Trafik
Hodač
O PREDSTAVI “HODAČ”
Neočekivani susret sa slučajnim prolaznicima u prostoru gradskog pothodnika postaje “kazalištem na specifičnoj lokaciji”. Dolaskom i Hodača - izvođača prostor postepeno dobija nova značenja vođena igrom koja proizlazi iz mimske improvizacije. Ona se koristi djelima i biografijom hrvatskog protoavangardnog književnika, Riječanina Janka Polića Kamova, dok dramaturšku okosnicu čini piščeva opsesija hodanjima. Svaki od muških izvođača preuzima lik “pjesnika psovača, anarhije i apsurda”, a jedina izvođačica u predstavi ujedinjuje ženski princip kroz sestru Milku, djevojku Kitty te anonimnu Prostitutku.
Prolaskom kroz predstavu Hodač, svaki se slučajni prolaznik, uz njezine izvođače i publiku, i sam istovremeno nalazi u ulozi Hodača.
KRITKE PREDSTAVE “HODAČ”
…Pričom bez riječi Magdalena Lupi je na najprimjereniji način odgovorila izazovu pod imenom Kamov na prijelazu stoljeća i tisućljeća. Sudionici Hodača sve su vidjeli: i ljubav i strast i smrt i bol i život i djelo. Djelo s kojim muku muče kazališni djelatnici već gotovo stoljeće, pokušavajući ga bezuspješno zatvoriti u tetarsku kutiju i okovati nepotrebnom riječju.
…Sve pohvale mladoj riječkoj ekipi koja je svojim nastupom pokazala posve nov put u čitanju “spornih” klasika, ali i dala još jedan glas u prilog tvrdnji kako posljednjih godina sve dobro u hrvatskom glumištu dolazi s malih scena i nezavisnih produkcija…
Mila Bulimbašić Botteri, Dogodio se Hodač, Novi list
…Iva Nerina Gattin, Alex Đaković, Edvin Liverić i Žak B. Valenta, igraju Kamovljeva Hodača kao da je pisan za njih. Grupa, predvođena Magdalenom Lupi, očigledno je živjela projekt vlastitim bićem pokazavši da se svaki prostor može pretvoriti u scenu. Samo treba kazališno misliti…
Svjetlana Hribar, Cipele iz kojih je ishodao život, Novi list
…Točan i tematu te (meta)psihologiji sukladan odabir prostora kazališne igre bijaše prvi, nuždan, preduvjet pogotka u srž kamovskoga svijeta.
…Hrvatska je kazališna scena, u posljednje vrijeme inače ponešto posustala u živosti i bogatstvu ideja i njihovih provedbi, s Hodačem dobila vrstan i mnogoznačan prinos koji oduševljava i zanosi. Štoviše, nadahnjuje i poziva na nova teatarska hodanja i putovanja…
Darko Gašparović, Pogodak u bit Kamovskoga svijeta, Frakcija
…Predstava nadilazi sjećanje na samo jednoga pjesnika koji je cijelim životom osporavao poredak svijeta. Njezin krajnji smisao je u tome da ovim gradom i po usamljenim, ružnim mjestima mnogih svjetskih megalopolisa, hoda na stotine, tisuće Kamova koji osjećaju svoju pobunu, ali je ne znaju artikulirati drukčije nego u besmislu hodanja, kretanja prema cilju kojega ne vide…
Dalibor Foretić, Kamov prohodao stoljeće, Novi list
Aleš Suk
Kamo?
Kamo? je filmska freska od sedam slika, koja opisuje posljednjih nekoliko godina pisca Janka Polića Kamova. Svaka od sedam slika snimljena je na različitim riječkim lokacijama. U filmu je korištena i glazba Kamovljeva brata Milutina Polića, a u filmu sudjeluje i međunarodni sastav »Mama Papa Banda«. U filmu o pjesniku-psovaču i kontroverznoj ličnosti Janku Poliću Kamovu osim riječkih glumaca Alena Liverića i Nine Violić, igraju i poznati češki glumac Jan Budar, rukometaš Mirza Džomba te plesačica Ivona Brnelić, kao i brojni drugi glumci, umjetnici i Riječani.
Režija: Aleš Suk
koncept i scenarij: Aleš Suk
uloge: Alen Liverić (Janko Polić), Nina Violić (Katarina Radošević), Jan Budař (Mato Malinar), Predrag Sikimić, Željko Pendić, Ivona Brnelić, Mirza Džomba, Žak Valenta
glazba: MAMAPAPABANDA, ICONORCHESTRA, Milutin Polić, MIDI LIDI, Bright Eyes, Zoran Medved, Aleš Suk
scenografija: Jan Lobl
produkcija: Udruga Ukus
Film je sufinanciran temeljem Sporazuma o suradnji u području audiovizualnih djelatnosti između Grada Rijeke i Hrvatskog audiovizualnog centra.
Tamara Crnko
Njegova stjenica
priča s natječaja Kamov ukratko
Nije mogao.
Ponovno.
Odmah si je pripremio duhan, vrteći ga nervozno kroz prste. Nije se usudio pogledati je, iako je njezine oči osjećao na svom mokrom tijelu. Cijela je soba zaudarala na nezadovoljstvo, zidovi su ga već upili, taj truli osjećaj beskorisnosti. Zapaljeni je duhan dijelom prikrio tragove njegova neuspjeha, no iritacija je vrebala prikrivena u napetom disanju. Intenzivno je zurio u mrlju na zidu, tek nedavno otkrivenu kroz podjednako mučan proces izbjegavanja komunikacije. Pohlepno je u sebe uvlačio dim, nadajući se da ovoga puta neće progovoriti. Nije htio doživjeti još jednu svađu u nizu. Planirao se radije malaksalo prepustiti brazdanju vlastita mozga, problemima nevezanima uz njezine frustracije. Dok je pogledom bludio po fotografijama svoje obitelji, naslaganima poput vojnika, osjećao je tanke linije napetosti provučene kroz zrak. Po njezinom je disanju znao kako su riječi spremne isplutati, no oklijevanje mu je ipak nudilo nadu da će se suzdržati. Nikako nije htio ponovno čuti njezino tumačenje njegovih ljubavnih hendikepa. Svojstveno svim ženama s kojima je ikada bio, i ona je teško primala njegove probleme, pripisujući ih prerevno sebi. Žena kao ona nije mogla biti uzrok njegovoj neaktivnosti. Zapravo, uopće se nije radilo o njoj.
Ispušio ih je nekoliko u nizu, izdišući duhan kroz nos i suznim očima prateći plavičaste vitice dima koje su igrale predstavu u nagrizajuće hladnom zraku. Onemoćalo je promatrao kako se oblači, šutke.
Jednako je tako i otišla, ne okrenuvši se.
S tupom boli u prsima promatrao je njezin lik, puno tijelo i neukroćene kovrče kroz vrata svoje ustajale sobe, s punom svijesti da je možda vidi posljednji put. Već je nekoliko puta otišla ovako, ostavljajući ga na krevetu oslabljenog od jada i sramote, da polagano trune kao mrtav komad mesa. Zapravo, njegov mozak nije bio ni u stanju izraziti način na koji se njegova unutrašnjost zgrčila, pocrnila i poružnila. Ostavio je kićene patetične frazeme nekome drugome iz obitelji.
Ustao se bijesno, agresivno odguravajući pokrivač sa sebe. Tijelo je zagušio odjećom, automatski i bezvoljno. Došlo mu je da psuje. Suzdržao se.
Došlo mu je da otvori bocu vina i napije se. I ponovno se suzdržao.
Prošao je pokraj ormara, gledajući slike svoje obitelji s određenom povrijeđenošću, koju nije htio tako imenovati.
Sit svega, doteturao je do stola, gdje ga je dočekalo neumorno, žuto, usamljeno svjetlo, raspršeno po razbacanim papirima. Posjeo se na stolicu, usmjeravajući svoju pažnju na suton, ljubičasto-crnu smrt dana. Uvijek je pazila na to da ode pod budnom paskom dana.
Primi se papira, koji su zvonko hrskali pod njegovim prstima, no brzo ih odbaci. Um mu je bio previše zamagljen za posao, previše daleko od parobroda i poslovođenja. Pretup.
Dograbi prazan papir, kao hipnotiziran potrebom, gledajući u njega zamišljeno, kao da očekuje da mu bijela stranica kaže što da radi, da bi potom, vođen nekim tihim uputama umočio pero u tintu i započeo pisati, puštajući da preopterećenost iscuri iz njega.
Punat, 3.12.1909.
