Janko Polić se rodio 17. studenog 1886, na Pećinama (Sušak) u Rijeci u mnogobrojnoj obitelji od četrnaestoro djece Ante i Gemme Polić.
1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar.
Bezbrižno djetinjstvo potresaju, u vrlo kratkom razdoblju, dvije smrti: 1897. godine umire sestra Marinka, a 1900. sestra Milka. Milkinu će smrt Janko opisati u noveli Žalost.
Mladi Polić kao odličan učenik upisuje se u Sušačku gimnaziju koja će postati njegovo prvo "borbeno polje". Naime, 1900. godine, Polić je jedan od osnivača revolucionarno-anarhističkog cenakula Cefas koji je osim političko-revolucionarnih težnji imao i umjetničke ambicije, a u IV razredu biva istjeran zbog svađe s profesorom kojeg je pljunuo u lice.
U gimnaziji će upoznati Katarinu Radošević, sestru najboljeg prijatelja Mije Radoševića, u koju će ostati zaljubljen do kraja života. U pjesmama će je nazivati Kitty, a ona će se 1906. udati za njegova drugog najboljeg prijatelja Matu Malinara.
Janko školovanje nastavlja u Senjskoj gimnaziji iz koje 1902. biva istjeran "radi nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada". Iste godine pridružuje se roditeljima u Zagrebu gdje upisuje gimnaziju i vrlo aktivno sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama. Slobodna Hrvatska izvan Austro-Ugarske njegov je ideal. Kamov u Zagrebu pristupa najekstremnijim pristašama i s njima dolazi u sukobe s policijom, radi kojih biva kažnjen s tri mjeseca zatvora.
Nakon nepune dvije godine školovanja u Zagrebu, 1904, Polić napušta obitelj te se priključuje glumačkoj družini u kojoj kao šaptač nastupa u gradovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. U ovom razdoblju nastaje njegov prvi dramski rad, dramska crtica Iznakaženi.
Do 1906. godine Kamov provodi vrijeme u Zagrebu, s kraćim odlascima u Liku i Kordun kao trgovački putnik za prodaju Singerovih šivaćih mašina.
Na Božić 1905. godine, Janko uz majku prisustvuje smrti svoga oca. Ovu će smrt Polić, nekoliko godina kasnije opisati u noveli Sloboda.
Početkom 1906. godine Polić prvi put putuje u inozemstvo. Radi zdravstvenih problema pridružuje se bratu Milutinu u Veneciji, koji je ondje na studiju glazbe. Nakon nepunih dva mjeseca vraća se u Hrvatsku, u Zagreb gdje završava prvi odjeljak prvog dijela svog najznačajnijeg djela, romana Isušena kaljuža, Na dnu.
Shvativši da u Hrvatskoj ne može naći stalno zaposlenje ne preostaje mu ništa drugo no uputiti se još jednom u inozemstvo. Krajem 1906. godine Kamov je ponovo u Veneciji gdje se tijekom sljedećih šest mjeseci potpuno predaje stvaralačkom radu: koncipira farsu Na rođenoj grudi, piše posljednje pjesme nažalost izgubljene zbirke Na Horlinom talamu, započinje pisati drugi dio odjeljka Na dnu romana Isušena kaljuža.
Do kraja 1906. godine pripremio je za tisak dvije zbirke pjesama: Psovku i Ištipanu hartiju i dvije drame: Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Niti jedno nakladničko poduzeće ne želi prihvatiti ove rukopise pa oni 1907. godine uz potporu obitelji, odnosno brata Vladimira izlaze u piščevoj nakladi.
Na Božić 1906. godine, točno na godišnjicu očeve smrti, umire majka Gemma.
Riječ, djelo majke i njezin odnos prema bližnjima, Janko će dočarati i prenijeti u svojoj najboljoj drami Mamino srce iz 1909. godine.
U veljači 1907, u pismu bratu Vladimiru, Polić sastavlja svoj program i od tada sve svoje tekstove potpisuje pseudonimom Kamov.
U ožujku 1907, vraća se u Zagreb i odlučuje otići u Rim. "Rimski period" trajao je gotovo osam mjeseci i karakteriziran je njegovim dopisničkim radom i neuspjelim nastojanjima da nađe stalno zaposlenje u jednoj od hrvatskih redakcija. Tu će u ulici Via Mattatoio upoznati rimsku anarhističku i protoavangardnu skupinu mladih umjetnika kojima je pripadao i tada mladi socijalistički novinar Benito Mussolini. Njihovo će druženje Kamov opisati u pripovjetci Stjenica.
U veljači 1908. godine Polić dolazi u Firencu, gdje ostaje mjesec dana.
Početkom travnja odlazi u Rijeku da bi se po zadnji put susreo sa bratom Milutinom koji je na samrti.
Nakon Milutinove smrti, Janko provodi ljeto i ranu jesen kod brata Vladimira u Puntu, na otoku Krku. Tijekom ljeta 1908. nastaju: ciklus Samostanske drame (Orgije monaha i Djevica), tragikomedija Čovječanstvo i, nažalost izgubljena novela Skepsa koja je inspirirana Milutinovom smrću.
Započinje novelističku Knjigu lakrdija i polemizira s Antunom Gustavom Matošem.
Krajem rujna 1908, Janko preko Venecije odlazi u Torino, u kojem se zadržao jedva dva mjeseca. Ovdje započinje pisanje trećeg dijela svojeg romana: U vis.
Iz Torina, preko Genove, odlazi u Marseille gdje će ostati tri mjeseca.
U veljači 1909. godine, stiže brodom u Italiju i kratko se zadržava u Napulju a u ožujku, preko Trsta, dolazi u Rijeku. Gotova je Knjiga
lakrdija. Dovršen je i rukopis Isušene kaljuže i novela Žalost.
Proljeće i ljeto 1909. godine provodi u Puntu, na otoku Krku i u Rijeci, a zimu, prvi put nakon više godina, u Zagrebu. Nudi vlastita djela ali ne nalazi izdavača. Između ostalog, Zagrebačko kazalište odbija njegove drame.
Tijekom 1909. nastaju: drama Mamino srce, novela Sloboda i kasnije izgubljena djela, Šmrčanska trilogija, satirična pripovijest i drame Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene. Početkom 1910. godine ponovo nudi svoje drame Zagrebačkom kazalištu, ali ne dobiva nikakva odgovora.
Rezigniran i razočaran, razmišlja o putovanju u Španjolsku. Polovicom svibnja odlazi na svoje posljednje putovanje. Stiže u Bolonju, posljednju talijansku stanicu gdje ostaje mjesec dana.
Početkom srpnja je u Kataloniji i nakon samo četrdeset dana provedenih u Barceloni, 8. kolovoza 1910. umire usamljen, duhovno iscrpljen i nepovratno razočaran. Pokopan je bez imena na javnom groblju Sud Este u Barceloni.
