- Darko Gašparović: Janko Polić Kamov - predgovor
- Mladen Machiedo: Neprolazni Kamov
- Cvjetko Milanja: Pobunjenik s razlogom
- Darko Gašparović: Kamov i kazalište
- Danijela Bačić-Karković: Nadopisivanje teme otac – sin
- Danijela Bačić-Karković: Od dekonstrukcije do rekonstrukcije ili od Kamova do Fabrija i dalje (2010.)
- Darko Gašparović: Kamoviana - vrlo kratak nacrt
Darko Gašparović
Janko Polić Kamov - predgovor
Stoljeća hrvatske književnosti
U prvome desetljeću 20. stoljeća na nebosklonu je hrvatske književnosti zasjao meteor imenom Kamov i kao svaki meteor blještavo proletio, izazvao pomutnju u sustavu i potom zgasnuo. Bljeskovit upad Janka Polića, kako se Kamov zvao građanskim imenom, toga rano sazrela mladića buntovna karaktera i anarhična duha, u duhovnu žabokrečinu hrvatske kulture na prijelomnici stoljećâ (metaforički nazvanu po samom Kamovu «isušenom kaljužom») izazvao je konsternaciju i kontrareakciju u smislu odbacivanja njegovih ideja kao stranog tijela, ali je ipak dugoročno u istoj toj hrvatskoj kulturi ostavio bitan trag. Kao istinski protoavangardni iskorak i futuristički impuls neprepoznat od suvremenika, Kamovljevo je djelo u posljednjim desetljećima 20. stoljeća doživjelo posthumno uskrisenje, utvrdiši se jednom od ključnih činjenica i paradigmi sveopće hrvatske književnosti. Kad ga je bard hrvatske književne povijesti, Ivo Frangeš, u proslovu svome sveobuhvatnom pregledu hrvatske književnosti od početaka do danas, 1987. uvrstio među deset najvećih hrvatskih pisaca, uz bok Marku Maruliću, Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću od starijih a Ivanu Mažuraniću, Silviju Strahimiru Kranjčeviću, Antunu Gustavu Matošu, Tinu Ujeviću, Miroslavu Krleži i Ivanu Goranu Kovačiću od novijih, dovršena je akademska kanonizacija pisca koji bi, uostalom, u svojoj nesnošljivosti spram svake konvencionalnosti, da je u prilici, zacijelo takav čin s prijezirom bio odbio.
Pseudonim Kamov Janko je Polić prvi i posljednji puta izrijekom spomenuo i objasnio u pismu bratu Vladimiru iz Mletaka 1. ožujka 1907.
Glede imena «Kamov» toliko na znanje:
Kad se je sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca – onda su došli drugi sinovi, Sem i Jafet i – pokrili golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao: Blagoslovljen bio Sem i Jafet – i da je proklet Kam.
Kamov za mene dakle znači program za literaturu…
Bilo kako bilo, ostaje činjenica da je u tome rano ostarjelu i umrlu genijalnom mladiću upisan nerazlučiv spoj egzistencije i literature, na taj način gotovo jedinstven u hrvatskoj književnosti, rijedak i u svjetskoj. Cijelo je Kamovljevo djelo doslovce njegova autobiografija, prenesena neprispodobivom izražajnošću protoavangardnoga stila u književni iskaz. Savršeno pak točan epitaf ispisao je pjesnik samome sebi u završnom distihu pjesme Ledeni blud iz Psovke:
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.
Izuzme li se dramska crtica Iznakaženi, napisana u cigla dva dana 17. i 18. prosinca 1904., koju je u ostavštini pronašao Nedjeljko Fabrio i objavio u časopisu Forum 1987. godine, Kamovljeva su opera omnia nastala u nepunih pet godina: od pjesničke zbirke Psovka, datirane u autografu Zagreb, 30. X. – 4. XI. 1905. – sa, za ono doba, nečuveno sablažnjivim uvodnim stihom
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo
- do zaključne rečenice posljednje barcelonske impresije, Klin se klinom zabija, od 3. kolovoza 1910. koja glasi:
Možda ovaj mir nakon jedne burne godine navještava i tu borbu ustavnu, ljudsku, dostojnu našega vijeka.
Izim romana Isušena kaljuža i tragedije Mamino srce (što je već po sebi razumljivo s obzirom na osobitosti tih žanrova), pisao je Kamov brzo i grozničavo, u stalnu grču nasluta koji se pretvorio u spoznaju da se utrkuje sa smrću. Svijest o kratku roku koji mu je dan na zemlji rasla je u njemu postojano, neprestance učvršćivana i potvrđivana sudbinskim nizom odlazaka njegovih najbližih onamo «kud za vazda grê se». Protiv genetskog usuda, bolesti, tjelesne boli i duševne patnje i rastrojstva, tražio je i nalazio izlaz u književnom stvaralaštvu i u najvišoj manifestaciji intelekta: znanju.
Što više vidjeti, što više čuti, što više saznati
– piše bratu Vladimiru 18. kolovoza 1907. godine iz Rima. Sanja Kamov, u tome pismu, o novoj hrvatskoj znanstvenoj generaciji – antimoralnoj, antisentimentalnoj, antipoetskoj (u starom shvaćanju poezije), ateističkoj i anarhističkoj. Nešto kasnije, u pismu datiranom s 5. listopada 1907., jasno i krajnje odlučno očituje svoj životni svjetonazor i stvaralački kredo.
A ja ću nastaviti pisati i dalje, pa se zamjerio svima i svakome; ionako je to sve što imam u životu od života za život. Ja sam se već tako emancipovao svih predsuda, praznovjerja, itd. (…) Istina: ta emancipacija je nepotpuna u saobraćaju, druženju itd…, ali je potpuna onda kad mislim i pišem, a kako ja vidjeh da je moj život samo u toj emancipaciji, onda je prirodno da su meni moja literarna djela sve.
Ovako totalno poistovjećenje egzistencije i literature, čovjeka i djela – a Kamov je to poistovjećenje doista krajnje dosljedno i proveo u svekoliku svom književnom pismu – posve je rijedak fenomen. U hrvatskoj se književnosti može uočiti, doduše s posve drukčijeg filozofskog stajališta, jedino još u Tina Ujevića. Nije tu riječ, međutim, ni o kakvu larpurlartizmu. Izvodeći u svom pisanju same paradokse, budući da i sâm bijaše paradoksom prirode, Kamov vrhunski paradoks iskazuje utapanjem jedinke u čovječanstvo. Evo kako.
Ja ne općim u pravom smislu riječi ni s kime; ja sam sâm!
(…) I eto, ti, sad me razumi, moj Vladimire. I ja bih volio šutjeti pa pisati umjesto škica i pokušaja jedno jedino djelo, koje bi značilo ne samo za mene nešto, nego i za ovaj svijet, za čovječanstvo…
Kao što mu je život bio začudan, rastrzan, usamljenički i nenormalan, tako i njegovo djelo doživje posve neobičnu sudbinu. Za života je, osim feljtona, članaka, putopisa i kozerija, ponajvećma u liberalnom listu Pokret, objavio tek dvije knjige pjesama i dvije drame u vlastitoj nakladi, te tri pripovijetke u časopisima, dok je najveći i najvrijedniji dio opusa ostao u rukopisu. O selidbama i prelaženju iz ruke u ruku tih rukopisa tijekom stoljeća, dok se većina njih nije napokon našla oknjižena u Sabranim djelima (1956.-1958.), mogao bi se napisati cijeli roman.
I tako je Kamovljevo djelo zadugo bilo fantomom, zaboravljenim mjestom i crnom rupom hrvatske književnosti, jer mu je bilo zapriječeno govoriti. Istom pola stoljeća poslije piščeve smrti uopće je došlo, doslovce, do riječi, kad su od 1956. do 1958. prvi put tiskana Sabrana djela u redakciji Dragutina Tadijanovića (bez Iznakaženih te opernog libreta Kad slijepci progledaju koji se pojaviše u 3. izdanju 2000. i, naravno, do danas nepronađenih izgubljenih pjesničkih, proznih i dramskih tekstova). Kroza sve to vrijeme Kamov je prebivao u nekoj vrsti limba, većma prisutan u sferi legende negoli zbilje. Njegova je literatura bila shvaćana i tumačena kao talentirana nedorečenost, provokativna sablazan, odbacivanje umjetnosti u ime ideje, anarhični antiestetizam, u jednu riječ – torzo. Ne osporavahu mu dar, no nijekahu djelo. A onda se ono, odjednom uskrisivši poput Feniksa, objavilo i ukazalo u svoj svojoj složenosti, vrijednosti i dovršenosti.
Kamov se, kao što već kazasmo, ogledao u svim žanrovima koje je njegovala moderna. Po tome nije iznimka, već naprotiv slijedi pravilo: većina se onodobnih hrvatskih pisaca okušala u poližanrovskom stvaralaštvu (A. G. Matoš, Milutin Cihlar Nehajev, Vladimir Nazor, Milan Begović, Fran Galović). Isključivo su pjesnici Vladimir Vidrić i Dragutin Domjanić. Moderna je jasno i u punoj izoštrenosti postavila načelno teorijsko pitanje, koje je iznjedrio romantizam, i na nj praktički nastojala odgovoriti: mogu li se nove diskurzivne forme kao što su članci, feljtoni, pisma i dnevnici motriti i tumačiti kao književnost in strictu senso? Jesu li to uopće književni žanrovi ili pak paraknjiževni, možda čak neknjiževni (publicistički, intimnoispovijedni)? Postoji li samo žanrovska ili također i kontekstualna razlika ako se, primjerice, pismo uklopi u širu i složeniju tekstualnu cjelinu? Mogu li književnim djelom biti (ili takvima postati, kako to nastoji pokazati Jurij Tinjanov svojom tezom o dinamičkom pomicanju žanrova) i tekstovi koji intencionalno uopće nisu tako mišljeni? Prihvatimo li takvu tezu, zašto onda, dovedeno do krajnosti, sve što je itko ikad napisao, s bilo kojim i kakvim povodom i razlogom, ne bi bilo književnost? Tako napokon dolazimo do formule književnost = tekst (i vice versa, dakako), čime smo već u poststrukturalizmu za kojega kao da više ni ne postoji književnost, nego samo i jedino tekst.
Književnoteorijska i književnopovijesna misao od devedesetih godina 20. stoljeća naovamo konačno je ustanovila autobiografiju u svim njenim formama kao narativni žanr visokog stupnja vjerodostojnosti, pa je s tog stajališta autobiografskog modela kao žanrovske paradigme temeljito istražen korpus suvremene hrvatske autobiografske proze (Mirna Velčić 1991. i 1998., Magdalena Medarić 1993., Andrea Zlatar 1996. i 1998, Dubravka Oraić-Tolić 1996., Julijana Matanović 1997., Cvjetko Milanja 1997., Helena Sablić Tomić 2002. – vidi u: Sablić Tomić, Helena, Intimno i javno / Suvremena hrvatska autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb 2002., Literatura str. 207-209.). Možemo, dakle, to primijeniti i na Kamova, te ustvrditi da je on svoju autobiografiju ispisao u svekoliku djelu i to u svim žanrovima moderne književnosti.
Ono što se uviđa na svim razinama (tematskoj, misaonoj, jezično-stilskoj, čak strukturnoj i kompozicijskoj) jest jako interaktivno međužanrovsko su/obraćanje i su/djelovanje. Tek je motiv pisanja drugačiji. Pjesme, novele, romane i drame, pa i oglede i putopise, Kamov je očito stvarao iz duboke unutarnje potrebe, vođen autentičnim nagonom stvaralačkog ispisivanja života oko sebe i samoopisivanja. Članci i feljtoni nastajali su pak većma iz egzistencijske nužde, iako i među njima ima onih koji ostvaruju pravu jezičnu virtuoznost i misaonu briljantnost pri interaktivnom opisu fenomena i njegova osobna doživljaja.