Dragi Filipe!
Očekivao sam tvoje pismo već ovaj tjedan. Nadam se da tvoja šutnja ne znači nešto loše. Janko mi je pisao, vratio se iz Trsta, što me odmah podsjetilo da ti zavidim. Već mi je dosta ove žabokrečine. Nadao sam se da ćeš nešto napisati, fale mi tvoji savjeti. Kod mene je sve isto, monotonija svakodnevice djeluje loše na moj um i živce. Poslao sam Janku ponovno novce, tako da ću za sada ostati ovdje i nadati se boljemu. Zvao me u Zagreb, na obiteljsko okupljanje, ali moram priznati da mi je mučno od same pomisli. Dosta što se i ovako brinem za njega, čitajući te proklete izvještaje o bolesti. Svaki put kada mu procuri nos meni izraste nova sijeda. Sada mi još javlja da mu je i hladno, da mu šaljem kaput, što prije mogu. Ne želim ga vidjeti u živo, jer ne znam jesam li u stanju podnijeti još jednu Milutin situaciju. Mislim da bih znakove te boleštine uspio umisliti na njemu, čak i da ih nema.
Oprosti što maltretiram problemima. Jednostavno, nedostaje mi promjena.
Očekujem tvoj odgovor.
Pozdravlja te
Vlade
Završivši s pismom, nasloni se na tvrdi naslon, promatrajući nebo već zaraženo zvijezdama. Pripremi si još duhana, primjećujući rastreseno kako ga je već i pretjerano počeo koristiti. U sobi je bilo prohladno, što ga natjera da si već promrzlim rukama stegne ogrtač oko vrata, hvatajući se bratovog rukopisa. Odlučio je čitati prije spavanja. Duboko se nadao da će tekst uspjeti natjerati njegov um da se ostavi briga, bez obzira na Jankovu neumoljivu naklonost tom nekom bolesnom pesimizmu, kojim je i njega uspio inficirati.
Gledao je u slike na svome ormaru. Oči su neobično svjetlucale. Jankovo lice ga je gledalo. Ispijeno umorom. Tamni kolobari osjenili su njegove oči. Otvorio je usta, grgoljeći bolno.
Kroz oči potekla mu je krv.
Šarala je po njemu kaos, rastapajući ga kao kiselina.
Gledao je zapanjeno s kreveta, povukavši se do ruba, želeći se preliti preko njega, dok je Milutin požrtvovno klečao nad mrtvim bratom.
Riječi su zasjekle zrak.
– Nisi platio liječenje.
Trgne se zarobljen u posteljici od deka, preznojen.
– Jebemu m... – opsuje tiho, jedva se izvlačeći iz posteljine. Pod je ohladio njegove tabane, a on se pogođen snom uzšetao sobom, kršeći ruke. Odlučio se smiriti, tako što je smotao još duhana. Njegov je mozak bolno pulsirao.
Činilo se da je noćna mora ostavila još jednu posjekotinu na već rastrojenoj unutrašnjosti.
Neće više spavati. Čekat će zoru, da ga otprati na posao.
Prevrtao je meso po ustima. Bilo je nezačinjeno i prekuhano. Kaša od krumpira podsjećala ga je na poluprobavljenu bljuvotinu na koju je sa zgražanjem bacio komad kruha, samo da se otarasi tog osjećaja da ista zuri u njega s određenom dozom perverzije. Već se zasitio umnih trikova koji su ga tjerali da hrani pripisuje oznake poznatih. Marija kaša, a Janko, njega nije više mogao gledati na tanjuru. Već nekoliko dana nije uspio staviti u usta išta crveno i kašasto, jer ga je rastopljeno lice iz sna pratilo kao kakvo prokletstvo.
Odgurne tanjur ljutito, lijevajući si vino u čašu. Alkoholu još, nasreću, nije uspio pridodati neželjena obilježja. Bilo mu je samo žao što više nije mogao uzdržavati Anku, njezinu je hranu volio, a i kuća je bila ponešto urednija kada se ona o njoj brinula.
Anka ga, nekom mazohističkom analogijom, podsjeti na Mariju, koja mu se nije već dugo javila. Kao dobar duhan, već mu je počela nedostajati tekstura njene kože, i miris njihove veze.
Napustio je gostionu, ostavljajući novac na stolu.
Šetnja do kuće ga je opustila, iako je bura udarala po njegovom tijelu, kao da žudi proći kroz meso i ohladiti mu krv. Izgleda da je uspjela provjetriti misli, jer se začudo nisu rojile u njegovoj glavi kao kukci oko hrpe govana nagomilane u njemu, puštajući ga da se bori protiv sebe, u psihološkoj igri bez pravila.
Ušetao je u hodnik svoga doma raspoloženo, osjećajući bockanje uzbuđenja dok je u rukama držao kovertu s pismom.
Ostavio je sve postrani i posvetio se retcima s dubinskom pažnjom, upijajući svako slovo, svaku rečenicu, s pažljivošću koja bi se, da nije bila toliko naivna i nevina, mogla nazvati i nizom drugih imena.
Još je pažljivije, sastavio je odgovor.
Punat,15.12.1909.
Filipe!
Hvala što si se javio! Tvoje me pismo oduševilo. Uopće se ne brini za mene, sve je kako bi trebalo biti. Vrlo bih rado došao do Trsta, no nisam siguran hoću li stići sve poslove završiti na vrijeme. Rekao sam ti već da me Janko zvao, no sve sam sigurniji da onamo ne idem, ne tako skoro. Poslao sam mu dodatno novce, što moje planove gura po strani, no kako kaže, treba mu za poskupljenje stanarine, a s obzirom na to da sam ja sretno smješten, pretpostavljam da je na meni kao bratu da mu isto omogućim. Našao sam i neki od starih kaputa, možda je previše moljaca ostavilo svoj potpis na njemu, no iskreno, nije me briga. Kako sam već rekao, što ti govorim u povjerenju, već mi je pomalo dosta tog mecenstva. Volio bih kad bi se uspio osoviti na noge, jer ako on to nije sposoban, onda ne znam tko jest.
Evo mene, opet o Janku, vučem ga sa sobom kao kovčeg. Zanemari mog brata i učini prijatelju uslugu. Ako već ja nisam u poziciji da te posjetim u Trstu, razmisli o tome da me počastiš svojim prisustvom. Kuća je prazna, velika, a ja sam sam, i okružen bocama alkohola.
Razmisli, u redu?
Pa da se družimo kao u stara vremena.
Tvoj
Vlade
Neka toplina, kao pomno dozirano sunce, razgalila mu je nutrinu grijući. Već se podosta vremena nije osjećao toliko laganim. Nije se usudio dijagnosticirati si izlječenje od morbidnosti koja ga je omatala zagušljivim zastorima, niti briga koje su se nasukale na njega kao zastranjeni parobrod, no lakše je nego obično podnio ostatak dana u samoći, obavljajući poslove, i u konačnici čitajući i prepravljajući Jankove rukopise. Trebao je već poslati njegove nove radove na objavu. S blagom notom grizodušja shvatio je kako je prošlih dana zaboravio na njegov rad. Marija ga je dotukla, a snovi mu se zabili u mozak kao klinovi, niz koje je curila njegova volja za životom. Srećom, postojali su ljudi, čovjek, prijatelj, koji je brinuo za njegovo zdravlje i rastrojenost što je, čini se, uspijevalo u umanjivanju iste.
Povuče se u krevet, zaustavljajući se pokraj ormara. Njegova je obitelj, kao odred za mučenje zurila u njega, no, zadovoljan, primijetio je kako se njihovi zamrznuti pogledi odbijaju, nesposobni da mu napakoste. Ipak, iz mjere predostrožnosti, poklopio je Milutinovu fotografiju. Možda je njegov brat umro iskašljavajući pluća u krvavim krpama, no Vladimir si više nije htio dopustiti da zbog njega, koliko god ga volio, njegov mozak iskašljava komade vlastitog razuma kroz noćna silovanja. Ako se dovoljno intenzivno uvjeri u to, možda se briga za Janka i njegovu sudbinu barem djelomično umanji.
Sutra će, pomisli, izgladiti ovu glupu situaciju s Marijom.
Kože su se sljubile, generirajući poveću količinu znoja na njegovim prsima. Ona je polagano čupkala dlake poredane oko njegova pupka, pjevušeći napjev koji je čuo kao mlad u nekom od bordela gdje je učio ljubav. Možda bi to iz njezinih usta trebalo zvučati prljavo i razvratno, no njemu je godilo. Sunce je mazilo kožu njegove zaručnice, i plovilo uvojcima.
