća je bila puna gostiju, susjeda i rođaka... Ali sutra! Prekosutra, kad ode Matija, kad ostanemo sami, daleki od grada, kad Joso pođe svojoj zaručnici, Milan kolegama, otac u čitaonicu, majka u vizite, a ja ostanem sam u velikoj i mrkoj kući, gdje je svirala na glasoviru nekada zdrava i ozbiljna sestra koja se nije nikoga bojala, koja je u ponoći mogla sama šetati po bašti i šumi i koja se je rugala "papriki", kad bi ova stala pričati o duhovima... Sam u tim tihim sobama, gdje je još prošli tjedan i noću bilo svjetlo, a majka je bdila, nadvirući se kadšto i nad moj krevet... Kako ću sada dokazati ono što ću drugima pripovijedati da je, naime, moja sestra, s kojom sam govorio, šetao, pjevao, jeo, čitao - mrtva... Mrtva! To već znaju svi, o tom su već i novine pisale, i o tome će me svatko ispitivati... - ali sebi, što ću sebi reći i za sebe napisati, i kako ću sebe uvjeriti?!
To je strašno. Ja mogu o njoj vrlo lako govoriti, ali užasno je teško na nju misliti. Mene je, jednom riječju, strah. Meni, tu na osami, dolazi svašta na pamet. Snivati... o mrtvome koji ti se smije i zove te, kao da bi bio živ, znači, kako tvrdi "paprika", da ćeš i ti brzo za njim... Neću li ja mnoge i mnoge noći željeti usnuti da se riješim svakakvih misli i bojati se usnuti da ne usnem onakav san. Strašno. Sestra je mrtva. Ja ne smijem misliti na ono što je bilo. Ono umiranje; smrt, odar, zadnji cjelov, cvijeće; pa na to, kako je brzo mršavila, kako joj je kosa opadala i kako je dugo gledala u ispljuvane komade. Ja ne smijem uopće misliti, dok sam sam, na sestru koju sam poznavao, koju sam vidio - živjeti i umirati.
Ja mogu misliti, kad sam sam samo na onu sestru, u kratkim suknjama, koju nisam vidio ni živu ni mrtvu... koju sam cjelivao i oplakivao u malom salonu; o njoj mogu sada na osami misliti; da, o njoj bih mogao i želio snivati. Tek jedino... o njoj ne bih mogao govoriti...
Sve. Sve je ostalo strašno i makar je sunce vrlo visoko, ja se bojim samoće... Kad je se ne bojim, onda me je stid.

11

Kod objeda je majka upitala nekoliko puta: "Kako je bilo? Ko se sve priključio sprovodu?" Ali je Matija rekao: "Ne znam, tko bi na to još gledao i pazio u ovakovim zgodama?" Ja sam vidio vrlo dobro, tko je sve bio, ali i ja odgovarah kao i Matija. Tako odgovara i Joso i Milan. Ja sada sumnjam u svoju braću... "Odgovaraju li oni kao Matija ili kao ja?"
Jesu li oni ili nisu li vidjeli?
Joso nije plakao na sprovodu. On je plakao samo dva puta (i to tiho i bez jecanja).
Kad je ono ridao Matija (i taj put je pobjegao u salon). I kad je bio sam u onom istom salonu (i taj put pobjegao iz njega). Joso ima dvadeset i tri godine. I on mi je sada sumnjiv; jedna me naime čudna misao mori... Bih li plakao ovako od srca da mi umre recimo brat i da nemam kume? I kako bi bilo da mi umre otac, i bi li to bilo onako isto, kao da mi umre majka?
Ja ne smijem misliti. Svaka me misao uznemiruje i uzbuđuje. Ja sam bez volje.
Sutra ću u školu. To je jedna crna misao. I Matija će otići. I to je jedna crna misao. Nastavit ćemo živjeti kako smo živjeli. Ocu će smetati, ako ne budem imao u ruci školske knjige. (Ta sada barem nije žalost u kući!) Kuma me neće milovati (ta sada bar nema zašto da me tješi!), i susjedi neće upozoravati na mene. (Ta sada sam bar isto, što i Ferko i svi drugi!)
Auf!
Ni Milan mi neće davati cigareta! (Ta sada je sve, kao što je i bilo, kad nisam pušio!)
Auf! Ako sam pravo čuo, nećemo smjeti neko vrijeme ni pjevati (a valjda ni smijati se, i šaliti i tući), kao jučer dok je bio mrtvac u kući... samo što sada nema mrtvaca u kući...
Auf!