U svim trima dosadašnjim izdanjima Kamovljevih sabranih djela (1956.-1958., 1986., 2000.) posljednja knjiga nosi naslov Članci i feljtoni – Pisma. Ovim žanrovskim odrednicama dodajemo još ogled i putopis. Kako drukčije odrediti izvanredan i dirljiv simpatijski tekst o Kranjčeviću do li ogledom? Kamov, znamo, bijaše strastveni putnik, te stoga mnogi njegovi članci i feljtoni sadrže i putopisne značajke. A fragmenti studije Iz Venecije i pretposljednji napisan i objavljen tekst Kroz tri luke – Genova – Marseille – Barcelona po svemu jesu pravi putopisi, natopljeni duhom lirizma i prožeti dahom prepletanja fascinantno literarizirane faktografije s osobnim uvidima. Oba su putopisa u čvrstu suodnosu s temeljnim prijelomima u piščevu životu, koji su ga iz psovke, bijesa i anarhična bunta postupno vodili u dekadentnu finoću, uzvišen mir, nadmoćnu ironiju i bezuvjetnu snošljivost. Konačna točka tog puta jest onaj bestjelesan prostor koji je najdojmljivije izražen u završnome dijelu Isušene kaljuže – U vis.
Pisma su neobično važan autoreferencijalan izvor za istraživanje životopisa Janka Polića i razumijevanje Kamovljeva svjetonazora i poetike. Mogu se razlučiti četiri skupine: prvu čine ona mahom puko trivijalno referencijalna i bez svjetonazorno-poetičkih konotacija; drugu ona koja iskazuju piščeva politička stajališta i/ili etička i moralna načela; treća sadrže istrgnute djeliće ispovijesti jedne duše; četvrta izriču osobenu individualnu (anti)poetiku usko povezanu s isto tako osobenim svjetonazorom. U naš su izbor, razumljivo, uvršteni reprezentativni primjeri posljednjih dvaju tipova, koja nalazimo poglavito u obilnoj korespondenciji s bratom Vladimirom.
I još nešto. Želimo li istinski razumjeti životna i književna kretanja Janka Polića Kamova i pratiti sazrijevanje njegova mišljenja i brušenje stila, nužno smo upućeni na metodu usporednog, simultanog čitanja članaka/feljtona/ogleda/ putopisa/pisama. Ako ikoga, Kamova valja čitati intertekstualno.
Artizam je itekako razvidan u Kamovljevim feljtonima, putopisima, ogledima i člancima. Premda je, rekosmo već, većinu tih tekstova pisao «namjenski», sâm posvjedočivši da ih doživljava kao nužno zlo, samo zbog osiguranja egzistencije (koju mu, uostalom, nisu uopće osigurali, jer su mu honorari stizali kasno ili nikako), u najboljim stranicama tih žanrova sve odlike Kamovljeva stila dolaze do puna izražaja: uzorna poveznost misli i izraza, lapidarna i smisaono bogata fraza, virtuozna uporaba paradoksa i ironije, eminentno urbani leksik, sposobnost empatijskog doživljaja i njegova prijenosa u novinarsko-književni diskurs, kakav je osobito feljton.
Kamov je prvi hrvatski izrazito urbani pisac, ujedno anticipator futurizma i književne avangarde, a znano je da je upravo avangarda preferirala izvorno novinarske žanrove stvarajući svojevrsnu mješavinu literature i žurnalizma. Da se bio posve posvetio žurnalizmu, sa silnim književnim darom koji je nosio u sebi, Kamov bio bi zacijelo u svome dobu postao ono što je Veselko Tenžera u našoj šire shvaćenoj suvremenosti. Treba podsjetiti da je kudikamo najveći dio tih tekstova Kamov napisao i objavio u godini 1907., dok je kasnije, na žalost, svoju suradnju s listovima i časopisima jako prorijedio. Ali i toliko koliko ih je, obasižu oni, zajedno s korespondencijom, cijelu jednu opsežnu knjigu.
Ponajviše svojih članaka, feljtona, ogleda i putopisa Kamov je posvetio talijanskim temama. Tomu je barem dvojak razlog. Prvo, u obitelji je bio odgajan politički u hrvatskome duhu, a kulturno podjednako hrvatski i talijanski, tako da će sam, pri kraju Isušene kaljuže, napisati: «A ja sam po svome temperamentu, odgoju i karakteru poluhrvat i polutalijan. Morao bih biti!» Iz ove određenosti valja razumjeti i pojavu brojnih barbarizama i tuđica, poglavito talijanizama, u Kamovljevu leksiku, uz također zamjetne arhaizme i neologizme. Reklo bi se danas, u doba toliko popularne multikulturalnosti: tipičan predstavnik granične književnosti / letteratura della frontiera.
Drugo, njegova je vezanost za Italiju posredovana brojnim putovanjima, u kojima je prokrstario tom zemljom od sjevera do juga, od Trsta i Venecije do Rima i Napulja. Stoga je i mogao kompetentno pisati ne samo o književnim i umjetničkim nego i o gospodarskim i političkim aktualijama koje su tada potresale Apeninski poluotok. Štoviše, njegove raščlambe o odnosu Sjevera i Juga, proširene od Italije na cijelu Europu, nisu izgubile na aktualnosti do danas.
Hrvatske su teme kvantitativno kudikamo manje zastupljene, no zato ulaze među najuspjelije ostvaraje u žanru. Ogledi o Juri Turiću, Josipu Baričeviću i Silviju Strahimiru Kranjčeviću sjajne su analitičke impresije o nepravedno zanemarenom realistu ličke zbilje, o riječkome portretistu primorskih «oriđinala», te napokon o velikom pjesniku koga je Kamov prepoznao kao supatnika i prihvatio kao duhovnog subrata.
Treće, brojni kritički članci otkrivaju nam Kamovljevu lektiru koja je ponajvećma upućena na suvremene talijanske i francuske autore. Posthumno je objavljena izvrsna studija o Edgaru Allanu Poeu, piscu čiji je utjecaj na prvu fazu njegova stvaranja neporeciv, a čija je djela Kamov čitao u glasovitom Baudelaireovu prijevodu. Napokon, putopis kroza tri luke koje ga vodiše u barcelonsku smrt antologijski je primjer spajanja viđenih i doživljenih mediteranskih pejzaža i unutarnjeg života jedne u biti romantične duše. U Kamova se žanrovi stalno prepleću i prožimaju: identične ćemo po mjestu i duhu opise naći na početnim stranicama U vis. Nije to samo ovaj primjer, već vrijedi za Kamovljevu literaturu uopće: idealno bi njeno čitanje bilo vertikalno, sinkronijskim prerezom kroz sve žanrove, a ne horizontalno, tj. dijakronijsko, kroz pojedinačna djela pojedinih žanrova.
Kamovljeva mladalačka lirika, poglavito u Psovci, odmah se oglasila kao brutalan rez i drastična disonanca naspram estetizmu moderne. Umjesto biranih poetskih izraza i uglađena jezika Kamov neobuzdano huli i psuje, težnju k redu i skladu odbacuje slaveći anarhiju i kaos, logiku zamjenjuje apsurdom, artizam mu je posve stran i odbojan. Ta je zbirka bila i zadugo ostala šokantan i brutalan udarac u sve posvećene moralne norme i vjerske dogme. Njegovi su oblici slobodni i otvoreni, bez uzora u kontekstu svekolika dotadašnjeg hrvatskog pjesništvu, pa i sinkronije predstavljene pjesništvom moderne. Izravne seksualne konotacije, krajnje pervertiranje biblijskih motiva, morbidan i makabreskan erotizam, pjevanje bluda, ništavila i smrti – sve se to provodi ključnim leksemima u prvoj (anti)poetičkoj fazi: strast, bijes, orgije, blud, ludilo, mahnitost, krv, crnina, krik, kaos. U grotesknoj izvrnutosti svega postojećeg jasno se očituju temeljna Kamovljeva polazišta u promišljanju i pisanju egzistencije: apsurd i anarhija.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero i skinite oblačine sa nebišta –
dajte mi sunce! –grozan je Osvaldov finale.
(Intermezzo)
U anarhičnoj i grotesknoj parafrazi Pjesme nad pjesmama Kamov pjeva divlji erotizam, leksikom rekreirajući i alterniranim ritmom dinamički izrazivši spolni čin s orgazmičkom kulminacijom, iz čega se rađa nezakonsko dijete –
I nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!
Najstrašnija i najcrnja od svih, pjesma Ledeni blud jezovito je svjedočanstvo da je njen pjesnik dotakao deveti krug pakla. Kamov je zasigurno morao čitati Božanstvenu Komediju jer je Dante bio omiljenom lektirom njegova oca, a tu hipotezu dodatno učvršćuje i potvrđuje homologna trodijelna topografska struktura Isušene kaljuže (Na dnu, U šir, U vis). No nema dvojbe da je Kamovljev pakao autentičan, proizašao kudikamo više iz osobna egzistencijskog iskustva i upisan u papir vlastitom krvi, nego li preuzet iz lektire u kojoj je tek mogao prepoznati silno razvijenu analogiju s osobnim duševnim stanjem. Unutar tog pakla pjesnik okreće svoju kletvu ne samo spram svijeta i ljudi, nego i spram sebe sama. Teško da je igdje drugdje moguće naći ovakav evo iskaz:
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let
Pa ipak, Psovka završava, začudno, peanom Suncu. Začudno, no ne i nepretkazivo. Jer, središnji njen dio jest upravo Pjesma Suncu, postavljena točno na mjesto simetrične razdiobe, i ona priprema baš takav Finale presijecanjem dominanti tame, beznađa, mraza, ništavila i užasa konstrativnim elementima: sunca, nade, topline, božanske cjelosti, ljubavi. Nakon što je brutalno izružio Joba zbog pasivne predanosti Bogu, pa izvrijeđao Mojsija zbog, po njemu neljudskog, Dekaloga, pjesnik se s njima zauvijek oprašta i odziva se zovu Sunca.
Doći će sunce, ledena dušo, i rasplinut će sablasti mraza;
Doći će mlađani bog i dat će ti plamen krvi svoje;
Topla je njegova krv i riječi su njegove ko riječi ljubavnika;
U Pjesmi Suncu, prepunoj pastelnih, skoro nježnih tonova, dolazi «mlađani bog». Tko je taj bog? Kamov ga ne imenuje. Iz opisa u četvrtoj strofi - osobito po mjestu gdje se izrijekom kaže: dah je njegov ko priča biblijska - čini se da bi mogao biti Krist. Povezno s prethodnom pjesmom (Mojsije) gdje se spominje «plamena riječ Kristova», ta teza dobiva na uvjerljivosti. Znakovito je, osim toga, da veliki psovač i rušitelj svih vjerskih svetinja nikad nije hulio na Isusa niti Bogorodicu. U Finalu, zaključno, bol probija ledeni lijes, a oslobođeno se tijelo uzdiže u uskrsnuću spram ditirampskoga praska Sunca.
O drhtava je bol moja i velike su njene zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!
I dok je Psovka sva u duhu totalne oporbe sinkronoj poetici, jer u njoj Kamov dosljedno stvara svoju osobenu antipoetiku zasnovanu na nakaznosti, grotesknoj izvrnutosti i stilskoj anarhičnosti, Ištipana hartija već kreće drukčijim putem. Ona sadržava dvije knjige pjesama; kudikamo je, dakle, opsežnija od prve zbirke. Pjesnik se tu, začudno, priklanja, čak u odnosu na poetičku kontekstualnost moderne, gotovo retrogradnoj poetici glede jezika, stila i versifikacije. Ali taj put nije čist niti jednosmjeran. Prve su pjesme nošene još uvijek krikom i bijesom. Takav je provodni motiv u prvoj pjesmi, Krst, gdje je dijete golcato i meko, / uzdrhtano kraj prozora, / na obali našeg mora, / gdje se ljube do dva svijeta, / gdje se vjere do dva diva naravno retrogradno anticipirani Kamov koji kliče:
Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika.
Većim dijelom i tu prevladava mračno, sumorno i mrtvačko ozračje kao izraz pjesnikova očaja i nihilizma. Evo zorna primjera - početka uvodne pjesme Mrtva Dijana.
Žalobno. Mrtvačka zvona. A sumrtvo oblačje blijedi
ko da je minula proljet – i drveće sijedi i sijedi.
Je l' smrt? Gle, trnula lišca i uvele, klonule sise…
O zbogom, koščata Dijano! I nikada, nikada više…
Naslovi pjesama govore sami po sebi: Kad kroči smrt, U mrtvoj noći, U nagonu, Tragika, Vitlaj duše, Strast bitka… Pjesnik psuje društvo i vladu, ljude vidi stokom, «zakon je pljuckati nakan», i «kida(m) sebe u boli i muci – i misli vija(m) – i baca(m) pero u dršćućoj ruci – i slova svija(m). No u završnim stihovima programatske pjesme P.S. kojom završava prva knjiga, nalazimo znakovit iskaz:
I kletva grdna, psovačka
sve pjesme od tad piše:
psovača tek sam pjesnik ja
i zasad – ništa više!