– Ostaješ preko Božića, Vlade? – ona će, pomalo nazalno, s obzirom na to da joj se lice prilijepilo uz njegovo tijelo zatvarajući joj dišne putove.
– Hmph? – on će, osjećajući kako se savršena kaplja spokoja razbija, udarajući u riječi.
– Pitala sam da l' osta...
– Čuo sam, Mare – on će prekinuvši je.
Zapravo, nije znao odgovor. Osjećao se pomalo razapeto u tom kontekstu razmišljanja, pa ga je nastojao odgoditi. Iskreno, bio je pomalo sit Punta, kamene grobnice i smrdljivog mentaliteta. Na jednu je stranu mogao posjetiti svoju braću u Zagrebu, što je predstavljalo rizik ponovne mentalne nestabilnosti, s obzirom na to da se iskreno bojao da mu se brat ne raspadne na oči, što je tako često volio raditi u snovima. Na drugu stranu, mogao se družiti s Filipom, što je previše silno želio, da bi se usudio.
– Voljela bih da budemo ... znaš ... zajedno.
– Znam – on će, svjestan njezine mekoputnosti. Bila je kao mačka, mazna i željna pažnje. Gotovo je mogao osjetiti kako prede dok bi je milovao. On, naprotiv, čak ni nakon toliko vremena nije znao što bi o njoj mislio.
– A taj tvoj brat Janko, zašto je on takav? – ona će, skačući s tema na način na koji je njegov uspavan um nije uspijevao pratiti.
– Kakav?
– Paa, znaš – ona će, čupkajući ga ponešto intenzivnije, dok joj ružičasti prstić nije završio u pupku, bušeći ga krajnje neugodno – Tako grub prema, prema svemu, Crkvi.
Vladimir puhne, odjednom otežan. Bilo bi mu radije da ona nije pročitala taj tekst, koji je jednom ostavio da nezaštićen leži na krevetu. Marija je bila do grla zakopana otočkim mentalitetom koji je Krista dovodio do apologija različitih oblika, boja i dimenzija. Osobno, slagao se s bratom. Njegova ga je mogućnost da raskrinka i razreže licemjerja različite vrste silno zabavljala. Htio je da joj to može dokazati, no svaki je pokušaj do sada završavao odbijen od njezine kože. Možda je njegov brat bio u pravu, žene nisu bile bića namijenjena inteligenciji.
– Ma on samo ... pljucka – protisne kroz zube, prebacujući svoju težinu na njezino tijelo. Njezin je nazalni smijeh razbio sliku koju mu je nametnuo pokvareni dio uma. Kao istrunula jabuka, ucrvano lice njegova brata protisnulo je – licemjeru. Zagrizao je njezinu bradavicu, otresajući Janka, čvrsto odlučujući da mu neće dopustiti da mu se opet ušulja u krevet, kvareći zadovoljstvo.
Ovoga puta, pokvarila ga je Marija.
– Vladee, dušo. Ja moram ići – odgurne ga mekim rukama, izvlačeći se iz njegova naglo omlitavljenog zagrljaja.
– A da, dok je još dan ... – on će ravnodušno, promatrajući je kako sputava raskošno tijelo haljinom.
Već se navikao na svoj uspavani pesimizam, kada je nepozvano stiglo novo Jankovo pismo.
Svako njegovo slovo, svaka rečenica, gulili su s njega slojeve strpljenja komad po komad. Činilo mu se kako mu se prikrivena smirenost para kao stara krpa. Iskreno je počeo razmatrati mogućnost da se rasplače kao dijete i završi s tom napetošću koja mu je stisnula pluća u šake.
Svakim kilogramom koji bi Janko kroz pisma izgubio, Vladimir je gubio godine života.
Svakom odbijenicom časopisa za objavu, gubio je nadu u Jankovo osamostaljenje.
Svakom zamolbom za novcem, dobivao je nezadrživ poriv da psuje, grize, udara i pljuje.
Svakim "grli te Janko", i pozivom da ga posjeti, doživljavao je previranja duše koja je htjela pružiti mu sve, i razuma koji je htio protresti Janka, natjerati ga da odraste i ostavi se prokletog boemstva.
Pa što ... pa što doista ... pomisli bijesno. I bolji su se prodali ... da je samo htio, tu svoju moć, tu sposobnost, transformirati, iskoristiti, upregnuti ... Pa zar je bio toliki problem perom ubadati na malo profitabilniji način? Nije li mogao dovesti svoje drame do metamorfoze, prilagoditi se pravilima, izvući iz kanala pobune?
Hodao je razdraženo, dok mu je unutrašnjost pulsirala, prijeteći da će se rasprsnuti. Gužvao je papir, žvačući ga poput ralja prstima, želeći ga iscijediti, izvitoperiti kao da će time izvitoperiti i Janka, prilagoditi neprilagodljivog, samo ako malo jače stisne.
Konačno se pribere, rasplinuo se u svojoj panikom zapaljenoj srdžbi. Počeo je bljuvati vatru, baš kao i njegov brat, poput demonskog bića.
Baci konačno pismo u već umiruću vatru, vladajući kako plamenovi zavodljivo kruže oko lista koji se pocrnjen savijao i prilagođavao svome nestanku.
– Prilagođavao ... – promrmlja Vladimir, te rastreseno požuri do kreveta.
Prepusti se tami da ga proguta, poput bijednog isprepadanog djeteta spremnog da primi kaznu ne shvaćajući krivnju.
Janko je zurio u njega, s vrata ga promatrajući. Njegovo je tijelo nestalo, a glava je, istrunuta, nagrižena bolom i ranama, zurila u njega s dovratka. Bio je svjestan da je zapeo u snu. Očekujući što će se dogoditi, promatrao je kako iz njegovih ušiju, nedovršena vrata i nepodrezane kose izbijaju tanke, paučaste noge. Glava se opasno ljuljala na gotovo prozirnim nitima, što je bilo tragikomično. Kad se glava zaletjela prema njemu kao životinja koja se priprema u napad, vrisnuo je prestravljeno, žudeći da je opali nogom.
Jankova je glava obdarena kao sabljama oštrim zubima krenula žedna njegove krvi.
Prestravljen se iskobeljao iz sna.
– Jebemu svetu majku i oca i Janka! – drhtao je izvlačeći se iz kreveta.
Mozak mu je natekao od boli, tako da je imao osjećaj kao da će se izliti kroz uši. Neki nenormalan osjećaj pupao je u prsima. Pograbi bocu vina, pero i papir, hrpu duhana i s potpunom svijesti kako ne reagira razumno, da se ne ponaša normalno, preplašen da je možda njegov um konačno proklijao ludilom, sjedne za stol. Manično otpije gutljaj vina u nadi kako će se gorčina isprati. No ostala je prilijepljena za njegov grkljan.
– Luđak, nisi li? – glava iz sna dotrčala je do stola, naherivši se poput oronule pudle. Vladimir vrisne. Pogođen kao munjom.
Uhvatio se pera. Morao je to izbaciti iz sebe. Filip će razumjeti.
– Prasac ... Pijandura ...
Glas ga dozove u svijest. Svjetlo s prozora kupalo se u prozirno crvenoj lokvici na stolu. Nesvjestan gdje se nalazi, pokušao je detektirati otkuda dopiru udarci. Tada je shvatio da to natečen mozak kucka po stijenkama njegove lubanje.
– Tko je taj Filip? Šta ti je to, Vladee? – šuškala je iznad njegove glave.
Okrene se munjevito, hvatajući papire iz njezinih ruku. Tada je shvatio da ih je još ležalo uokolo.
Dragi Filipe,
Meni je pun kurac ...
i
Filipe, ubijte me ...
Bila su samo dva fragmenta koja je perifernim vidom uspio obuhvatiti. Da bih ih munjevito zaštitio od njezinih očiju.
Izgledala je zabrinuto. Zaspao je za svojim radnim stolom, shvati posramljeno. Bilo mu je mučno, i sunce izvana peklo ga po očima.
– Opet braća, Vladimire... – ona će strogo, držeći u ruci još jedan izdajnički komad papira pogledom ispitujući sadržaj.
Nemoćan, zaljulja se u stolici, nespretno hvatajući zrak. Vješto se izmakla i dalje čitajući. Pokušao se sjetiti što je sve pisao. Nije uspio, previše je papira ležalo napola dopisano uokolo. Čitav mali svemir kaosa.