12

Danas sam nakon toliko dana bio opet u školi. Drugovi su mi postavili nekoliko pitanja koja su me manje zbunila, nego što me sada zbunjuju moji odgovori.
Jedan me kolega zapitao: "Da li je tvoja sestra imala zaručnika?"
Ja sam rekao: "Jest!" - makar nije imala.
Drugi me zapitao: "Od koje je bolesti umrla tvoja sestra?"
Ja sam dugo i dugo pleo, i nisam nikako mogao reći: "Od jektike".
I ja ovoga ne razumijem. Meni se čini da bi moja sestra bila među mojim kolegama manje cijenjena, i ja bih se morao stidjeti radi nje, ako bi oni doznali da nema zaručnika. Jer djevojka koja nema zaručnika ili je ružna ili je glupa... A jektika je sramotna bolest, kao što je i riječ "jektičar" pogrda. Tako mi zovemo jednog profesora koji je ružan, koji se uvijek srdi i dijeli treće redove i za koga je jednom rekla pokojna sestra da bi mogla prije poljubiti njegova psa - buldoga, nego njegova gospodara.
Sve me uopće zbunjuje, i ništa ne razumijem. Ja sam mislio da će mi neobično laskati, kad će mi drugovi reći: "Kako si plakao" (na pogrebu je bio Ferko i toliki drugi), i "Kako ste ju vi (braća) ljubili!" A meni laska daleko više, kad mi drugovi kažu da su za njom ludovali mnogi Milanovi kolege, a profesor Jarić da je naprosto poludio za njom.
Da, meni sada laska više, kad mi se kaže da je sestra bila lijepa, no da mi se kaže da je bila - dobra.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ne. Ništa ne razumijem. Danas sam dolazio s Ferkom kući i on mi je pripovijedao, kako je to bilo, kad mu je ono umro otac. On je tome davao osobitu važnost i gledao nekako prezirno na mene, kao da sam ja neiskusniji i djetinjastiji od njega.
Htio sam mu reći, a nisam mu rekao, da on - koji pokazuje prstom... nije zaslužio da mu umre otac, kao ni prvi red. Za njega obično ide profesore moljakati njegova majka i to ga spašava. Jer njegova je majka vrlo lijepa. Ferko mi je još rekao: "Alaj si plakao!" - i mene to sada zastiđuje. On mi se zacijelo ruga i on me omalovažava. Hoće da kaže: "Šta je to, molim te, sestra... naprama ocu!"
Uostalom, na njemu se sada ništa ne vidi od žalosti, makar ima tome samo pola godine. A hoće li se to na meni vidjeti? Vidi li se to još na meni?

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nisam danas bio u školi pitan. Profesori imadu prema meni obzira. Neće ni sutra. Ali za koji dan... Ja moram sada sve nadoknaditi, učiti, bubati... Iz tri predmeta moram ispraviti drugi red. Proljeće se primiče kraju... A da ne dobijem ni popravka?
Zašto ne bi išla za mene moliti moja majka? Ili - moja kuma? Ona je ljepša. Moja majka - uopće - nije lijepa.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Noćas sam snivao o svojoj kumi i o svojoj sestri. Kuma je bila onakova, kakva je i danas, a sestra onakova, kakva je bila odavna, kad je ja nisam poznavao.
Danas je o objedu pripovijedala majka da je snivala o sestri. I Joso. Ja sam šutio. Majka je zapitala mene i Milana: "Zar niste vas dva baš ništa snivali o njoj?"
Milan je slegnuo ramenima. Zašto je to pitanje mene smelo i zbunilo i zašto sam slagao gledajući u tanjur rekavši kratko: "Ne!"
Čini mi se da svoju majku volim sada daleko manje no što sam je volio, i da ona na mene gleda onako, kako je gledala na braću, kad nisu mogla ili htjela plakati. Ja više nisam njezino mezimče. Sada mi je, čini mi se, mnogo bliži - Milan...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Danas je majka opet rekla i meni i Milanu: "I vi niste baš ništa snivali o njoj?"
Ja sam, naprotiv, vidio pokojnu sestru još dva puta u snu i uvijek je bila onakova, kakvu sam oplakivao i cjelivao u salonu.
Zašto o tome ne mogu da pripovijedam?
Zašto ne osjećam potrebe i nemam volje da makar što slažem i da tako utješim svoju majku?
Ja više ne bih mogao plakati na njezinim grudima.
Ja sam zlovoljan.
Sutra moram odgovarati iz tri predmeta, a ne učim ništa. To jest učim, ali ne razumijevam onoga što čitam. A ne mogu više zamoliti svoju majku da ide moliti za mene.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Profesori mi rekoše da ću dobiti drugi red. Ja sam žalostan. To je danas i majka primijetila i sućutno rekla: "Šta ti je? Ti si se nakon sestrine smrti posvema promijenio..." I poljubila me u kosu.
Kako to ona tumači? Hoće li me ona bar braniti pred ocem, ako donesem svjedodžbu drugoga reda?
Ja mislim da hoće... Ona je toliko ljubila pokojnu sestru i - mene.
I - ja...

Punat, u travnju 1909.