U drugoj knjizi, otpočetka, odjednom, nižu se soneti. Taj klasični poetski oblik, valjda najklasičniji, što ga je u hrvatskome pjesništvu kodificirao i na estetički tron uzdigao Matoš, najmanje bi se mogao očekivati od pjesnika Psovke. Često su oni čak i potpuno pravilni, izometrični jedanaesterci s propisanom cezurom iza petog sloga i obgrljenim rimama s rimovanim završnim distihom, poantiranjem ideje u tercetima. Poetološko pomirenje s vladajućim standardima moderne (Cvjetko Milanja će naglasiti Kamovljevo približavanje u Ištipanoj hartiji Matošu i Vidriću), pokazat će se, u skladu je s postupnim prijelazom od bijesnog «prevrednovanja svih vrijednosti» na (po)etiku pomirenja i snošljivosti, od bukačkih i sablažnjivih krikova protiv društva i ljudstva na mekani šapat i rezignantno smješkanje. Taj će neočekivani obrat posve premrežiti posljednje razdoblje Kamovljeva života i stvaranja.
Rječca «tek», pa onaj budućnosni «zasad», u pjesmi P.S. najavljuje obrat koji će se i dogoditi u zaključnome diptihu – pjesmama Cjelov i Ridanje jedne bludnice. U njima se doista Kamov od onoga koji bje –
… pjesnik blata, pjesnik mržnje, pjesnik psosti,
razdraženi hat na gori, što sve lomi, kida, ruši
rušeći se kroza bezdan bez sućuti, bez milosti
- čudesno preobražava u pjesnika ljubavi, dobrote i milosrđa.
A po ovoj još mi suza drhti ruke, riječi guši
i smješkavo od ganuća mržnju u čas gorki ote
i dok eto zadnji plamsaj od razora crn se puši,
ja već klikćem kao pjesnik i ljubavi i dobrote
Cjelov – suza – plač/ridaj – ključna je semantostilematska trijada rečena preobraženja, čemu se logično dodaju kategorije ljubavi i dobrote. Od ranijih stvarnosnih i jezičnih dominanti ostade tek krhotina u posljednjemu stihu Ridanja jedne bludnice: glagolski oblik liznuo. A čak se i on, pojmljen onako kako se i mora, u kontekstu cjeline, smisaonom evokacijom jednog od bitnih motiva Dostojevskoga u Zločinu i kazni, spomenutu nizu apsolutno pridružuje.
A povik luto je, luto… i ridaj usne mi stresa
ko cijelom kriv da sam svijetu:
Raskoljnik tako je pao pred noge bludnice Sonje
i njenu liznuo petu!!
Toj sublimaciji prethodi neobičan poetski miniroman u kojemu je Kamov kroz deset soneta oksimoronskim spojem ispričao tijek svoje ljubavne veze s fatalnom Kitty, alias Katarinom Radošević, sestrom svoga najboljeg prijatelja. Retrogradni okvir pokriva modernu dramu spolne strasti i nagonske mržnje, kakva se začinje Strindbergom a završava u posljednjim odbljescima ekspresionizma. I to je ta osobitost, kamovljevska: ostavši u biti «pjesnikom bodlerijanske 'estetike ružnoga', sirovih nagona i anarhističkoga prosvjeda» (Milanja, 1997.), Kamov ju je samo zaodjenuo u staru, a za nj novu, formu.
Kamovljev prozni opus obasiže dva romana, od kojih jedan nedovršen (Historijat jednog članka), knjigu lakrdija odnosno duševnih groteski, sedam pripovijedaka (dvije su, Skepsa i Šmrčanska trilogija izgubljene, čini se nepovratno), devet dramskih tekstova (od kojih također dva izgubljena: Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene!), te pedesetak feljtona, kritičkih članaka, ogleda i putopisa, čemu valja dodati i značajan dio korespondencije.
U kritici se, od Matoša nadalje, često tvrdilo da Kamov ne bijaše pjesnikom, već da je svoj pravi izraz pronašao u prozi, i to prvenstveno onoj esejističko-feljtonističkog tipa. Ovome odmah valja dodati treći tip književnog pisma koji je sâm pisac u završnome razdoblju života i književnog stvaranja smatrao idejnim htijenjima i umjetničkom biću svoga Ja najprimjerenijim: dramski. Tvrdnja da Kamov ne bijaše pjesnikom ipak je dvojbena, jer se pomnim iščitavanjem sveukupne «kamoviane» neminovno mora doći do zaključka o čvrstom i dosljednom jedinstvenu svijetu djela u njegovu jezičnom, idejnom i stilskom aspektu. Pri tom se uočava misaoni i izražajni prijelaz od psovke na duševnu lakrdiju i napokon skepsu, te od radikalna buntovništva do rezignacije i tolerancije. Sve, dakle, što je kazano za poeziju vrijedi u dobroj mjeri i za prozu i dramu.
Prva je objavljena pripovijedna proza loša i beznačajna Ćuška (Riječki Novi list, lipanj-srpanj 1908.), a prave se vrijednosti očituju u znatno ranije napisanu nedovršenom romanu Historijat jednog članka. Taj je tekst nastao 1906., nekako istodobno kad i prvi dio Isušene kaljuže, Na dnu. Kamov tu pokazuje ne samo ovladavanje tradicionalnom realističkom tehnikom pripovijedanja, nego i smisao za primjenu raznolikih oblikotvornih načela moderne romaneskne tehnike. Aktant je ostvaren tako da je raščetvoren, razdijeljen na četvoro glavnih aktera priče koji svaki za se očito predstavljaju raznovrsne, pa i proturječne, crte složena autorova psihograma. Zauzevši motrište sveznajućeg pripovjedača, Kamov istodobno odašilje jasnu poruku da su svi ti junaci u biti njegov vlastiti Ego, a upravo je on, taj Ego, jedan i jedinstven aktant koji je na akterskome planu raspršen u poosobljene konstituente. To jest: Lovro je intelektualna samosvijest, Mario temperamentna borbenost, Miha čista, fanatična strast, a Markuš prekršitelj moralnih i društvenih normi i tabua. Za svakoga su od njih utvrdivi paragonalni modeli u osobnosti Janka Polića.
Premda se na prvi pogled čini da je riječ o tekstu čvrste realističke fabulacije s mnogostrukom perspektivom, pomna raščlamba narativnih postupaka i strategije vođenja priče vodi zaključku o kombinaciji različitih tipova romana. Na jednoj je razini to roman zbivanja, na drugoj karaktera, na trećoj pak, uvođenjem digresivna fabulacijskog tijeka, monološko-asocijativni roman. A taj treći tip, koji je Kamovljevu biću i duhovnom habitusu svakako bio najbliži i najprimjereniji, savršeno će se oblikovati u svojevrsnu dovršavanju nedovršenog - Isušenoj kaljuži.
Osam lakrdija sa svojevrsnim epilogom u tekstu Ispovijest, premda po iskazu samog Kamova neizrađene, pisane usputno, «sipane iz rukava, gdje se brblja svašta i o svačemu», tek poradi honorara i razbibrige, žanrovski su izvanredno zanimljive i značajne. Sve odreda autobiografske (treba li to uopće više posebno naglašavati kad je o Kamovu riječ?!), one polaze od uočavanja beznačajnih zgoda iz svakidanjeg života, no prelomljene potom refleksijom u psihopatološka izobličenja uobličuju specifičan oblik duševne groteske. Naći će se u njima i elemenata egzistencijalnog straha koji je temelj fantastične grotesknosti (Katastrofa, Potres), no prevladava spoj farsičnog i tragikomičnog. A taj je pak eminentno moderni osjećaj svijeta i čovjeka izražen poglavito u dramskoj književnosti i kazalištu 20. stoljeća.
Nije stoga slučajno da Kamov u tom kontekstu spominje i glumca. Taj tijekom povijesti vrlo često prezren i ubog stvor skriva se još od srednjovjekovlja pod krinkom lude koja mu podaruje, makar imaginaran, prostor slobode izrugivanja posvećenim društvenim normama i totalne ironizacije svega postojećeg. Vrhunac je rugalački cerek samoj smrti (Galgenhumor). Budući da je u narativnoj strukturi akter lišen tjelesnosti, preostaje mu samo jezik, pa njegovu ulogu preuzima pripovjedač. Uočljiva je i funkcijska razdvojenost: pripovjedač je istodobno i protagonist i promatrač zbivanja, tako da su u njemu sjedinjeni objekt i subjekt priče. U konačnici cijeli je svijet prekriven dušom tvoračkog Jastva.
Iako vremenski odvojena (napisana u posljednjim mjesecima života, 1910.), pripovijetka se Bitanga svojim bitnom značajkama priključuje lakrdijama. Jedina je to pripovijetka iz zagrebačkog života, u kojoj Kamov pokazuje dobro poznavanje hrvatskoga glavnog grada gdje je i sâm živio nekoliko godina. Groteskna obilježja naslovnog junaka prepleću se sa situacijama otprije nam poznatim iz lakrdija: psihotična stanja, potres, umreženost osobe u apokaliptički pejzaž modernog velegrada. Kamov tu sažima i zaključuje sva svoja iskustva u pisanju duševne groteske, tog osobita žanra kojemu je, zajedno s Josipom Baričevićem, ne samo rodonačelnikom nego i prvakom u hrvatskoj književnosti.
Antologijske pripovijetke Žalost i Sloboda tvore uz izgubljenu Skepsu trilogiju naslovljenu Naše duše u ogledalu smrti. Nadahnute smrću sestara Marinke (1899.) i Milke (1900.), pak oca Ante (1905.) i napokon brata Milutina (1908.), u širem smislu ulaze u kontekst obiteljskoga ciklusa kojemu još najizravnije pripadaju dramska duologija Samostanske drame, tragedija Mamino srce i pripovijetka «Ecce homo!» s kompleksom majke u središtu, te opsežni dijelovi romana Isušena kaljuža. U svim tim tekstovima Kamov spušta dubinsku sondu psihoanalize u složene motive i suodnose unutar obitelji te vrsnom literarizacijom doseže magistralan vrhunac osebujna spoja zbilje i fikcije kroz samosvojan, dosljedno proveden i zaokružen, stilski postupak.
«Ecce homo!» prvi je eminentno novelistički književni ostvaraj na temu zapriječene spolne ljubavi s totalnom polarizacijom aktanata: Represija (akterski predstavljena Majkom) vs. Sloboda (akterski predstavljena Sinom). Opsesivno zaokupljen problemom i nepomirljivim srazom konvencije i slobode, krutih društvenih stega i individualnog prava na vlastiti izbor načina egzistencije, te potisnutog erosa, Kamov taj prijepor razrješava simboličkim ubojstvom Majke, kao što će se u Slobodi jedinom mogućom katarzom pokazati fizička smrt Oca.
Doživljaj sestrine smrti u noveli Žalost popuno je reflektiran kroz percepciju dvanaestgodišnjeg dječaka. Jezik se i stil uzorno prispodobljuju izabranoj perspektivi, pa pripovijedanje ni u jednom trenutku ne izmiče čvrstoj autorskoj kontroli. Kao i prve dvije, i ova se novela može smatrati romanom odrastanja u malome, bivajući ispisom već posve modernističkog duha. U svima je tim tekstovima također vrlo naglašen, u Kamova važan i nezaobilazan, kontrastivan motiv erotike koji će kulminirati, kako kvantitativno tako i kvalitativno, u Isušenoj kaljuži. Uza sve, valja naglasiti da su rečene novele izvrsni primjeri urbane «tvrdokuhane» proze, zacijelo prvi u hrvatskoj književnosti koji ne tretiraju grad tek u opreci sa selom, nego kao samostalan i samostojan entitet koji određuje sadašnjost i budućnost naroda i čovječanstva. Recentna je književna kritika o tom izrekla decidiranu prosudbu: Kamov je prvi naš eminentno urbani pisac.