– Gledaj ... Mare ... Taj Filip, prijatelj mi je, razgovaramo o problemima ... i – zamuckivao je, nadajući se da nije i nju psovao u svome sablažnjivom pohodu perom u alkoholnoj izmaglici, tjerajući um da se prisjeti što je sve u ludilu proizveo. Što je on to zapravo pisao Filipu?
– Ne, Vlade – ona će, odižući pogled s papira. U prijelomu trenutka činilo se da će mu ga hitnuti u lice, no njeno se iznenada omekšalo. – Ovo je pismo Janku.
– Janku? – on će zbunjeno. Nije se mogao sjetiti da je njemu pisao.
– Da – Ona će, savijajući papir i spuštajući ga na stol – Pismo je dobro. Točno.
Gledao ju je razjapljenih usta.
– Napisao si mu da se sabere. Da prestane samo uzimati, da počne raditi, da se prilagodi. Da, dobro si mu rekao. Izvuci glavu iz oblaka i napiši nešto što će koristiti nekome ... ne samo tebi – čitala je propovjedničkim glasom – Još si trebao reći da se ode pomoliti Gospodu za spas te crne duše – doda kimajući glavom – A ti, mali moj. Ljutiš se na njega zbog alkohola, a prespavaš posao u mamurluku.
Posao?
Koliko je bilo sati?
Skoči na noge prestravljeno, no dočekaju ga njezine bijele ruke, utrpavajući ga natrag na stolicu.
– Bila sam u gostionici. Rekli su da nisi ručao.
Odmota zavežljaj i stavi ga pred njega. Želudac zagrglja prijeteći, upozoravajući što bi se moglo dogoditi ako išta utjera u kiselinu koju je stvorilo vino. Odvrati pogled od hrane, u strahu da mu se opet ne počnu pričinjavati lica koja nije htio vidjeti na tanjuru.
– Treba ti juhica – ona će nježno, iako je i dalje zadržavala strogoću u pogledu. On, naprotiv, nije mogao vjerovati da je prespavao posao zbog alkoholiziranja i ubadanja perom. Dijelom je mogao shvatiti taj zasljepljujući poriv da grize i reže po papiru, kako ga je i Janko silovao, taj nezaustavljivi poriv, samo Janko je, pomisli posramljeno, to činio kako bi izokrenuo, promijenio, popravio svijet, a on ... On je bio sebičan.
– Vladee – okrene se na peti.
– Hamph?
Gledala ga je nakrivljena lica, kao malo štene:
– Molim te, Vlad, prestani bit toliko zabrinut. To što si radiš, nema smisla.
Tim je riječima otišla do kuhinje. Htio joj je zahvaliti, ali je samo otvorio usta ispuhujući zakiseljen zadah.
– Stvarno nema smisla, VLAD – sarkastično će Janko, provirujući iz kamina.
Otrese sliku iz glave, pogođeno jureći za Marijinim skutima.
Božić je proveo u miru. Kuća mu je bila puna. Posjetio ga je Dušan, a Marija je skuhala ukusnu hranu. Prisustvo njezinih roditelja bilo je pomalo uznemiravajuće, najavljivalo je razinu bliskosti koja ga je isprepadala, i smanjilo naviknuti standard kršćanstvom inspiriranih psovki koje je volio izvoditi.
Dobio je mnoštvo dopisnica. Prva je stigla Filipova, ostavljajući neugodan trag u prsima, kao ujed bijesnog psa. Htio je da dođe. Da mu ispije sav alkohol, i svu gorčinu monotonije. Janko i Nikola nisu mu pisali. Vjerojatno ga očekuju u Zagrebu. Odgovorio je da ne dolazi, no da ga očekuju uskoro. Poslao je nešto novaca, uz upozorenja da si čuvaju zdravlje. Noćne more su popustile, posjećujući ga u jadnijim, slabašnijim oblicima, nedostojnima vlastitog naziva. Likovi iz njih su, naprotiv, bili stvarniji nego ikad. Sasvim svjestan da umišlja, redovito se prepirao s Jankovim kašastim, bolešću nagriženim licem. Činilo se kako utvare iz sna imaju posebno snažno mišljenje oko njegove egzistencije. – Oh, kako si jadan VLAD, Marija ovdje, Marija ondje. Odvratno!
– I koliko god novaca slao do Zagreba, nisu ga napuštale.
Nakon što je Dušan krenuo za Zagreb s Jankovim rukopisima, koje je Vladimir brižljivo prepravio i uredio, Marija je postavila zahtjev koji ga je sablaznio, iako ga je zapravo trebao očekivati.
– Vladee, dušo – prekinula ga je u pomnom motanju duhana, podižući pogled s papira na kojima je Janko krvavim potezima perom otvarao svoje srce Katarini, a koje je ona toliko željno htjela pročitati.
– Reci – on će, misleći kako će početi zanovijetati na njegovu poeziju, psovanje, smrt, apologiju mraka i sablažnjivosti.
– Voli on tu curu?
Začuđen njezinim senzibilitetom, kimne glavom. Katarina, pomisli. Izvor najvećih inspiracija. Njegovo vrelo života. Znao je čitati tu poeziju s neoprostivim tonom ljubomore. Toliko ljubavi jednoj udanoj curi. Toliko malo ljubavi ... Nije smio biti sebičan.
– I ti mene voliš, zar ne?
Ništa nije rekao.
– Moraš me oženiti, Vlade.
– Nova stjenica? – bratova će glava nacereno, s ormara. Vladimir cokne jezikom, krajnje iziritirano.
Punat 27.12.1909
Filipe!
Konačno se dogodilo što si predvidio.
Ja ne znam što ću. Ja ne mogu. Nemam novaca, nemam novaca hraniti još jedna usta. Moram, brzo moram otići iz Punta, trebam se staložiti, razmisliti. Savjetuj me! Sam sam nesposoban razmišljati. Volio bih ... Volio bih da te vidim. Možda uskoro.
Grli te Vlade
– Kukavico ... – glava će, naherena, obasjana umirućim svjetlom svijeće. Zurio je u Vladimirovo pismo, cokćući jezikom.
– Odjebi! – hitne pero u priliku.
Janko je zurio u njega sa slike, pomalo hladno. Vidio je odraz svog ispijenog lica, valove polusijede kose, poput amplituda na kojima je plovila njegova rastresena duša. Čitava mu se kosa sramežljivo povlačila s čela, a bratove oči pomno su ga motrile. Uhvatio je njegovu fotografiju, gledajući je pažljivo, kao da mu lice gleda posljednji put, upijajući krajobraz obraza i očiju.
– Janko – on će, šapćući. Došlo je vrijeme kada će mu on biti uzor. Zastor se srama spusti pred njega.
Spusti potom sliku do polegnute obiteljske idile koju je uzgojio na ormaru. Nije više smio dopustiti da ga muče. Znao je ipak, teško da će zaliječiti ta brazdanja koja si je dopustio da se izvrše na njegovom umu, na njegovoj duši. Pomagali su mu Marija, i ... Filip. No, neki ga nisu htjeli napustiti.
Bilo je dosta. On više nije mogao biti i majka i otac čitave obitelji, fizički, više nije imao što priuštiti, ponuditi, iako, braća bi to trebala raditi. Ponekad. Pomirio se i sa svojim brigama i morama, sad ih je znao imenovati, zvale su se ljubav, koliko god to neukusno zvučalo prežvakavano među usnicama. Shvaćao je konačno da se nikada neće prestati brinuti za njega i njegovo zdravlje, bilo bi to neprirodno, jednako tako, nikada mu neće prestati na živce ići to što mu pije krv, usisavajući mu egzistenciju, guleći ga sloj po sloj.
Sada, bio je red na njemu.
Red da se pokrpa i sredi, zaliječi i razmisli, nauči živjeti tako kako je morao.
A to nije mogao ovdje. Za njega će život tek početi, možda i sa stjenicom viška, pomisli, ne znajući što točno da misli o Mariji, njezinim kovrčama, osmijehu i očima. Razumjela ga je, razumjela je da mora otići. Oči su joj bile potopljene, no slušala je, prvi put djelujući ljudski, djelujući umno. Zbog tih očiju, gotovo je odustao.
Nije znao voli li je. No nije znao ni treba li za to, za njihov zajednički život, uopće ljubav.
Sada je trebao putovati. Nestati. Rasplinuti se. Biti malo sebičan. Kasnije će se vratiti svojim stjenicama.
Sretan što je pozavršavao poslove u ovom lijesu od grada, pograbi torbu i izjuri iz stana.
– Do Zagreba ne ideš? – bratova će glava ugniježđena među dvjema ručkama.
Nije mu odgovorio.
