Odijelo

- Na, tu imaš jedno odijelo, gotovo još novo. Uzmi, ja ga ne trebam.
Uzeh, zahvalih i pođoh svojoj kući. On me voli; nema ni djece ni žene; ne radi ništa; živi od rente, a vidi da ja kuburim, da učim uvijek, da bih trebao ženu i da možda imam već za nevolju i dijete - i ovako je rekao u sebi: “Zašto da mu ne pomognem? Najposlije sam mu rod; a dečko uči, nije glup, slabo se hrani, piše pjesme i nosi se kao prosjak.” A ja rekoh u sebi: Nije loše! Imam odijelo, pravo, gospodsko odijelo! Neću morati prolaziti kao nevino osuđeni kroz sažalne poglede znanaca i prezir neznanaca. Štaviše! To je prekrasno! Eno, sinoć dokazivah u kavani nekoj gospodi da ne volim kinematografa radi prostote sižeja i grubosti zapletaja, što ne može podnijeti moje istančano umjetničko čuvstvo, i primijetih odmah da oni tu istančanost čuvstva dovode u vezu s mojim istančanim turom. Tako na šetalištu prateći koju gospođicu primoran sam poput nespretnjaka šutjeti; jer ja u govoru gestikuliram, a ako raširim ruke, rukavi mi postanu tako kratki (nosim bratovo odijelo), te bi udarili u oči i da imam manšete. K tome mi je odijelo uopće prekratko: ako se uspravim, kako to dolikuje mojoj dobi, vidi mi se neoprana košulja i da zadržim naravni odnošaj između prsluka i hlača, moram se sasma skutriti i onda ljudi vele: “Ide ko starac”.
Tako se ja priučavam ugrbljenome stasu i staračkome kroku i počinjem vjerovati da upadam u marazam i da moja mladost rapidno prolazi.
A kad tamo! Ja ludujem za ženskim društvom. Čini mi se da ono ne zaglupljuje, kako se to s pravom misli, nego da bistri i krijepi kao konjak, dok se uzima na čašice. Naš njuh postaje rafiniraniji, naše oko oštrije, naš jezik okretniji, naša gestikulacija umjetničkija. Dati samo poljubac prava je tjelovježba; naše mišice, krv, nervi - sve se to tim aktom progimnasticira kao na prečki. A pogledi: onaj šapat, stisak i nabacivanje očiju širi i steže srce kao veliki čučanj; znati ogrliti ženu, znati naći priliku, pogoditi mjesto i u pravo vrijeme pritajiti dah, to upravo izvještači mozak, i naša duševnost postane akrobata: sve si kadar osjetiti i zavoljeti i svaku zaboraviti; poljubiti sve po redu i ne zaljubiti se ni u jednu.
Veli se, istina, da su sve te laske krasnome spolu glupe; ali se pritom ne naglašuje dosta da su i lažne; da primjerice “ja pogibam za vama!” jest glupost u pravom smislu riječi, ali je i laž da ova tako jednostavna i najbedastija laska spaja upravo klasički instinkt i kulturu, za čim teže svi veleumi i apostoli našega života.
Ali ja nisam mogao ući u pristojno žensko društvo, gdje su cjelovi gimnastika: moje odijelo bila je jedina zapreka. “Bijednik!” eto što bi pomislile gospođice slušajući moje poetske izljeve i gledajući moju uličnjačku toaletu. A ja to ne bih mogao podnijeti: obuzelo bi me čuvstvo srama i više: ja bih se osjećao nepoštenim, prostim nitkovom, jer je danas u kulturnome svijetu za odnošaje između muškaraca i žena prvi uvjet da muškarac časti, i najzadnjim je stvorom smatran individuum koji ljubavi ne plati.
A mene je čuvstvo srama fatalno pratilo kroz život: sažaljivanje znanaca i očiti biljeg siromaštva oduzimahu mi svaku energiju, samosvijest i vedro raspoloženje, degradirajući moj momački ponos, kavalirsku čast i muževno imponovanje na sažaljenja, milostinje i napojnice milosnica i konobarica.