Brutalno iskrena vivisekcija tjelesnoga i duševnog rastroja doživljuje vrhunac u noveli Sloboda. Tako krajnje otvoren i nezazoran opis kompleksa Otac – Sin rijetko je tko ostvario i u razmjerima svjetske književnosti, izuzmemo li, dakako, Knjigu nad knjigama – Bibliju. Osamnaest se je godina šuljala jedna strašna misao – rečenica kojom započinje tekst, lajtmotiv je podsvijesne želje za smrću oca kao simbola represije. Naznačeni kao krajnje suprotni i nepomirljivi neprijatelji, otac se i sin zbližuju približavanjem neumitne smrti. San u kome se otac udaljuje žalostivo odmahujući predstavlja sublimaciju posthumna pomirenja. I tako će žuđena i ostvarena sloboda na kraju, kao i uvijek u Kamova, zadobiti gorko ironičan značaj.
Roman Isušena kaljuža ironijska je sinteza Kamovljeva doživljaja svijeta i njegova književnog djela. Ljubo je Wiesner pri neuspjelu pokušaju, poradi društvenih zapreka i moralnih skrupula, da ga objavi 1938. godine (kad je izdao Kamovljeve Novele i eseje), bio napisao da je to «veliki psihoanalitički roman, srodan romanu D. H. Lawrencea i glavnom djelu Jamesa Joycea…». Kad se pak sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća opet smjelo spominjati Kamova, poslije prešutna skidanja uništavajuće etikete «buržujskog dekadenta» koju mu prilijepiše korifeji partijne umjetnosti i socrealizma, Jakov Ivaštinović uvrsti ga među nekoliko romana hrvatske književnosti koji «mogu zanimati i zadovoljiti ukus svjetske publike» (1955.).
Ova se davna prosudba, usamljena u svom dobu, tek u novije vrijeme pokaza, uza sve svoje euforične pretjeranosti i nedostatnosti pojmovne aparature pri argumentacijskom postupku, točnom anticipacijom neobične sudbine tog romana. Lucidne su raščlambe Ljiljane Gjurgjan potvrdile dubinsku svezu Kamova s ranim Joyceom, a Mladen je Machiedo povezao i rasprostro cijelu mrežu uzajamnih odnosa našega pisca s inozemnim silnicama i poticajima (1987.), dok su svojim čitanjima iz duha recentne naratološke teorije Cvjetko Milanja i Krešimir Nemec konačno precizno odredili mjesto Isušene kaljuže u kontekstu naše suvremenosti. Napokon, 1999. u anketi «Globusa» o deset najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća jedanaest najistaknutijih suvremenih hrvatskih književnih kritičara, teoretičara i povjesničara književnosti Isušenu kaljužu smjestiše u sam vrh, uz Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže i Mirisi zlato i tamjan Slobodana Novaka. Tako je na kraju stoljeća i tisućljeća prvi hrvatski avangardni roman kasno ali zasluženo dobio svoje mjesto među nekoliko najizvrsnijih hrvatskih djela romanesknog žanra.
Premda razbija fabularni koncept tradicionalnog romana, uvodi disharmonični diskurs i zastupa (anti)estetiku ružnoće, Isušena kaljuža ipak ima provodnu nit moderne priče o povijesti bolesti/bolèstī jedne hipersenzibilne jedinke. Čitatelja kroz priču provode rastrgane impresije i permanentna autoanaliza glavnog lika, Arsena Toplaka, piščeva Alter ega. Započinje opisom plućnoga katara, nastavlja se izraslinom na vratu, tumorom na ruci, a završava potpunom duševnom aberacijom. Trodijelna struktura romana - prvi dio Na dnu, drugi dio U šir, treći dio U vis – naznačuje višestruku prostornost: fizičku, duševnu, egzistencijsku, umjetničku. Sâm je Kamov, ustrajavajući na očajničkom traganju za sintezom, to izrazio ovako:
Rekoh: osjećaji puni, jaki, strastveni – to je dno. Strast viđenja i upoznavanja – to je širina; osjetljivost tanašna, svestrana i slabašna – to je visina. Dno je poezija, širina je znanost, visina je artizam. «Dolce far niente» znači imati u životu ložu, automobil, komotnost… Poezija je instinktivna, bezobzirna i strastvena; artizam je obzir i odgoj; on je kulturan i hladan. Poezija je duboka i elementarna; artizam je lagan i formalan.
Najvažniji motivacijski stimuli, osim bolesti, pridolaze iz erotskoga i obiteljskog kompleksa. Često se oni i združuju, čak i drastično, primjerice pri opisu incestuoznih sklonosti prema sestri. Onda je tu i «roman u romanu», gdje pisac niže svoja seksualna iskustva, od dječačke inicijacije do mladićkog doba. Premda se danas ne bismo mogli složili s Ljubom Wiesnerom u ocjeni da se radi isključivo o psihoanalitičkom romanu, jer bi se s jednako jakim razlozima moglo govoriti i o arhetipskim i mitskim gradbenim dominantama, ipak je sigurno da je raščlamba duše glavni Kamovljev movens. Duša je strasna, potom analitička, na kraju eterična, i to je opet trijada oko koje se sve kreće i opleće, tvoreći nezaustavljiv i beskrajan perpetuum mobile.
Važan je akcijski provodič i putovanje. Prateći Arsenova putovanja iz domovine u inozemstvo i natrag, roman ujedno ispisuje duboka poniranja u mračne sfere ljudske duše, u najširemu rasponu od neuspjela traganja za egzistencijskim uporištem do posvemašnjeg gubitka Jastva i njegove disperzije u kozmičkoj entropiji. Neopozivo poništenje identiteta iskazuje posljednja rečenica romana: «Jer ja – nisam ja!» A završni obrat i vrhunsko poantiranje ironije i paradoksa nalazi se u zaključnom potpisu – ARSEN TOPLAK.
Apsolutni kamovski aksiom – da se piše život, ma koliko bio ružan ili čak odvratan, i to do kraja iskreno i otvoreno, ma koliko istina bila bolna - ne isključuje, međutim, maštu i snove. «Pišem maštom svoje snove», kaže na jednom mjestu Kamov. Zato je Isušena kaljuža premrežena snovima glavnog (i jedinog) junaka. S psihoanalitičkoga motrišta zamjetne su ponajviše sveze s Dostojevskim. Ono pak što čini Isušenu kaljužu bliskom modernome senzibilitetu, pa i našemu dobu s početka 21. stoljeća, stavljanje je u fokus seksa, alkohola i pušenja, s vrlo smjelim izvodima i poantiranjima. Nedostaje samo droga, no nije li i ona na neki način implicirana u – duhanu?!
Zaključno i sažeto: temeljna ishodišta i konačna utočišta Kamovljeve egzistencijalne pozicije i svjetonazora – apsurd i anarhija, te poetike – grotesknost, u Isušenoj kaljuži istkaše gustu mrežu lucidnih (samo)analitičkih rasudbi s uvjetnom ironijskom sintezom u završnome dijelu. «Zašto ne možemo padati – u vis?!» - nije samo genijalna dosjetka jednog fantastičnog književnog uma, nego i misao koja sažeto izriče «el sentimento tragico dela vida», kao što reče veliki Miguel de Unamuno. Kamov je u sebi, uza sav svoj cinizam, psovku, lakrdijaštvo i ironiju, duboko nosio taj tragični osjećaj, izrazivši ga najjače u tragediji Mamino srce. A ona nas već privodi dramskokazališnom dijelu njegova opusa.
U pismu prijatelju Miji (Mišku) Radoševiću od 18. travnja 1910. Kamov je napisao sljedeće:
…moje je uvjerenje, da sam u drami našao svoje pravo mjesto i izlaz, pa da su mane mojih drama – prednosti. Ja idem za tim, da dramski izrazim našu duševnost i da budu svi faktori, zapleti, kulminacije i raspleti čisto psihološki - moje su drame tek psihološke slike i nejasnoća je tu važna radi realizma…
Ostaje otvorenim jesu li doista drama i kazališno pismo «pravo mjesto i izlaz» Kamovljeva stvaralačkog bića. Skloni smo ustvrditi, naprotiv, da je to pripovijedna i feljtonističko-esejistička proza. Važno je, međutim, uočiti i istaknuti posljednju misao. Njome Kamov zapravo parafrazira Dostojevskog, kad je kazao da su njegovi romani u biti realistički, jer prikazuju i opisuju stvarnost ljudske duše.
Od prvih dramskih pokušaja, poslije inicijalne dramske crtice Iznakaženi, koje sam nazva «dramatizovanim studijama» (Tragedija mozgova, Na rođenoj grudi), preko već složenije duološke kompozicije Samostanskih drama, do kontrapunktnoga komedijskog odnosno tragedijskog oblikovanja instinkta i kulture u završnim dramskim tekstovima Čovječanstvo i Mamino srce, Kamov je uistinu dosljedno slagao (pato)psihološke portrete iz onodobna hrvatskog društvenoga i vlastita obiteljskog kruga, a sve slijedom načela koje je iznio u Isušenoj kaljuži, u razgovoru između Arsena Toplaka i slikara Rubellija:
Dosadna je čitava literatura bez propalica, luđaka i zločinaca. Život je interesantan, ako ga žive ljudi, a ljudi ako spadaju u psihopatologiju. Psihologija počinje tamo, gdje zdravlje prestaje!
I što je to drugo negoli kreativno, rječotvorno, poniranje u dubine psihopatologije svakodnevnog života, o čemu je tih godina ili tek nešto ranije bio znanstveno pisao bečki psihijatar Sigmund Freud? Nemamo dokaza da je Kamov poznavao Freuda i njegovu tada revolucionarnu teoriju, ali dubinske su sveze među njima očite. I opet moramo kod toga podsjetiti na primjer posljednjih novela i Isušene kaljuže. Budući da je, kako već rekosmo, Kamovljevo djelo otpočetka pa do kraja zamišljeno i stvarano u komplementarnosti svih svojih dijelova, jasno je da se u taj sklop uklapaju i dramski tekstovi. Tako su prva tri sukladna fazi psovke i rušilačkog nihilizma, Samostanske drame pak fazi duševnog lakrdijaštva, a posljednja dva skepse i motrenju duša u ogledalu smrti.
Mladalačko buntovništvo i idejni nihilizam obilježavaju prva tri teksta. Iznakaženi su nastali kao naknadna refleksija na Jankovo potucanje po Dalmaciji i Crnoj Gori u ljeto i ranu jesen 1904. godine s glumačkom družinom. Glumačkih se ambicija brzo odrekao, ali su znatni tragovi tog iskustva ostali trajno u njegovim tekstovima. Spomenut ćemo značajnu epizodu Historijata jednog članka, gdje se Miha vraća u rodno mjesto s glumačkom družinom koju će napustiti, a usputno se daju opsežni i autentični opisi karakteristične putujuće družine, njenih predstava i stila pučke glume, gdje je i sam Janko nakratko grizao tvrdi teatarski kruh.
Protagonistica Iznakaženih Mara, po svojoj strastvenosti i putenosti, te po jakosti stavova i ponašanja, gotovo da predstavlja ženski pandan samome Kamovu. Utjelovljeni je to akter Ženstva kakav se više kasnije nije ponovio. Jer, žene su u Kamovljevom viđenju pretežito ljubavnice, majke ili sestre, stavljene u poziciju trpećeg objekta, a često se pokazuju i kao objekt erotske žudnje, bolno željkovana seksusa. U trajnoj libidinoznosti Kamov ne preže niti od otvorena iskazivanja sadomazohističkih i incestuoznih želja kojima je premrežen tekst ne samo Isušene kaljuže, nego i njegovih drama – primjerice, odnos Vladoja Sabljaka i sestre Mimi u Orgijama monaha, pa Lee i Srđana Krpana u Čovječanstvu. Uz seks ide i naglašen kompleks impotencije, provučen od Historijata jednog članka, preko Isušene kaljuže do Čovječanstva.
Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi dramoleti su neobuzdana, anarhistički eksplozivna mladalačkog duha, posve sukladni onom svijetu što ga je Kamov sinkrono oblikovao u Psovki, većem dijelu Ištipane hartije, te ranim pripovijetkama i prvom dijelu Isušene kaljuže – Na dnu. Alkohol, seks i zločin, kretanje života na granici ludila, uz anarhistički tretiranu aktualnu društvenu problematiku i osebujnu analizu političkog stanja čine ove drame važnim sastavnicama prve stvaralačke faze.