– Do Trsta?
Sjedila je u stolici, ugnijezdivši u krilu sunce, a među tankim prstima pridržavajući pismo. Pospremila je stol sređujući njihov budući dom. S tugom nastanjenom u prsima, koju je ljuljuškala kao dijete, čitala je Jankovo pismo. Bilo je očito kako nije znao da je Vladimir otišao.
Spusti pogled do svojih papuča, pogladi trbuh i s uzdahom odloži bijeli papir.
Vladimir se nikome nije javljao. Prepustio je posao njezinom ocu i nestao bez traga.
Htjela, htjela je da se vrati. I bojala se kako možda neće.
Ustane se i uzšeta po sobi. Podigla je fotografije njegove obitelji, da ponovno uspravno stoje na ormaru, čekajući Vladimira zajedno s njom.
Primi Jankove rukopise u ruke, spremajući se da ih čita. Znala je točno što bi Vladimir učinio, uzeo bi duhan, smotao ga i zapalio, gledao bi u rad svoga brata, pomno kao da čita radove koje je isključivo njemu napisao sam Bog. Coktao bi jezikom, i prepravljao.
Ona nije znala prepraviti ničije rečenice. Nije bila vješta ni podučena. No, tako bi to radio Vladimir.
Nije nužno shvaćala što je Janko govorio. Zašto je toliko brusio zube, škljocao čeljustima, perom se mačevao i ranjavao. Nije razumjela što piše, no osjetila je energiju. Osjetila je taj impozantni osjećaj važnosti, tu ponosnu snagu riječi, to vrelo, grotlo koje je trebalo hraniti. Shvatila je Vladimirovu žudnju da ga puni, taj izvor sablažnjive prljavštine. Bio je tako moćan. Osjećala je kao da i nju grabi nevidljivim rukama neke sile.
Kasnije, otvorila je ladicu ormara ispod budnih slika obitelji. Uzela zavežljaj novaca, rastvorila papir i krenula pisati.
Onako kako je naložio.
Njegov brat nije smio ostati gladan. Potpisala se kao Vladimir, voleći svako slovo njegova imena, da bi potom pismo prisilila da obgrli zavežljaj novca.
– Licemjer. Kukavica i licemjer. Odvratno.
– Umukni, ti ... ne ... postojiš!
– Pričaš li ti to sam sa sobom, prijatelju? – ruka mu se ugnijezdi na ramenu. Druga spusti bocu pred njega – Odlična godina, probaj.
Časopis
"Kamov"
Časopis "Kamov" u vremenu i prostoru (1970-1971)
Mikroslika domovine
Slomom hrvatskoga proljeća državnim udarom u Karađorđevu prvih dana prosinca 1971. »Kamov« je podijelio sudbinu svih hrvatskih kulturnih institucija, listova, časopisa i osoba koji se nađoše na udaru. Završni egzekutorski obred zbio se je početkom veljače 1972. na aktivu komunista-kulturnih radnika Rijeke. Uz frazetine o »raznim nosiocima malograđanske ideologije i nacionalističkih stremljenja« i »komunističkoj inicijativi«, časopis »Kamov« i njegovi urednici, posebno glavni i odgovorni urednik Nedjeljko Fabrio uz Igora Mrduljaša, Mileta Miloševića i druge, dobili su negativnu ocjenu većine diskutanata.
U svibnju 1970. izašao je prvi dvobroj riječkoga novinskog časopisa »Kamov«. U zaglavlju čita se ovo: Riječka revija. Nova serija. Godina XIX. Broj 1-2. 2 dinara. Na naslovnoj stranici tiskani su uvodnik glavnog urednika Nedjeljka Fabrija i tri pjesme Milivoja Slavičeka pod zajedničkim naslovom Jutarnja soba. Kao izdavač potpisano je Riječko književno i naučno društvo, odgovorni je urednik bio Drago Crnčević, a uz već spomenutog glavnog urednika članovi uredništva bijahu Slobodan Drenovac, Slavko Grčko, Dolores Jindra, Miodrag Milošević, Igor Mrduljaš, Vlado Pavlinić i Ivan Rogić-Nehajev.
Pojavivši se točno usred hrvatskoga proljeća kao književno i kulturno glasilo tada mlade generacije hrvatskih intelektualaca riječkoga kruga, »Kamov« bijaše predodređen na kratak, ikarovski let. Danas upravo proročanski zvuče završne misli uvodnika prvoga broja.
»Uvjerena u hitrost svijeta u kojem i po kojem živi, u njegovu brzu zasićenost svime što nije stalno novo i izazovno, redakcija »Kamova« vodit će ovako zasnovan mjesečnik sve do trenutka kada će osjetiti da je njeno vrijeme na izmaku. U svakom slučaju ona čitateljstvo neće mrcvariti. Stoga pitanje duljine života »Kamova« nije pitanje slijeda godina i godišta, već stvar trke na kratkoj pruzi s preponama. To ponajbolje i odgovara vremenu kojemu zajednički pripadamo.«
Prognoza se o »trci na kratkoj pruzi s preponama« doista ostvarila, no ne iz razloga koje navedi uvodničar, nego iz naloga onoga vremena koje se, neutralno, spominje u završnim riječima. Brutalan politički obračun s hrvatskim proljećem godinu i pol dana poslije rođenja »Kamova« pomeo je doslovce sve što bijaše makar malo na njegovu tragu i u brazdi koju je ono uzoralo, pak je tako, u sveopćoj čistki i posljedičnom utonuću u dvodesetljetnu hrvatsku šutnju olovna doba i on zbrisan. No dvije su stvari još važne u tom uvodniku. Prva je pozivanje na continuum hrvatskoga beletrističkog tiska u Rijeci od »Nevena« 1858. (urednici Josip Vranyczany-Dobrinović i Vinko Pacel) do »Riječke revije« koju su 1952. bili pokrenuli Vinko Antić i Drago Gervais, te »Dometa« Zvane Črnje 1968. Druga se pak misao logično na prethodno nadovezuje, a u očima ondašnjih mrzitelja i zatornika hrvatstva postaje ključan magnum crimen, ponajprije Nedjeljka Fabrija kao njena začetnika i potpisnika ali i cijeloga časopisa.
»Načinivši upravo ovakav odbir iz bogatoga tiskarskog jučer i danas u Rijeci, »Kamov« je jasno dao naslutiti da mu je do kulturne kroatizacije Hrvatske, do zajedništva s narodom i narodima koji obitavaju ovo tlo...«
Nastojati na kroatizaciji Hrvatske svakako bi se u normalnim okolnostima činilo apsurdom, štoviše klasičnim contradictio in objecto, kad svekolika nam povijest ne bi bila upravo takvom kontradikcijom, koja je za posljedice imala upravo najidealističkije poticaje, ali i najbolnije i najtragičnije ishode. U tom smislu hrvatsko proljeće 1969-1971. s jedne strane bijaše, u bitnome, ponavljanje već prijeđena povijesnog iskustva (ako bismo se htjeli malo poigrati simbolizmom brojeva, pronašli bismo u novijoj hrvatskoj povijesti usudnu brojku 1: 1871-1941-1971-1991), a s druge obilježeno osobitim okolnostima u kojima se u to doba zatekosmo.
»Kamov« je, dakle, sićušna mikroslika, sadržavajući i odražavajući u malome sve ono što je in grosso morala proći domovina. U tome ga, u dijeljenju zajedničke sudbine, nije mogla spasiti ni označnica kulturna (dapače!), niti spominjanje naroda koji zajedno s hrvatskim obitavaju na ovome tlu.
Sintezu toga htijenja nacionalnog bića u još jednom od vremena nevremena izrekao je tada vjerojatno najtočnije i najljepše Vlado Gotovac u »Hrvatskome tjedniku« (br. 33, 3. prosinca 1971), netom poslije Karađorđeva, gdje je sve već bilo odlučeno, ovim riječima:
»Mi volimo Hrvatsku. Za integraliste ta je ljubav avetinjski prizor iz prošlog stoljeća, arhaični prizor fanatične nacionalističke sićušnosti. A nama je to način na koji drugi narodi bivaju stvarni i prisutni u našim pothvatima. Pitanje Hrvatske postavljamo kao pitanje slobode, kao pitanje novog socijalizma u Jugoslaviji i u svijetu. Jer mi ne želimo bilo kakvu domovinu! Ona je u našim zamislima zemlja slobodnih ljudi i pravednog društva.
Mi smo i poklonici tlapnje, mi smo i u njenoj moći. Ali našoj strasti stalo je do svakodnevnog iskustva stvarne sreće! Mi želimo Hrvatsku koja će svakome biti dragi prizor ili draga domovina. To je patetičan san, ali jedini vrijedan da bude sanjan u ovoj zemlji! Dulcineja postoji iako nitko ne zna stvarno tko je ona i kako izgleda. Takva je i sudbina Hrvatske u našoj ljubavi!«
Iz duha je toga patetičnog sna, iz vrutka iracionalne ljubavi (a koja to ljubav nije?), iz te utopijske, a tako ljudske žudnje za jednostavnom srećom, napokon iz razloga svih razloga čovjekova bitka: slobode — danas stilom prethodna diskursa možda dalekih, ali osjećajem itekako bliskih, čak iznova aktualnih — rođen uz mnoge druge istovrsne emanacije »Kamov«. Njegov kratak put u kontekstu doba i prostora stoga je homologan cjelini kojoj je pripadao i koju je na svoj način (is)kazivao. Pri motrenju i tumačenju toga puta valja nam, međutim, imati na umu dva pripadna mu kruga rečene cjeline: riječki i hrvatski — ovaj drugi sublimiran u Zagrebu kao hrvatskome političkom i kulturnom središtu. Pokazat će se da je, inače svagdje i svagda latentna, napetost između središta i ruba baš u to doba na relaciji Rijeka-Zagreb — iz neznanja i sićušnosti duha svjesno raspirivana do nesnošljiva antagonizma — itekako djelovala kao jedan od uzročnika hoda po mukama koji je »Kamovu« bio dosuđen u sredini u kojoj je i iz koje je nikao.
O tome više poslije.
Analitički pregled prvoga broja pokazuje se, iz viđenja kasnije dodane cjeline, gotovo oglednim modelom svega što je »Kamov« htio i — više ili manje uspješno — ostvarivao, dok mu to bijaše dopušteno. Od toga se, dakako, izuzimaju tri tematska (dvo)broja: 8-9/studeni-prosinac 1970, posvećen Franu Supilu u povodu 100. obljetnice rođenja, 13/listopad 1971. posvećen 100. obljetnici Rakovičke bune i pogibije Eugena Kvaternika, te 14-15/studeni—prosinac 1971, posvećen 30. obljetnici NOB-a i socijalističke revolucije, kojim je urednišvo — dakako, uzaludno — očito nastojalo udobrovoljiti komunistički režim i zadobiti indulgenciju za svoje »nacionalističke i kontrarevolucionarne grijehe«.
Iako se nakon dvobroja 4-5/rujan 1970. više ne pojavljuju uvodnici, rubrika Arije na drugoj i trećoj stranici ostala je do kraja. Poprilično rastresita sadržaja, nikad do kraja jasno profilirana, u njoj se reagiralo s različitim povodima i razinom raspravljanja na teme iz kulturnoga, političkog i gospodarskog života. Tako se u prvome (dvo)broju nalazi Odluka ondašnjih Skupština općina Rijeke i Splita o obnovi zgrade Narodnog kazališta »Ivan Zajc« i Narodnog kazališta u Splitu, zatvorenih poradi dotrajalosti, odnosno požara. Glazbenik i muzikolog Vladimir Fajdetić piše In memoriam Vjekoslavu Gržiniću, nenadano preminulom mladom magistru glazbe, skladatelju i profesoru Muzičke škole »Ivan Matetić Ronjgov« u Rijeci, Igor Mrduljaš bavi se vječnim anomalijama i malverzacijama u (riječkoj) privredi, a Slobodan Drenovac reagira na karikature u prilogu »Novog lista« »Pardon«, koje izruguju »Riječku reviju« (prethodnicu »Kamova«, koja se samo u broju 1-2 i 3 nalazi u podnaslovu, jer s brojem 4-5 zamjenjuje je sintagma, uostalom posve točna i primjerena: smotra suvremenih prosudbi). Na trećoj je stranici ogled Branimira Donata o Legendama Miroslava Krleže (koji je nešto kasnije ušao u knjigu Pjesnički teatar Miroslava Krleže, Mladost, Zagreb, 1970). Taj ogled dijeli i četvrtu stranicu s tri kratke pjesme Drage Ivaniševića, naslovljene Biografije.
Prostor od pete do dvanaeste stranice posvećen je filozofiji i sociologiji. U taj blok uvodi ogled francuskoga marksističkog filozofa Kostasa Axelosa o »iskustvu svijeta u Martina Heideggera«, koji je na hrvatski preveo Miroslav Tuđman. Slijedi opsežna rasprava Nerkeza Smailagića o idejnim apsektima nove ljevice, tema tada vrlo aktualna ne samo u teoriji nego i u praksi. No nedvojbeno je najjača intelektualna osbnost ne samo toga bloka, nego cijeloga broja filozof, sociolog i kulturolog Ivan Rogić Nehajev. Uz lucidna promišljanja o temi sile i nasilja (kojima je knjiga Ivana Kuvačića Obilje i nasilje samo izvanjski povod), ključan je njegov opsežan tekst pod naslovom Ideologija i prispodoba svjetlosti. Ovdje je, na žalost, nemoguće dati makar i grub nacrt tih dvadeset devet zaokruženih fragmenata o igri između svjetlosti i sjene, boga (Rogić ga dosljedno piše malim slovom, dakle — ne kao osobu) i ideologije, umjetnosti i tehnike, metafizike i povijesti — sve samim teškim i trajnim mjestima (zapadno)europskog mišljenja U toj nemogućnosti preostaje nam jedino navesti posljednji fragment, kao primjer fenomenalnog (u smislu, dakako, misaonoga kruženja oko fenomena) diskursa esencijalnih pitanja Čovjeka.
»Ideologija živi dok živi bog — vječno. Između prispodobe svjetlosti i nje stavljamo znak jednakosti. Ona je naša sudbina u svijetu. Među sjenama drugačije je. Tu smo navedeni igrati proročanstvo koje ništa ne otkriva nego nas postavlja u igru tajenja (razbijanje egzistencije). Tragizam je tu ukinut u potpunoj izloženosti sve — ništa — mogućnosti tame. Djelo, koje vazda izaziva prošlost svojom 'nerazriješenom' tragedijom, gospodari svijetom. Ali već nema oko njega okupljenih pri vidu: u zatvorenu zajednicu. Tama navodi oko i na druge 'pute'. Tragizam djela biva doista u potpunosti prošlost, ne izazov onih koji u otvorenoj zajednici igre tajenja poznaju svu skromnost svijeta: bilo koga, njegove daljine. Igra odlaska daljine biva 'temeljem' takve 'otvorenosti' njezine dia-polilektike.«
Sve bi ovo moglo izgledati kao visokoumna rasprava o vječnim problemima (što, uostalom, i jest), posve izvan konteksta doba i prostora o kojemu je riječ, da se ne samo njezun autor nego i uredništvo, pa napokon i čitava misleća Hrvatska, nisu već tada nalazili pod jakim pritiskom unitarne ideologije kao gole pragme sile i nasilja, a taj se pritisak u bliskoj budućnosti stalno pojačavao sve do konačna sloma hrvatskoga proljeća, u prosincu 1971.
U drugome dijelu časopisa urubričene su likovne umjetnosti (Vanda Ekl o Bitki kod Stubice na svečanom zastoru HNK u Zagrebu Krste Hegedušića), glazba (tada vodeći francuski strukturalist Roland Barthes o Beethovenu u povodu 200. godišnjice rođenja i Igor Stravinsky o šest posljednjih majstorovih gudačkih kvarteta), povijest (Petar Strčić, Nacrt za životopis Matka Laginje, i opet u povodu ovoga puta 40. godišnjice smrti), te glumište, gdje Igor Mrduljaš raščlanjuje dvije ondašnje praizvedbe hrvatskih autora u riječkome Kazalištu — mirakula Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara Nedjeljka Fabrija i drame Brat moje majke Kreše Novosela. Između su umetnuti još jedan blok(ić) pjesama Drage Ivaniševića pod doista neobičnim naslovom tuk na luk pa na utuk iliti A3 — 2, izvješće Vinka Antića o pripremi predstave, pa pohvalama i čestitkama Viktoru Caru Eminu prigodom praizvedbe njegove drame Zimsko sunce u zagrebačkome Hrvatskom zemaljskom kazalištu (kako se tada zvalo HNK) 10. prosinca 1902, putopisna proza Mladena Kljenka, a na posljednjoj stranici nalazi se autorizirani prijevod Giacoma Scottija na talijanski pjesničkog teksta za kratki film iz 1955. Crne vode Dragutina Tadijanovića, pod naslovom Acque nere.