Prijelomnu točku dramskog autorstva predstavlja duologija Samostanske drame. Inspirirana je seksualnim aferama u talijanskim samostanima godine 1907., o čemu je Kamov napisao i objavio u Pokretu više članaka. Tema je u Orgijama monaha i Djevici transponirana u obitelj Sabljakovih i postavljena kao građanska drama, upravo ibsenovski. Sami junaci više puta spominju glasovitog norveškog dramatičara koji je bitno odredio europsko dramsko pismo i kazališnu scenu druge polovine 19. stoljeća. Finale Sablasti s očajničkim Osvaldovim zazivanjem Sunca posebno je opsesivno zaokupljalo Kamova. Slijedimo tu opsesiju. U zaključnom stihu pjesme Intermezzo čita se:
dajte mi sunce! – grozan je Osvaldov finale!
U trećoj i završnoj sceni Orgija monaha «osjeća se teški uspon sunca kao da se vere uz jednu visoku, strmu, gudurastu planinu». Sunce se diže paralelno sa zločinom, umorstvom neželjena novorođenčeta. To je kulminacija perverzne, sadomazohističke i incestuozne igre u krugu obitelji Sabljak. Bratsko trojstvo – Vladoje, Ivo, Boško – reflektiraju se u Maminu srcu kao Bruno, Romano i Dušan, alias Vladimir, Milutin i sâm Janko u obitelji Polić. Sestre su tu već mrtve, i vuku poput utega ne samo majku, nego i cijelu obitelj za noge na dno. Groteskna izobličenja u konačnici se okreću u tragediju, uozbiljenu i stoga uobličenu u klasičnu petočinsku strukturu. Na mjesto rastrganih i disharmoničnih fragmenata patologije izgubljenih duša nastupaju osmišljeni i skladni dijalozi, pa čak i veliki monolozi, prepuni autentična patosa. Monolog majke Linde o grobovima vlastite djece jedan je od najsnažnije napisanih monologa u svekolikoj hrvatskoj dramskoj književnosti. To pak dokazuje da je Kamov, osim izvorno ucijepljena osjećaja za duh i stil avangarde itekako ovladao i umijećem izvrsnosti uzorna klasičnog dramskog pisma. Uistinu, rijedak spoj!
Valja se zadržati na opreci instinkta i kulture koja je Kamova opsijedala u posljednjim godinama života. On je u njima vidio bitne poticajne silnice u hodu i razvoju čovječanstva, pa se i sam lomio između njih. U razdoblju psovke, rušilaštva, hule i nihilizma razumljivo da posve prevladava instinkt, kao što će u završnoj fazi skepse, snošljivosti, rezignacije i dekadencije to mjesto zauzeti kultura. Kamov, dakle, baš poput kakve pirandelovske figure, bijaše i jedno i drugo. No ipak će zaključiti da je preuzimanjem kulture i svih njenih rafiniranosti izgubio identitet. Arsen, alias Kamov, podvukavši konačnu crtu pod svoj život, ustvrdit će da je, izgubivši psovku, izgubio stil, a budući da je stil čovjek, to znači da nije više čovjek, pa mora izreći završnu, sudbinsku riječ: Jer ja – nisam ja!
Tu je opreku Kamov prenio i na plan razlikovnosti dramskih žanrova, pa mu instinkt predstavlja komedija, a kulturu tragedija. Tako jedna naspram druge stoje komedija Čovječanstvo, odnosno tragedija Mamino srce. U prvoj se prepleće politička satira na onodobne aktualije hrvatske zbilje s psihoerotskom analizom neispunjena seksualnog nagona. U drugoj je uzornom klasičnom manirom kazališno ispričana tragična povijest obitelji Bošković, alias Polić. U Maminu srcu stoji sav Kamov u času ispunjenja vlastita žića: to je sad ranjeno, beskrajnim bolom ispunjeno biće koje na odlasku tužnom i dekadentnom molskom kantilenom još jednom, paradoksalno, gradi rasulo jedne obitelji. Zajedno sa završnom dijelom Isušene kaljuže, U vis, Mamino srce nedvojbeno predstavlja vrhunski domet Kamovljeva literarnog artizma.
Odnos javnosti prema osobi Janka Polića Kamova i recepcija njegova književnog djela zacijelo su najneobičniji fenomen u povijesti hrvatske književnosti 20. stoljeća. Tome je, dakako, uvelike, razlogom činjenica da je najveći dio tog djela gotovo pola stoljeća poslije pjesnikove smrti bio ostao u rukopisu, nedostupan čitateljskoj javnosti, pa prema tome i kritičkom čitanju. A neki su pjesnički, prozni i dramski tekstovi izgubljeni, čini se nepovratno. O punoj, pravoj i objektivnoj recepciji može se govoriti zapravo tek otprije pola stoljeća, kad su prvi puta tiskana Sabrana djela u redakciji Dragutina Tadijanovića.
Za kratkog je života Kamov bio prezren od građanskog društva kao boem, razvratnik, psovač i hulitelj, s druge je pak strane nacionalistička proturežimska mladež u njemu gledala jednog od svojih idejnih vođa, premda je politiku zarana napustio i pred smrt prema njoj gajio i izražavao jedino prijezir i gađenje. Kritičke reakcije na njegove knjige pjesama i drama 1907. godine bile su podijeljene, no pretežito negativne. Najžešće, upravo brutalno, napao ih je Matoš u Hrvatskoj smotri, a pohvalno je pisao Milan Marjanović u Savremeniku. Pri tome se tu nipošto nije radilo o čisto estetičkim, nego više političkim mjerilima, s obzirom na nepomirljive protivštine između onodobne pravaške i liberalne struje u hrvatskoj inteligenciji. Matoš je svoje, u svakom pogledu pretjerane i nepravedne, prosudbe mlađeg kolege po peru uvelike ublažio, iako ne posve opovrgao, u nekrologu.
Otada pa do 1956. o Kamovu je objavljeno sedamdesetak bibliografskih jedinica, najvećim dijelom biografske i prigodničarske naravi. Među njima se dubljim poniranjem u predmet ističu monografija Kamovljeva vršnjaka i obožavatelja, pjesnika Vladimira Čerine (1913.), studija Stanislava Šimića Veliki psovač i Antijob (1936.), dva teksta Asje Petrović o dramskim djelima i korespondenciji (1953.), te dva teksta Jakova Ivaštinovića o jeziku u djelima Janka Polića Kamova i o Kamovu kao romanopiscu (1955.). Spomenuti je da su na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Padovi pod mentorstvom talijanskog kroatista Artura Cronie napisane dvije disertacije o Kamovu (Redenta Zonta 1943.-1944. i Amadea Mantovan 1961.-1962.)
Od izlaska Sabranih djela interes se javnosti i recepcijska kvantifikacija, razumljivo, pojačavaju. Taj je značajan čin popraćen nizom recenzija kojih se bit može naći u naslovu članka Nikole Milićevića: Napokon: Janko Polić Kamov (VUS, Zagreb, 16. I. 1957.). Nije trebalo dugo čekati da se pojave prvi fundamentalni radovi iz pera kritičara i književnih znanstvenika. Bruno Popović već 1965. tiska u Forumu studiju Ikar iz Hada, koja 1970. izlazi kao knjiga; a 1968. već spomenuti pjesnik i sveučilišni profesor Nikola Milićević uređuje izabrana djela Janka Polića Kamova i Vladimira Čerine kao 83. knjigu edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti i piše iscrpan i vrlo instruktivan predgovor izboru Kamovljevih pjesama, novela, drama i eseja.
Vrlo je značajan prilog novom čitanju Kamova i promociji njegova djela dao kazališni časopis Prolog, koji mu je posvetio cijeli broj 32, IX., 1977. Premda se pretežito radi o suvremenim tumačenjima Kamovljeva dramskog djela i kazališta, tu se nalaze i četiri raznovrsne literarizacije na kamovljevsku / kamovsku temu: pjesma Ivana Rogića Nehajeva Barcelonska postuma, desete, kratki ulomak iz romana Milorada Stojevića Primeri vežbanja ludila ili Janko Polić na putu u Barcelonu koji ulomak na osebujan, stojevićevski način priziva «sablasti u crnogorskom kazališnom vrtu», poetska reminiscencija Psovka Francija Zagoričnika uz projekt Kamov, i napokon dramska freska Kamov, smrtopis Slobodana Šnajdera.
Kazališna vizija Kamovljeva života i smrti zacijelo je najbolji Šnajderov dramski tekst iz mladenačkog razdoblja, a možda i uopće, i do sad je izveden tri puta – praizvedba je bila 1977. u zagrebačkom HNK-u u režiji Ljubiše Ristića, slijedila je splitska izvedba 1982. redatelja Želimira Mesarića, i napokon relativno recentno dramaturškoredateljsko čitanje Branka Brezovca u Zagrebačkom kazalištu mladih u proljeće 2003. No Kamov je, kao i njegova obitelj i fatalna Kitty, zaživio kao kazališni lik i u riječkoj predstavi Salon sa slikama obitelji Polić koju je 1985. u Guvernerovoj palači postavio Vlado Vukmirović, potom u koreodrami Hodač Magdalene Lupi na specifičnoj lokaciji na Sušaku (podhodnik) 1997., i napokon u predstavi Čitajte Kamova, autorskom projektu Katje Šimunić, također u riječkome HNK-u 2000. godine. Dodamo li ovome još dokumentarno-igrani film Bernardina Modrića Pjesnik crne psovke, snimljen 2000. o 90-toj obljetnici pjesnikove smrti, slobodno možemo ustvrditi da se niti jedan hrvatski pisac, a ni umjetnik uopće, nije pojavio kao prozni akter odnosno dramatis persona u toliko raznovrsnih i raznolikih literarizacija i teatralizacija kao Janko Polić Kamov.
U posljednjih dvadesetak godina obranjena su tri doktorata i dva magisterija o raznim vidovima Kamovljeve osobe i djela (Uglješa Kisić, Darko Gašparović, Tomislav Sabljak, Ljiljana Gjurgjan, Bekim Sejramović) a prema kraju stoljeća i tisućljeća doživio je Kamov, zahvaljujući prije svega istraživačkom maru i promotivnoj upornosti riječkog profesora književnosti i publicista Mladena Urema, upravo ekplozivan proboj na svjetsku književnu scenu. U tome je prekretna godina 1997. Nevjerojatno je koliko se toga od tada zbilo! Evo, redom:
Četiri tematska broja časopisâ posvećena Kamovu:
Most/The Bridge, Literary Magazine, časopis Društva hrvatskih književnika/The Journal of the Association of Croatian Writers, gl. ur. Dražen Katunarić, gost urednik temata o Kamovu Ljiljana Gjurgjan, 1-2/1997., Zagreb 1997.
Rival, časopis za književnost, ur. Mladen Urem, godina X., broj 3-4, Rijeka 1997. (tematski broj posvećen Kamovu)
Rival, časopis za književnost, godina XII., br. 3-4. Rijeka 1999. (tematski broj na njemačkom jeziku posvećen Kamovu)
Književna Rijeka, časopis za književnost i prosudbe o književnosti, gl. ur. i urednik tematskog bloka o Kamovu Darko Gašparović, br. 4, Rijeka 2000.
Potom:
JPK Selected Short Stories and Poems, selection and introduction by Mladen Urem, translated from the Croatian by Ljiljana Šćurić, Damir Biličić, Majda Jurić and Suzana Zorić, Centar društvenih djelatnosti Rijeka i Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Rijeka/Zagreb 1997.
Isušena kaljuža, predgovor Cvjetko Milanja, Konzor, Zagreb 1997.
Pjesme i novele, izabrao, priredio i biografijom popratio Cvjetko Milanja, Privlačica, Vinkovci 1997.
Pobunjeni pjesnik, izabrane pjesme, novele i drame, izabrao, priredio te uvodom i biografijom popratio Cvjetko Milanja, Konzor, Zagreb 1997.
Sabrana djela Janka Polića Kamova I-IV, treće, dopunjeno izdanje, ur. Dragutin Tadijanović, Izdavački centar Rijeka 2000.
Isušena kaljuža, biobibliografska bilješka Darko Gašparović, Matica hrvatska, Zagreb 2003.
Pjesme i novele, priredila Dragica Dujmović-Markusi DiVič, Zagreb 2004.
Poslije dvaju izdanja Sabranih djela (1956.-1958., 1984.) i pola knjige u ediciji PSHK (1968.), prvi puta se, nekako sinkrono s izlaskom trećeg izdanja sabranih djela 2000., na izmaku stoljeća i tisućljeća, zbila oknjižena koncentracija najvrijednijih Kamovljevih književnih ostvaraja, i to osim na hrvatskome i na engleskom i njemačkom jeziku! Opet zahvaljujući Mladenu Uremu, eto Kamova i u Americi, predstavljena u prestižnim književnim časopisima antologijskim novelama Sloboda (Freedom) i Žalost (Sorrow), a ugledni ga ondašnji književni teoretičari proglasiše kao najznačajnijim europskim protoavangardistom. Preobilje je kritičke i teorijske literature (vidi priložen popis samo važnije literature) otada do danas toliko da pruža više nego potvrdan odgovor na proročanski pjesnikov upit, ispisan u pjesmi Intermezzo:
Hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Što nama, dakle, danas znači Kamov?
Bez dvojbe: jedinstvena je to pojava u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. U doba kad njome neporecivo vlada duh bečke secesije i talijanskog esteticizma (paradigmatski predstavljeni Antunom Gustavom Matošem i Milanom Begovićem, apsolutno dominantni još u Hrvatskoj mladoj lirici 1914.) i Nazorova domoljubna patetika, Kamov silovito razbija sve te okvire, anticipiravši avangardnu stilsku (anti)formaciju. Prije ekspresionista (Ulderiko Donadini, Miroslav Krleža, A. B. Šimić) apsolutno je jedini hrvatski književni (proto)avangardist. Nitko osim Tina nije u hrvatskome pjesništvu toliko iskreno, bolno i potresno iznio vivisekciju vlastite duše. S obzirom na kratkoću životnog vijeka i samog pisanja, ostavio je iza sebe veliko djelo koje je tek u drugoj polovini 20. stoljeća otkriveno i raščlanjeno u svemu svome značenju i značaju. U njemu se nalazi nekoliko antologijskih pjesama, nekoliko vrhunskih pripovijetki, izvrstan kritičkoesejistički i dramskokazališni opus, napokon izvanredno zanimljiv i intrigantan roman, mišljen i napisan u potpunu dosluhu s najrecentnijim književnim kretanjima svog doba, pa čak i ispred njega.
Kamov je, u jednu riječ, ključno mjerilo i bitan sukus hrvatskoga modernog književnog, pa i kulturnog, duha.
Mladen Urem
Kamov bez pandana u hrvatskoj književnosti
Kamovljeva izgubljena djela i njegova planetarna afirmacija na kraju stoljeća, sa prilogom o pozitivnom utjecaju gradske birokracije na našu kulturu
Janko Polić Kamov se danas pokazuje kao najživlji hrvatski pisac, a njegovo književno djelo, na kraju stoljeća doživljava svoju zasluženu planetarnu afirmaciju. Prvenstveno se to odnosi na prijevode njegovih kratkih priča na engleski jezik što su objelodanjeni u najznačajnijim američkim publikacijama, ali također i na niz zasebnih projekata koji su realizirani na različitim mjestima u Hrvatskoj. Spomenimo samo neke najvažnije, kao što je samostalni kazališni projekt/predstava posvećena Kamovu pod naslovom Hodač, autorice Magdalene Lupi što je primljeno s najvišim ocjenama i nagrađeno nekim od najvažnijih nagrada u nas, zatim tu je spomenik Janku Poliću, rad istaknutog akademskog kipara Zvonimira Kamenara, potom slijedi niz nakladničkih projekata koji ponovo, zbog rasprodanih Sabranih djela tiskaju njegova prozna i poetska ostvarenja, koja su ga svrstala među deset najvećih hrvatskih književnika svih vremena. Primjerice, nakladnik Konzor iz Zagreba tiskao je dvije knjige; roman Isušena kaljuža i Pobunjeni pjesnik, izabrane kratke priče i pjesme. Izbor priča i pjesama tiskan je i u Vinkovcima kod naklade Privlačica. Izdavački centar Rijeka priprema treće izdanje Polićevih Sabranih djela (prva dva izdanja tiskana su u Otokaru Keršovaniju 1956.-1958. i 1984.). Hrvatska televizija je snimila i emitirala kraći prilog o Kamovu, dok riječki redatelj Bernardin Modrić za ovu godinu priprema veći dokumentarni film o njemu, a u planu je i igrani film. U protekle četiri godine gotovo sav hrvatski tisak, a također radio i televizija u više su navrata pisali i emitirali priloge o ovoj izuzetnoj reafirmaciji riječkoga pisca. Također je časopis Most/The Bridge cijeli dvobroj 1-2/97. na engleskom jeziku posvetio Kamovu, u kojem pored prevedenih Jankovih radova o njemu pišu naši najistaknutiji Kamolozi (uredio Dražen Katunarić, preveo Graham McMaster i grupa prevoditelja), a ja sam istovremeno u Rijeci tiskao knjigu Janko Polić Kamov: Selected Short Stories and Poems što je popraćeno mojim uvodom, dok su autori prijevoda bili Ljiljana Šćurić, Damir Biličić, Majda Jurić i Suzana Zorić Jurin. Ta je knjiga distribuirana u sve biblioteke u Barceloni (ima ih više od sedamdeset), a najvećim dijelom u Ameriku gdje je izvrsno prihvaćena, pa smo odmah dobili ponudu za realizaciju romana Isušena kaljuža kao zasebne knjige u nakladi od trideset tisuća primjeraka i knjige Selected Short Stories and Poems u nakladi od deset tisuća primjeraka. U kolovozu 1998. dobio sam pismo iz Ministarstva kulture Kraljevine Španjolske u kojem su me izvijestili da je komisija sastavljena od akademika Kraljevske Akademije donijela odluku da se tiskanje Kamovljevih djela na španjolskom u Madridu i na katalonskom u Barceloni podupre od strane njihovog Ministarstva kulture.
Paradoksalna je činjenica da Kamovljeva velika reafirmacija u Hrvatskoj počinje zapravo - u inozemstvu. Naime, svi gore navedeni projekti realizirani su tek nakon što sam tiskao Kamovljevu priču Sloboda u književnom časopisu Grand Street (New York) u broju 58 u listopadu 1996. u kojem je Kamov predstavljen zajedno sa najvećim svjetskim avangardistima i (filmskim/likovnim/književnim) umjetnicima kao što su Marcel Duchamp, Giuseppe Ungaretti, Man Ray, Hannah Höch, Pierre Molinier, John Waters, Anjelica Houston, Vittorio Sereni, Dennis Hopper, Arno Schmidt, Cindy Sherman... Taj časopis je posljednjih nekoliko godina na listi deset najutjecajnijih i najboljih književnih časopisa u Americi i donosi najvažnije događaje u svjetskoj književnosti od početka stoljeća do danas, stoga su čak i najsumnjičaviji književni teoretičari i urednici u našoj domovini morali promijeniti svoje stavove o Kamovu i prići realizaciji nekih projekata kojima će i oni dati svoj obol. Veličina i jedinstvenost Polića pokazuje se u tome što je on jedini hrvatski pisac koji posjeduje vremenski primat glede inauguracije određenih modela u avangardnom diskursu, koje će tek desetak godina kasnije “otkriti” velikani svjetske književnosti i umjetnosti. Time dolazimo u jedinstvenu, obrnutu, relaciju. Naučeni da sve naše najbolje pisce uspoređujemo sa velikanima drugih književnosti, zaboravili smo, ili nismo znali, da imamo jednoga koji na svjetskoj razini pokazuje da se drugi, u ovom slučaju Mann, Kafka i Joyce, kao tvorci mitološkog romana, mogu s njim uspoređivati. Da je roman Isušena kaljuža preveden i objavljen pred barem pedeset godina u Europi ili Americi, to bi danas bilo poznato cijeloj svjetskoj javnosti. Ali i objavljivanje njegovih priča u američkim časopisima skrenulo je pozornost najvećih teoretičara i znanstvenika koji govore da je na tom tragu, zato treba naći načina da se prevede i objavi ovaj roman, jedinstven po fakturi i načinu eksplikacije ne samo u našoj, već i u svjetskoj literaturi.
Cijeli je Kamovljev život pun kontradiktornosti, proturječnosti i tajnovitosti. Pa i činjenica da je umro ne navršivši dvadeset i četiri godine, bio je “argument” mnogim našim znanstvenicima kako je Kamov zapravo nedovršen, jedna odlična ideja, ali samo u naznakama. Ali genijalno djelo ovoga književnika pokazalo se mnogo intrigantnije i značajnije od onog što je većina u nas mislila. Počeo sam dobivati ponude za objavljivanje iz više časopisa pa su slijedila u Americi i nova objavljivanja. Časopis Partisan Review (Boston) u broju 1/1998. objavljuje pripovijetku Sloboda, a već sljedeće godine u broju 2/1999. objavljuje pripovijetku Žalost. Partisan Review je jedan od najstarijih i najuglednijih svjetskih časopisa koji je u svojih šezdeset i pet godina kontinuiranog izlaženja obilježio cijelu jednu epohu i časopisnu produkciju dvadesetog stoljeća u Americi, uspijevajući tijekom svih godina održati najvišu razinu aktualnosti i kvalitete objavljenih priloga. Književne pojmove kao što su postmodernizam, intertekstualnost i mnoge druge prvi je inaugurirao upravo ovaj časopis. Nema književnika koji je stekao književnu slavu, a nije objavio svoje tekstove upravo u Partisan Reviewu, dok su neki američku afirmaciju stekli zahvaljujući upravo njemu. Spomenimo samo neke: Franz Kafka, Italo Calvino, Albert Camus, Samuel Beckett, James Baldwin, Alberto Moravia, Isaac Bashevis Singer, Philip Roth, John Dos Passos, Ralph Ellison i mnogi drugi.
Primjerice, čuveni teoretičar književnosti i američki profesor na sveučilištima Yale i Boston, Geoffrey Hartman izjavio je povodom svih Kamovljevih objavljivanja u Americi, da Polić predstavlja najveće književno otkriće devedesetih u Americi, te da bi čim prije trebalo realizirati njegov roman Isušena kaljuža kako bi se prezentirao jedan, do pred nekoliko godina, gotovo nepoznati književnik, čije djelovanje i umjetnička kvaliteta bacaju potpuno novo svjetlo na najveća dostignuća svjetske književnosti i avangarde s početka stoljeća.
Objavljivanja Kamovljevih djela se nastavljaju. Sveučilište u Arkanzasu, početkom 1998. godine predstavilo je Kamovljeve priče na Internetu, da bi krajem iste godine Kamov zahvaljujući mojim intenzivnim nastojanjima bio uvršten u knjigu Povijest hispanističke avangarde i u književni časopis Corner što izlazi u Oaklandu u Kaliforniji, a uređuje ga i vodi ekipa najpoznatijih stručnjaka sa područja hispanologije. U cijeloj povijesti naše književnosti samo su u još neku drugu povijest nacionalne literature uvršteni Marko Marulić, Ivo Andrić, Nikola Tommaseo, Radovan Ivšić (Povijest francuskog nadrealizma) i Janko Polić Kamov (Povijest hispanističke avangarde). U Barceloni na Universidad Autónoma de Barcelona profesor José M. Catalá predaje Kamova u sklopu katalonske književnosti, a studenti pišu seminare o Kamovu kao izborni predmet, uvažavajući činjenicu kako je ovome piscu matična literatura hrvatska. Publiciranjem svih tih djela sada možemo konstatirati kako su Kamovljeve priče tiskane u većem broju primjeraka u Americi (u zbrojenoj nakladi od oko sto tisuća primjeraka) nego sva njegova djela u Hrvatskoj, uključujući i knjige koje su posvećene njegovom radu. Osim Amerike, za Polića u posljednje vrijeme sve više jača interes i u Italiji, Njemačkoj, Engleskoj, Španjolskoj, ponajviše zato jer je do njih došla informacija o Kamovu preko najznačajnijih američkih časopisa i znanstvenika, pa kada bi bilo više razumijevanja u Kamovljevom gradu, za nekoliko godina doživjeli bi pravu eksploziju interesa za Kamovom u više zemalja, u kojima je kultura ono što je nezaobilazno, dio života svakog civiliziranog čovjeka.