Kao središnji umetak objavljena je komedija Fadila Hadžića Revolucija u dvorcu.
Takav se raspored, s manjim i nebitnim promjenama i dopunama (od broja 3 uvedena je filmska rubrika), zadržao sve do kraja godišta, odnosno do objavljivanja prvoga tematskog broja o Franu Supilu. Krug se suradnika širio, tako da je »Kamov« do kraja godišta uspio okupiti doista kvalitetna hrvatska pera iz razovrsnih područja: u pjesništvu, uz već spomenute tu su Tonči Petrasov Marović, Goran Babić, Stjepan Šešelj, Vojislav Mataga, Sonja Manojlović, Mato Kukuljica, Dolores Jindra, Josip Pupačić, Ivan Rogić Nehajev i Vladimir F. Reinhofer, a u prepjevima Fernando Pessoa, Edoardo Sanguinetti, Miroslav Holuba; potom pripovjedači Mirjana Matić-Halle, Pavao Pavličić, pa Samuel Beckett; esejisti Vlatko Pavletić, Ante Stamać, Miroslav Vaupotić, Dubravko Jelčić, Giga Gračan; filozofi i sociolozi Branko Despot, Franjo Starčević, Nenad Miščević, Ante Armanini, Đ uro Šušnjić, u prijevodima Jurgen Habermas, Max Bense, Jacques Derrida, Lamberto Pignotti; likovni kritičari Tomislav Hruškovec, Boris Vižintin, Zvonko Maković, Dubravko Horvatić; kazališni i filmski kritičari, teatrolozi i filmolozi Igor Mrduljaš, Darko Gašparović, Petar Krelja, Hrvoje Turković; dramski pisci Fedor Vidas, Ruzzante (Angelo Beolco) u prilagodbi i čakavskoj verziji Zorana Kompanjeta, Dalibor Cvitan i Čedo Prica. Kod drama valja pripomenuti da su zastupljene razne vrste dramaturgije, kako po stilu i izrazu, tako i funkcijskoj namjeni (televizijska drama, odnosno groteska — Gdje je duša moga djetinjstva Fedora Vidasa i Poligon Čede Price).
U (dvo)broju 4/5, srpanj-kolovoz 1970, sad već kao smotra suvremenih prosudbi, »Kamov« najavljuje dva tematska broja: o Franu Supilu (studeni) i o glagoljici (veljača 1971). Tematski broj o Supilu doista je izašao, ali kao dvobroj u prosincu 1970, a glagoljica se nije pojavila ni u veljači 1971. ni ikad poslije. U međuvremenu su se zbili žestoki napadi na uredništvo i na časopis, poglavito iz »Novog lista«, nastali su sporovi s izdavačem, gotovo nepremostive teškoće s financiranjem, povlačenje nekih članova uredništva (Slobodan Drenovac već nakon prvoga broja, Vlado Pavlinić i Rikard Žic nakon sedmog, koji je izašao u listopadu). Rezultat svega bijaše da je »Kamov« bio prestao izlaziti, tako da se sljedeći broj pojavio istom u ljeto 1971, nakon više no polugodišnjeg zastoja. I tu smo doista u žarištu konteksta doba i prostora.
Pojava »Kamova« u riječkome kulturnom prostoru, uz Črnjine »Domete« u nakladi Matice hrvatske, koji su tada već posve afirmirani i izvan riječkoga područja, izazvala je mahom pohvalne reakcije javnosti. Sažetak tih, dobronamjernih, prosudbi nalazi se na početku inače posve obavijesna članka Veselka Tenžere u »Vjesniku« od 1. rujna 1970:
»Nekadašnja 'Riječka revija' dobila je novi oblik, novo ime i, sudeći po prva tri broja, nove vrijednosti. Uz već afirmirani časopis 'Dometi' koji izlazi u tom gradu, 'Kamov' predstavlja snažnu gravitacionu jezgru kulturi i kulturama riječko-istarskog područja, i istodobno, oblik snažnije prisutnosti u tokovima hrvatske kulture (podcrtao D. G.).«
Upravo je posljednje izazvalo nezadovoljstvo i najprije tiho osporavanje »Kamova«, a onda i javno i posve otvoreno neprijateljstvo lokalnih spisateljskih veličina i jugounitarističkih krugova u Rijeci. Odmah nakon izlaska prvog broja Slobodan je Drenovac dao pisanu ostavku na članstvo u uredništvo, obrazlažući to neslaganjem s koncepcijom »kroatizacije Hrvatske« s kojom da se časopis »zatvara u uske nacionalne granice«, a »štivo je zastarelo i preživelo«, s ciljem da izazove »oživljavanje vampira prošlosti« (iz pisma ostavke, upućena izdavaču 29. svibnja 1970, a pisana na ortodoksnom srpskom jeziku). Već početkom rujna krenula je dobro orkestrirana kampanja na stranicama »Novog lista« koju je vodila novinarka Duša Pavešić, inače dugogodišnja dopisnica beogradske »Politike« iz Rijeke.
Ulogu udarne pesnice u prvoj fazi likvidacije »Kamova« odigrao je, pod krinkom spontana reagiranja, Srećko Cuculić. Njegov napadaj otvorio je cijelu seriju polemika koje gotovo da nisu prestajale sve do konačnog sloma koji se, naravno, zbio odlukom politike, a ne argumentima književnih i estetičkih rasprava. Da se razumijemo: imena su tu samo paradigme vječnoga sukoba otkako je svijeta i vijeka između provincijalnog mentaliteta, sukladna vlastitim kreativnim (ne)mogućnostima i kompleksu manje vrijednosti, i nastojanja da se postavljenim normama i kriterijima izađe iz vlastita dvorišta barem u nacionalni prostor, ako već ne europski i svjetski. Glupost i neznanje nisu opasni dok ostaju u granicama vlastitih ograničenih spoznaja, ali to postaju kad agresivno jurišaju na sve što je iznad njih, smatrajući s pravom da im to iznad ugrožava, štoviše onemogućuje, njihove ambicije i afirmaciju. O tome bi se sada moglo podastrijeti mnoštvo navoda, no bit će dovoljan tek jedan da se jasno uvidi o čemu govorimo.
Reagirajući na istup u obranu »Kamova« četvorice književnika — Dalibora Cvitana, Miroslava Vaupotića, Branimira Donata i Gorana Babića — uvrijeđena je lokalna književna veličina napisala i potpisala i sljedeće.
»Ovaj nepoznati ili anonimus ili kako god hoćete, stoji na stanovištu da je bolje tiskati ne šest nego šezdeset takvih najnekorisnijih 'poduhvata' ovdašnjih autora, nego sve moguće Maxe, axelose, Ruzzantee, etc. etc. koje nam prezentira 'Kamov' i njegova družba. To je moj stav i taj ću stav sve tako anoniman i nepoznat braniti gdje god budem mogao i kako najbolje budem mogao. (Srećko Cuculić, Nekoliko redaka za Cvitana, Vaupotića, Donata i Babića, »Novi list«, 26. i 27. septembra 1970, str. 8).
Takvo je »stajanje na stanovištu«, koje nije ništa drugo nego apologija osrednjosti u ime ovdašnjosti, rečeni pisac dosljedno održao u daljoj polemici presudivši da od »Kamova« »neće biti ništa«. A da je na tome »stanovištu« ostao do dana današnjega, svjedoči činjenica da su mu i književni dosezi ostali u skladu s tom dosljednošću — ovdašnji i osrednji.
Nego, bit se drame oko »Kamova« zbivala negdje drugdje. U naslijeđenoj neprirodnoj simbiozi s izdavačem u totalnu nesuglasju sadržaja i naslova, uredništvo očajnički traži novog izdavača, i poslije neuspjela pokušaja s Maticom hrvatskom nalazi ga u Centru za društvenu i uslužnu djelatnost mladih. No, prethodni se izdavač ne želi odreći prava na časopis, i tako započinje polugodišnja borba tijekom koje časopis, naravno, ne izlazi. Potkraj 1970. i u prva dva mjeseca 1971. dovoljno govore naslovi u »Novom listu«: Kamo Kamov (3. i 4. oktobra 1970), Čiji je Kamov (23. i 24. siječnja — gle, kroatizacija! op. D. G. — 1971), Kamov na ledu, 13. i 14. veljače 1971. Bližilo se, međutim, proljeće, te je izgledalo da i hrvatsko proljeće u sveopćem pokretu buja i raste u naizgled nezaustavljivoj snazi. Procijenivši da je tada tomu tako, »nedoumicu« je razriješila, naravno, Komisija za ideološko-politički rad Općinske konferencije SKH Rijeka donoseći sljedeće zaključke potkraj travnja 1971.
»Komisija smatra da raščlamba devet brojeva časopisa 'Kamov' ukazuje na nesumnjivu kvalitetu ove časopisne novine. Nezavisno od toga što su se u nekim brojevima uočili izvjesni nedostaci istaknuti u osvrtu podnesenom na sjednici, a koji su svojstveni većini časopisa, komisija izražava gledište da je 'Kamov' vrijedan doprinos unapređivanju publicistike i kulturnog života našeg grada i našeg šireg kraja. Stoga je mišljenje komisije da je opravdan zahtjev za daljnje izdavanje i financijsko pomaganje ovoga časopisa.«
Zanimljivo je da i Duša Pavešić najednom tu mijenja svoj »novosadski pravopis«, pišući za nju dotad posve nezamislive sintagme čak i po hrvatskome pravopisu protupravopisno: Hrvatska književnost i Hrvatska kultura. (Vidi članak »Kamov« ostaje urednicima, u: »Novi list«, 20. travnja 1971) Ipak, cijela se samoupravna lakrdija nastavila, što je vidljivo po naslovu u »Novom listu« mjesec kasnije — »Kamov« opet u neizvjesnosti (NL, 20. svibnja 1971). Ipak, napokon se u ljeto 1971. pojavljuje »Kamov« s novim izdavačem.
Dvobroj 10-11/1971. vjerojatno je najbolji i najzaokruženiji domet časopisa, ako se izuzmu tematski brojevi o Supilu i Kvaterniku. Uvodno Zvonimir Mrkonjić objavljuje esej o suvremenom hrvatskom pjesništvu, pjesmama i osebujnom pjesničkom prozom javljaju se Luko Paljetak i Truda Stamać, a Nedjeljko Fabrio objavljuje televizijsku grotesku Kralj je pospan. No udarnu snagu broju daju dvije tematske cjeline: Slovenske teme (Taras Kermauner, Andrej Inkret, Matjaž Klopčič o suvremenoj slovenskoj poeziji, drami i kazalištu te filmu) i Procesi integracije u kulturi i književnosti malih naroda (Bruno Popović, Danilo Pejović i Antun Šoljan). Pišući o otvorenosti hrvatske kulture s filozofijskoga stajališta Pejović je očito postavljao temelje za (neostvareni) tematski broj o hrvatskoj filozofiji, a Antun Šoljan komplementarno mu promišljao kozmopolitsku ili nacionalnu odgovornost pisca. Uviđajući neporecivu činjenicu božanske nepravde koja piscu maloga naroda, ma koliko bio stvaralački velik, apriorno uskraćuje mjesto na svjetskome književnom tržištu, Šoljan ispisuje i danas i vjerojatno zauvijek zadanu istinu tog odnosa sljedećim riječima:
»U moderno vrijeme, mi smo svjedoci fantastične međunarodne migracije tehničke inteligencije — piscu je ta migracija, osim u razmjerno rijetkim iznimkama, onemogućena. U tom smislu on je kao seljak: vezan je za zemlju. Postavši pisac osuđen je na svoju domovinu, i to ne samo za života, nego i poslije smrti.«
U sljedećem broju, 12 rujan 1971, tematske se cjeline drukčije definiraju. Ivan Flod daje iscrpan pregled hrvatskoga glumišta na riječkom području u svjetlu izgradnje igraćih prostora (1873-1914), a Ivan Rogić Nehajev objavljuje važan ciklus pjesama pod naslovom Marina kruna. Nema više drame, ali se zato neumoljivo bliži završni čin drame časopisa »Kamov«.
On se poklapa, znakovito, s tematskim brojem posvećenim Rakovičkoj buni i pogibiji Eugena Kvaternika, nesuđenoga hrvatskog kralja Eugena Prvog. Taj je broj, kao i onaj o Supilu, uz Nedjeljka Fabrija, kao glavni urednik oblikovao Srećko Lipovčan. Kad je palo hrvatsko proljeće, kao jedan od krimena »Kamovu« upisalo se i to što su tematski brojevi o Supilu i Kvaterniku aludirali na sadašnjicu. Naravno da jesu, i naravno da su to morali čak i da nisu htjeli, jer su već izborom za teme izabrali nužnu poveznost prošlosti i sadašnjosti, budući da svjetska povijest ima ciklički, a ne tangencijalan hod. Stoga nam se povijest ukazuje kao živa predestinacija sadašnjice, a ne mrtva materija prošlosti; a to se na primjerima života i djela dvaju velikana hrvatske političke teorije i prakse 19. i 20. stoljeća bjelodano očituje na svim razinama: ontološkoj, egzistencijalnoj, psihološkoj, kulturološkoj i, napokon, političkoj.
Uz broj o Kvaterniku, koji bijaše labuđi pijev »Kamova« samo još jedan zanimljiv i posve nepoznat podatak koji dugujem Nedjeljku Fabriju. Na naslovnici broja posvećena Supilu, uz golem autogram u krvavocrvenoj boji otisnut je odlomak iz Krležina Planetarijoma iz Balada Petrice Kerempuha koji spominje »Sopilovog Frana, kem serce pregrizla horvacka je rana«. Iz horizonta očekivanja nešto slično moralo bi se pojaviti i u Kvaternika. I doista, naslovnica je riješena identično, ali je objavljena bez pjesničkoga mota. On je, međutim, bio predviđen, ali je u posljednji čas izvučen iz sloga iz posve jasnih razloga. Uzet je iz ciklusa Rakovičke elegije Dubravka Horvatića, i glasi ovako.
Svete riječi
Te svete riječi: zavjera, urota, buna
te svete riječi koje su nas održale
zaboravili smo već tužno životareći
pristajući na sve što životu nalikuje.
Te svete riječi: zavjera, urota, buna
znali su tek oni što više su te od života voljeli
oni što pod tvojim teretom već odavno leže
zemljo hrvatska.
Slomom hrvatskoga proljeća državnim udarom u Karađorđevu prvih dana prosinca 1971. »Kamov« je podijelio sudbinu svih hrvatskih kulturnih institucija, listova, časopisa i osoba koji se nađoše na udaru. Završni egzekutorski obred zbio se je početkom veljače 1972. na aktivu komunista-kulturnih radnika Rijeke. Uz frazetine o »raznim nosiocima malograđanske ideologije i nacionalističkih stremljenja« i »komunističkoj inicijativi«, časopis 'Kamov' i njegovi urednici, posebno glavni i odgovorni urednik Nedjeljko Fabrio uz Igora Mrduljaša, Mileta Miloševića i druge, dobili su negativnu ocjenu većine diskutanata.' (Pavešić, Duša, Tuđa ideologija van iz kulturnih ustanova!, u: NL, 3. veljače 1972) Sve te ocjene s nepodnošljivim diskursom ondašnjih struktura komunističke vlasti ne mogu se ni danas čitati bez osjećaja mučnine i gađenja. Nedjeljko Fabrio već je mjesec prije pred političkom hajkom umaknuo u Zagreb, slijedio ga je ubrzo Ivan Rogić Nehajev, pa dvije godine kasnije Igor Mrduljaš. Tek kao bizaran podatak i svjedočanstvo najvećega cinizma ideološkog voluntarizma ostaje završna rečenica u okviru unutar teksta s jakim naslovom: Tuđa ideologija van iz kulturnih ustanova!: »Prema preporuci Savjeta Centra (dotadašnjeg izdavača »Kamova«, op. D. G.), časopis »Kamov« treba potražiti izdavača u strukturama Socijalističkog saveza«.
Zaključno, s trodesetljetnog, dovoljna povijesnog razmaka, moglo bi se kazati novinski časopis »Kamov«, kao jedino takvo književno i kulturno glasilo u kratkom trajanju hrvatskoga proljeća, unatoč svim podmetanjima, sprečavanjima, napadima i opstrukcijama, časno je izvršio svoju ulogu u riječkome kulturnom krugu i u hrvatskoj matici, ostavivši iza sebe, u prispodobi ikarovskoga leta — uostalom sasma prispodobiva usudu pjesnika po kojemu je uzeo ime — dubok i trajan trag u zbivanjima koja su vodili prema obnovi hrvatske državnosti i napokon izborene samostalne političke i kulturne uloge Hrvatske u posljednjemu desetljeću.
tekst:
Darko Gašparović
izvor:
Vijenac, broj 175, 16.11.2000
link na originalni tekst