Prevođenje Kamova na španjolski i katalonski jezik u redakciji časopisa Rival upravo ovih posljednjih mjeseci pripremamo i počinjemo organizirati, dok su Polićeve Izabrane priče i pjesme prevedene na njemački jezik i spremne za tisak. Prijevod je napravio Igor Simonić, i za tisak te knjige koju bi potom plasirali na njemačko tržište očekujemo potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Vjerujem da ćemo taj njemački prijevod tiskati već krajem 1999. godine. Od našeg ministarstva, također očekujemo potporu za prijevod na engleski jezik Isušene kaljuže i za Antologiju hrvatske pripovijetke XX. stoljeća, gdje sam autor predgovora i izbora, a koju pripremam za jednog bostonskog nakladnika. Ovakvi prijevodi koji bi se publicirali u inozemstvu u respektabilnim nakladama, uvelike bi nadoknadili desetljećima suprimirano prisutstvo naše literature u inozemstvu. Na dobrom smo putu nadoknađivanja mnogih od gotovo izgubljenih mogućnosti.
IZUZETAN NALAZ U DRŽAVNOM ARHIVU U RIJECI
Početkom svibnja ove godine, upravo kada sam pripremao konferenciju za novinare povodom izlaska iz tiska časopisa Partisan Review, u kojem je mjesec dana prije izašla pripovijetka Žalost Janka Polića, boravio sam radeći u Državnom arhivu u Rijeci. Zahvaljujući ljubaznosti ravnatelja te institucije gospodina Gorana Crnkovića i uz pomoć vrsnoga arhiviste gospodina Ivana Peranića pronašao sam 3. svibnja 1999. u spisu zavedenom pod Ostavina Jakoba Božića sve dokumente vezane za posljednje dane života Janka Polića Kamova (Citirati: Državni arhiv u Rijeci-DAR, Kotarski sud Sušak-PR 9, Ostavinski predmet Os-122/1910. iza Jakoba Božića/Janka Polića Kamova). Sudbina se i u ovom, kao i u mnogo drugih slučajeva poigrala sa Kamovom, zbog toga su punih osamdeset i devet godina ovi dokumenti bili potpuno nepoznati našoj javnosti. Dugotrajni i uporni rad ipak donosi rezultate, odmah sam pozvao dr. Darka Gašparovića i nakon analize pronađenih dokumenata, sazvao sam konferenciju za tisak na kojoj smo dr. Gašparović i ja predstavili ovo, iz više razloga iznimno otkriće, o kojem je punih petnaest dana pisao sav naš tisak uključujući i druge medije. Važno je navesti sve dokumente koje sam pronašao, što ovdje navodim uz kratka objašnjenja i kontekstualizaciju uz već poznate podatke. U ostavinskom spisu Jakoba Božića pronašao sam sljedeće, što donosim redom, kako su bili raspoređeni pri pronalasku, uz napomenu da je prijevod tekstova pisanih na njemačkom jeziku napravio Igor Simonić, a prijevod tekstova pisanih na kastiljanskom jeziku Marija Mičetić.
1.) Putovnica za inozemstvo, izdana u Ogulinu 10. lipnja 1910. na ime Janko Polić.
Radi se o putovnici koju je Janko Polić nosio sa sobom na svoje posljednje putovanje sa kojega se nikada više nije vratio, a ona je vraćena Kotarskom sudu u Sušaku preko Austro-ugarskog Generalnog konzulata iz Barcelone i Zemaljske vlade iz Zagreba. Sve preslike pronađenih dokumenata odmah sam poslao u Hrvatski državni arhiv (Marulićev trg 21, Zagreb) voditeljici odsjeka gospođi Slavici Pleše sa zamolbom da mi pokuša nešto u svezi s tim dokumentima pronaći. I u Hrvatskom državnom arhivu su sve istražili, pa mi je gospođa Pleše u pismu od 9. lipnja 1999. odgovorila, između ostalog sljedeće:
Zahvaljujem na preslicima pronađene dokumentacije o Janku Poliću Kamovu. Pohranit ćemo ih u našem Arhivu. U svezi Vaše zamolbe mogu Vas izvijestiti da je istraženo sve relevantno gradivo i da nije pronađen niti jedan dokumenat o Janku Poliću Kamovu. Na poleđini jednog od preslika, koje ste nam poslali, nalazi se pečat Odjela za pravosuđe Zemaljske vlade sa signaturom predmeta i brojem urudžbenog zapisnika iz 1910. godine. Urudžbeni zapisnik iz te godine nije sačuvan, već samo kazalo. Na stranici kazala, gdje je upisan Janko Polić - šaljemo Vam je u prilogu - navedena je signatura VI 1348/1910. Pod rimskom oznakom VI odlagani su u pismohrani Odjela za pravosuđe, pored ostalog, i ostavinski predmeti. Nažalost, predmet među spisima nedostaje.
Za podatke da je Janko Polić Kamov pohađao Donjogradsku zagrebačku gimnaziju (1903.-1906.) obratite se Državnom arhivu grada Zagreba, Opatička ul. 29, nadležnom za tu vrstu dokumentacije. S poštovanjem, voditeljica Odsjeka Slavica Pleše”
2.) Dopis Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade - odjela za pravosuđe u Zagrebu Kraljevskom kotarskom sudu u Sušaku od 14. listopada 1910. u kojem se tom sudu dostavljaju dopisi konzulata iz Barcelone, a glede preostalih stvari od pokojnog Janka Polića, sa time da oni poduzmu sve potrebite postupke u skladu sa zakonom povodom smrti rečenoga. Tekst glasi: “Priviti dopisi c. i kr. austro-ugarskoga konsulata u Barceloni od 9. rujna 1910. broj 1609 i od 19. kolovoza 1910. broj 1435 u ostavinskom predmetu Janka Polića, dostavljaju se tom sudu na daljnje uredovanje time, da glede odredbe sa zaostalim stvarima pokojnika odgovori konsulatu u Barceloni te da odnosni dopis radi dalje dostave čim prije amo podnese./ Za bana: (nečitak potpis).” Pored dopisa natipkanog pisaćim strojem netko je rukom dopisao: “pril.(og) i paket”. Vjerojatno se radi o manjem paketu s pismima koje je primio brat Vladimir Polić na ostavinskoj raspravi.
Na poleđini istoga dopisa rukom pisan tekst (iz suda u Sušaku) koji je u različitim varijantama pisan: Slavnom cesarskom kraljevskom austro-ugarskom generalnom konzulatu u Barceloni, Zemaljskoj vladi u Zagrebu i Velečasnom župnom uredu na Trsatu. Od prvih se traži da dug koji je Polić nakon smrti ostavio u iznosu od 18.50 pezeta podmiri prodajom njegovih stvari, dok začudo, ne potražuju njegove rukopise, iako je to Jankov brat Vladimir izričito cijelo vrijeme tražio. Drugima javljaju da će poslati izvješće u Barcelonu, a trećima šalju zamolbu da se registrira datum Polićeve smrti.
Na poleđini dopisa Kraljevske hrvatske-slavonsko-dalmatinske Zemaljske vlade/Odjela za pravosudje, br. 17.149 od 14. listopada 1910. rukom pisan sljedeći tekst:
U pečatu pravokutnog oblika, horizontalno položenom:
KR. KOTARSKI SUD U SUŠAKU/Primlj. 19. listopada 1910./Broj 5026 gs/6ps
paket/odmah
I.
Vidi registar os.
II. (nečitak potpis)
Slavnom cesarskom kraljevskom austro-ugarskom generalnom konzulatu u Barceloni
Pozivom na tamošnje cienjene dopise od 19.kolovoza 1910. broj 1455 i od 9. rujna 1910. broj 1609 saobćuje se, da pokojni Janko Polić nije ovdje ostavio nikakve imovine a glede stvari, koje je isti pokojnik ostavio u Barceloni, ovaj sud smatra, da ih obzirom na njihovu posvema neznatnu vriednost te naročito i iz sanitarnih razloga nebi bilo uputno niti dobro ovamo poslati.
Stoga se slavni taj carski kraljevski generalni konzulat umoljava, da te predmete, koje je pokojni Janko Polić ostavio u Barceloni, dade tamo prodati, a od dobivene kupovine, da podmiri troškove prodaje i druge eventualne troškove odnosno i račun gostioničara gostione “Posada de San Pablo” radi dužne najamnine od Peseta 18.50 u koliko bude dobivena kupovina za to dostajala.
Ako nakon podmirenja svih troškova i spomenutog računa gostioničara od kupovine još štogod preostane, umoljava se taj eventualni preostatak ovome sudu priposlati.
III.
(Izvješće na visoku kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku zemaljsku vladu, odjel za pravosudje:)
Visoka kraljevska zemaljska vlado!
Pozivom na visoki nalog od 14. listopada 1910. broj 17.149 časti se ovaj sud podastrijeti pod % privitu zamolnicu ovog suda radi daljnje više dostave slavnom kraljevskom austro-ugarskom generalnom konzulatu u Barceloni.
IV.
Velečastnom župnom uredu u Trsatu
Cesarsko kraljevski austro-ugarski generalni konzulat u Barceloni saobćio je ovome sudu dopisom od 19. kolovoza 1910. broj 1455, da je dne 8. kolovoza 1910. u Barceloni umro Janko Polić, sin Antuna i Gemme Polić iz Sušaka, rodjen u Sušaku navodno u godini 1886., te je ujedno ovome sudu priposlao i odnosni smrtni list.
Stoga se taj smrtni list pod % šalje velečastnom tom župnom uredu na nadležno uredovanje odnosno zabilježenje u maticah umrlih, sa zamolbom, da ga nakon učinjene uporabe ovome sudu povratiti izvoli.
V.
Odluka.
Pošto pokojni Janko Polić Antunov nije ostavio nikakve ostavinskoj raspravi podvrgnute imovine, to se ostavinska rasprava iza rečenog pokojnika, temeljem ustanova o72 izpp., ne povadja.
Kraljevski kotarski sud u Sušaku/ 26. studena 1910.
(nečitka četiri potpisa/6. prosinca 1910.)
Na dnu desne stranice lista: Os 1910/122.
3.) Na papiru formata malo većeg od A4 rukom pisan tekst:
Ostavina Jakoba Božića/1.) rupčić, jedan 2.) nožić mali, jedan 3.) cigareten doza sa malo duhana 4.) naočalje sa šnorom 5.) listnica jedna 6.) mali kalendar 7.) riječnik
4.) Na malom papiriću formata A5 na kojem je tiskano ime bolnice: HOSPITAL DE LA SANTA CRUZ DE BARCELONA iznad toga rukom je napisano Inventar Liste/Duplicado, a ispod toga izvještaj o stvarima koje je Kamov imao sa sobom u bolnici. Interesantno je kako se ovdje navodi drugi popis stvari. Tekst na kastiljanskom jeziku glasi: “Šaljemo gosp. Austro-ugarskom poslaniku stvari pronađene kod mađarskog državljanina Janka Polića, a sastoje se od raznih papira, jednog manjeg novčanika, jednoga para naočala, jednoga manjega notesa, talijansko-španjolskog rječnika i turističkog vodiča/mape Barcelone”. Ispod toga stoji potpis priora: Estéban Eúxído i datum: Barcelona, 13. kolovoza 1910. Budući da je Kamov živio u ulici Calle de San Pablo 55/Carrer de Sant Pau 55 u vlasništvu gostionice Posada de San Pablo gdje je i jeo postavlja se pitanje tko je te papire za pisanje donio Kamovu u bolnicu. To bi mogao biti netko iz gostionice, ali i netko s kim se on tamo upoznao i sprijateljio. Nedefinirane situacije kao što je bila njegova sa malo podataka samo pojačavaju interes, tim više što je moje istraživanje pokazalo da ulica Calle de San Pablo koja izlazi na Ramblu na mjestu gdje živi tada najveći katalonski slikar hrvatskoga podrijetla Nicolau Raurich sa kojim je Kamov naprosto morao doći u kontakt. Također samo dvije ulice od Kamovljeve na Pasaje del Credito 4 živi čuveni slikar Joan Miró koji tada ima 17 godina, pohađa umjetničku akademiju Llotja (Lonja) i kreće se u umjetničkim krugovima koji se okupljaju po kavanama koje su na manje od stotinjak metara od Polićeva stana. U tim krugovima bilo je i mnoštvo drugih umjetnika, poglavito avangardista koji su kasnije u doslovnom smislu obilježili umjetnost dvadesetog stoljeća. Tu su Pablo Picasso, Ricard Urgell, Francis Picabia, Antonio Gaudí i mnogi drugi. Tko je Kamovu donio papire i druge stvari u bolnicu ostaje otvoreno pitanje. Tim više što je razvidno, komparirajući tekstove i sve pronađene dokumente da su pisma i napisani rukopisi ostali u njegovoj sobi, dok je jedan, manji dio bio pokraj njega u bolnici.
5.) Na papiru formata A4 istrgnutom iz bilježnice, na vrhu stoji pečat POSADA S. PABLO BARCELONA datiran 1. rujna 1910. Ispod toga rukom pisan tekst u kojem se iznosi specifikacija troškova koji čine dug od 18.50 pezeta kojeg Janko nije podmirio. Tekst preveden s kastiljanskog jezika glasi:
“Račun koji je pok. Janko Polić trebao platiti ovoj ustanovi, odnosi se na najam sobe i druge troškove, i to kako slijedi:
Račun izražen u pezetama
Najam sobe od 13. srpnja do 6. kolovoza o.g. 12,50
Svota koju valja platiti na ime općinskog poreza
za korištenje ove ustanove 5,00
Svota za prijenos jednoga kovčega i drugih stvari
pokojnika iz ove ustanove 1,00
-----------------------------
Ukupno: 18,50
U potpisu vlasnik gostionice Jesús Rodriguez”
6.) Dopis Austro-ugarskog generalnog konzulata iz Barcelone Zemaljskoj vladi u Zagrebu od 19. kolovoza 1910. u kojem se točno navodi datum smrti Janka Polića 8. kolovoza 1910. Sve do pred par godina pisalo se da je Kamov preminuo 19. kolovoza, jer je očito netko kod nas datum dopisa identificirao sa datumom smrti i krivo izvijestio obitelj. Sada znamo i zbog čega je došlo do zabune. Tekst preveden s njemačkog jezika glasi:
Ces. i kr.
austro-ugarski generalni konzulat Barcelona, dne
Barcelona 19. kolovoza 1910.
Br. 1435
Cesarski i kraljevski generalni konzulat u Barceloni ovime javlja da je, prema dopisu ovdašnje bolnice “Santa Cruz”, dana 8. o. mj. a u istoj preminuo ovdje pristigli trgovački pomoćnik Janko Polić iz Sušaka, čija se putovnica i smrtni list ex-offo nalaze u privitku i koje vam ovim putem dostavljamo.
Zaostavština gore spomenutog, čiji se inventar navodi u pridodanom popisu, dostavlja se odvojenom pošiljkom, posredstvom Direkcije kralj. ugarskog pomorskog društva “Adria” u Rijeci, Visokoj Kraljevskoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi na daljnje uredovanje.
Ces. kralj. kancelarski savjetnik i gerent (otpravnik poslova)
(potpis)
Visokoj
Kraljevskoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi
u
Z A G R E B U
7.) Rukom pisan zapisnik na četiri stranice datiran 6. prosinca 1910. Tekst je sljedeći:
Zapisnik od 6. prosinca 1910.
Spisani kod kraljevskog kotarskog suda u Sušaku, u ostavinskom predmetu iza pokojnog Janka Polića.
Prisutni podpisani
Dolazi pred sud Vladimir Polić iz Rijeke, kojemu bude prebačen dopis cesarskog kraljevskog austro-ugarskog generalnog konzulata u Barceloni od 9. rujna 1910. broj 1609. i od 19. kolovoza 1910. broj 1435. našto isti izjavlja sljedeće:
Pokojni Janko Polić bio je moj brat.
On nije ostavio nikakve druge imovine osim stvari što je sobom imao u Barceloni.
Izjavljujem da sam sporazuman time, da se rubenina odjela i kovčeg u Barceloni prodaju i da se sa kupovinom podmire troškovi, te najamnina od 18.50 peseta, u koliko bude kupovina zato dostajala.
Pošto pokojnik nije imao bližeg rodjaka od mene, molim da se mali paket pisama priposlan po cesarskom kraljevskom austro-ugarskom konzulatu u Barceloni (uruči meni, op. a.).
Ujedno opažam da je pokojni moj brat Janko Polić morao imati i rukopisa, naime znatniju količinu njegovih manuskripata koji do sada vjerojatno nisu pronadjeni, pošto u dopisima konzulata nema o njima niti spomena.
Molim stoga, da se ti manuskripti, za slučaj da bi se naknadno pronašli ne prodaju već da se meni uruče.
Iza toga bude prisutnom uručen mali paket pisama, primitak česa podpisani ovog zapisnika potvrdjuje.
Zaključeno i podpisano
Vladimir Polić
(i dva potpisa svjedoka nečitko napisana, pa se ne može odgonetnuti identitet.)
Na poleđini: KR. KOTARSKI SUD U SUŠAKU/Primlj. 6. prosinca 1910./Broj 59439/U spise/Sušak 6. prosinca 1910. /dva nečitka potpisa/Os. 1910/122.
8.) Dopis Austro-ugarskog generalnog konzulata iz Barcelone Kraljevskom kotarskom sudu u Sušaku, datiran 22. veljače 1911. Tekst je preveden s njemačkog jezika sljedeći:
Ces. kralj.
austro-ugarski generalni konzulat Barcelona, dne 22. veljače 1911.
Barcelona
br. 376
U skladu s odlukom Visokog ces. kr. ministarstva vanjskih poslova o ostavinskom predmetu od 26. studenog pr. god., br.: 5.026/Civ.
Os 1910/122 o ovdje preminulom Janku Poliću, koju smo, posredstvom istog, zaprimili 13. o. mj., Ces. kr. austro-ugarski generalni konzulat želi Vas obavijestititi da malobrojno osobno rublje gore spomenutog, koje je bilo u oštećenom i prljavom stanju, nije bilo moguće prodati.
Vlasnik gostionice “Posada de San Pablo” kojemu je pokojni dugovao najamninu u iznosu od peseta 18.50, izrazio je, radi zaštite od potpunog gubitka svojih potraživanja, spremnost da preuzme spomenutu imovinu koja mu je uručena 17. o. mj. uz potvrdu o podmirenom dugu koja se nalazi u privitku.
Ces. kralj. generalni konzul
(potpis)
Štovanom
Kraljevskom kotarskom sudu u
<>S u š a k u .
9.) Na malom papiru formata A5 rukom pisan tekst na na kastiljanskom jeziku iz gostionice Posada de San Pablo, datiran 17. veljače 1911. Sljedećeg je sadržaja: “Primio sam od austrijskog poslanika robu, koju je nakon smrti u ovoj ustanovi ostala od građanina Janka Polića. Vraćam ove predmete budući je Polić preplatio dugovanu svotu na ime najma i boravka. Primio: Jesús Rodriguez.”
Ovaj dokument, vrlo čudnog i kontradiktornog sadržaja otvara mogućnost cijelog niza novih interpretacija, koje su se mogle odigrati u svezi sa Jankovim rukopisima i osobnim stvarima. Prvenstveno pokazuje kako je vlasnik gostionice i hostela Jesus Rodriguez, naknadno došao do zaključka kako je Polić ipak platio sve unaprijed, čak i preplatio. U drugoj potvrdi, datiranoj prije ove vidimo da je zaračunat dug, da bi se kasnije prema ovom dokumentu ustanovilo da Polić nije dužan ništa. To je svakako izazvalo zbrku, jer su izgleda stvari iz bolnice Santa Cruz preko Austro-ugarskog konzulata odnesene u gostionicu gdje su bili i drugi osobni Polićevi predmeti, kako bi se podmirio ovaj fiktivni dug, da bi se potom, kada je ustanovljeno da on ne postoji, sve stvari vratile austrijskom konzulu. Na ostavinskoj raspravi od 6. prosinca 1910. vidimo da je mali paket Jankovih pisama uručen bratu Vladimiru, budući da ovaj dopis nosi datum 22. veljače od sljedeće godine, postavlja se pitanje što je austrijski konzul napravio sa dobivenim stvarima, među kojima su najvjerovatnije bili i rukopisi. Zasigurno ih je trebao poslati u Zagreb, ali pismo koje sam dobio od voditeljice Odsjeka gospođe Slavice Pleše iz Hrvatskog državnog arhiva od 9. lipnja 1999. otkriva da upravo taj predmet nedostaje. Otuđen je protupravno. Zbog čega bi netko, nameće se iz priloženoga, želio otuđiti dokumente koji su relevantni samo za povijest književnosti? Dali bi se to isto dogodilo sa svim ovim dokumentima koje sam pronašao u Državnom arhivu u Rijeci da slučajno nisu bili punih osamdeset i devet godina zavedeni u spisu Ostavina Jakoba Božića? Netko je to morao napraviti iz čisto intimnih i privatnih razloga, osoba od utjecaja, kojoj je rad u arhivu bio dostupan. Nije očito želio/željela da se neki detalji iz života Janka Polića saznaju.
10.) Dopis Austro-ugarskog generalnog konzulata pisan na njemačkom jeziku Zemaljskoj vladi u Zagrebu, datiran 9. rujna 1910. sljedećeg sadržaja:
Ces. kralj.
austro-ugarski generalni konzulat Barcelona, dne 9. rujna 1910.
Barcelona
br. 1609
Pozivom na službenu obavijest našeg Konzulata od 19. pr. mj. br. 1435 o zaostavštini ovdje preminulog Janka Polića, javljamo da je isti u gostionici “Posada de San Pablo” (Calle S. Pablo N.o 55) ostavio jedan ručni kovčeg u kojem se nalaze oštećena rubenina i jedan par istrošenih hlača.
Vlasnik hotela zahtijeva, u skladu s računom u privitku, na ime zaostale najamnine, iznos od peseta 18.50.
Stoga molimo da nas se obavijesti o tome, treba li dostaviti spomenute predmete – čije se slanje iz sanitarnih i novčanih razloga ne preporuča – ili ih treba ovdje prodati.
Ces. Kr. kancelarski savjetnik i gerent (otpravnik poslova)
(potpis)
Visokoj
Kralj. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi
u
Zagrebu
Pronalaženje ovih vrijednih i vrlo značajnih dokumenata za proučavanje života i djela Janka Polića dogodilo se u trenutku kada se raspravljalo u znanstvenim i kulturnim krugovima, dali zaista postoje njegovi izgubljeni rukopisi u Barceloni, što sam ja uporno tvrdio i dokazivao u svojim tekstovima tijekom proteklih nekoliko godina. Svoju sam tezu temeljio na razgovoru sa bibliotekarkom Mariom Pilard iz Biblioteca de Catalunya iz Barcelone, koja mi je rekla 1997. godine da je pred dvadesetak godina pri sređivanju arhive naišla na spis veličine i opsega jednog toma enciklopedije, povezanog vrpcom i zavedenog pod Juan Polich - scritore Austrohungarico. Tada mi je rekla kako je za pronalaženje tog spisa potreban period od desetak dana. Sada imamo nedvojbeni dokaz, izjavu njegova brata Vladimira Polića u zapisniku sa ostavinske rasprave. Vladimir je, od svih članova obitelji, najupućeniji u djelovanje svoga brata, bio mu je u neku ruku i literarni agent, brinući se dok je Janko boravio u inozemstvu za publiciranje njegovih radova u Hrvatskoj. Zbog toga, njegova izjava je najpouzdaniji dokaz da oni doista moraju biti pohranjeni negdje u Barceloni, a da je dio koji je poslan u Hrvatsku otuđen iz Državnog arhiva u Zagrebu. Iz Jankove korespondencije sa Vladimirom, za neka od tih djela mi znamo samo po imenu i znamo dali se radi o kratkoj priči ili dramskom tekstu. Kada to spojimo s činjenicom da Janko svoja najbolja djela piše upravo u posljednjoj godini života, tada se postavlja pitanje zbog čega nitko ne želi pružiti financijsku potporu za istraživanje u Barceloni? Uvjeren sam kako je njihova umjetnička kvaliteta na najvišoj razini, pa bi mogla također naći mjesta na stranicama izdanja najvećih nakladnika i časopisa u Americi i drugdje u svijetu. Studiju književnosti u Rijeci, građanima Rijeke, ali i našoj kroatističkoj znanosti bilo bi to od velikog značenja, značajan korak u afirmiranju hrvatskog identiteta u svijetu ali i u domovini.
Kamovljeva svjetska afirmacija i njegov fascinantan život prepun nepoznatih detalja koji pozivaju na istraživanje pokazuju prave mogućnosti jednih i realne nemogućnosti drugih - radi se naime, o ljudima koji žive u istom gradu. Ili o onima koji su tu nekad živjeli?