Može dakle svaki da zamisli, kako me je odijelo preobrazilo i razveselilo. Sad sam mogao bez neprilike i zabune promatrati izloge zlatnina, što me toliko zanošahu svojom finoćom, blistavošću i čistoćom. Jer sada će svaki reći: “Eno taj gleda koji bi prsten kupio zaručnici”, a ne kao do sada: “Taj promatra, što bi se isplatilo ukrasti”. I modne izloge koji me interesirahu kao papir, tisak i vez moderne književne produkcije, mogao sam mirne duše gutati pogledima i nisam se trebao bojati primjedaba: “Eno ga bulji ko tele i smeta prolaznicima. Valjda je sad na banuo iz sela!” I u kazalištu mogao sam gustirati bar jedamput sjedalo i komotnost i biti uvjeren da moje intenzivno gledanje u glumce neće izazvati usklike susjeda. “To mu je valjda prvi put, što vidi predstavu, zato se neprestano i nervozno javlja na svaki šušanj sa psst” i više. Dosad se nisam ufao ući ni u finiju kavanu, jer bi - činilo mi se - udarilo svakome u oči da ne znam ni kako se sjedi i da bi me konobari s prezirom zanemarili i da se ja, znajući zašto me mimoilaze, ne bih usudio naručiti glasno “Konobaru, kavu!” nego da bih morao ovako do sudnjega dana sjediti, ižvakan od pogleda gostiju: “Ne zna ni kako se naručuje”... i da bi me konobari, videći da ništa ne uzimam, odstranili iz kavane...
Obukoh novo odijelo i pun poleta izađoh. Šešir i cipele malo distonirahu, ali šešir se u pristojnim lokalima skida, a noge se ne turaju susjedima pod nos. Upravih put u kavanu. Na zakretu sretoh fićfirića Mrzljaka. Pogledao me, približio se i uskliknuo: “O!” Moj je polet odmah spao. On je bio vrlo elegantno odjeven i imao dapače posve nov sametni prsluk i ja se nisam nimalo začudio ni svratio osobitu pažnju na nj. Dok ja sam bio samo uredno odjeven i on od čuda nije mogao više reći od slova “O”. Šta ovo znači? To je dakle neobičan događaj za njega i on će sada svakome pričati da sam ja dobio pristojno i gospodsko odijelo. Jest, on će reći “Dobio”, vidim to na njegovu držanju. I on je uistinu nastavio:
- Tko ti je dao? Baš mi je milo. Bio si ispod kritike. Baš mi je milo.
Meni se oči napuniše suza i bijesa; riječ mi je zamrla; pregrizoh jezik i stadoh frkati brk. (Bio sam bez duvana onoga dana i mislio zatražiti u Mrzljaka cigaretu.) Mrzljak je moju zabunu opazio i rekao:
- Zdravo. Dodi večeras na šah.
Ja pobjegoh kući. Sad mi se moj položaj ukazivao još gorim, mračnijim i poništenijim: Eno, reći će sada: dobio odijelo ko prosjak. Zacijelo se vidi i na meni i na odijelu da nismo izričito bili stvoreni jedno za drugo. Dosad su me svi znanci mogli smatrati bijednikom, ali bijednikom karakternim kojemu se može ponuditi milost, ali je on odbija, ili bijednikom originalnim kojemu se može darovati pristojno odijelo, ali koji voli ići u dronjcima prezirući etiketu i rugajući se obzirima društvenim.
Svukoh se i obukoh staro. Pomisao da su me mogli držati originalnim i ekscentričnim, opet me raspoloži: “Gle, Mrzljak me je pozvao na šah. A sinoć je otišao iz kavane tek sam ja ušao da ne mora sa mnom izmjenjivati prijateljski i intimno pred ljudima glasna “tikanja”. Čekaj! Sad ću mu pokazati. Baš me uznosi pomisao na naš skori sastanak, njegovo iznenađenje i moju osvetu, kad me dočeka u ovom starom, istančanom ruhu”.
Ali se predomislih: “Ne. Obucimo radije novo i ovako se pokažimo ljudima. Valja da svi vide, te ja imam pristojno, štoviše, gospodsko odijelo, a onda ćemo odijelo skinuti i obući dronjke. Tako će se uvjeriti da bih ja, kad bih htio, mogao postati čovjekom elegantnim preko noći, ali da - neću”.
Opet se svukoh i obukoh novo. Ali kako se vidjeh u ogledalu, izgubih odmah dobru volju. Naviknut na kratke rukave, pričiniše mi se ovi predugi; odijelo preširokim, a hlače su mogle same dokazati bjelodano da sam mršav i nenahranjen i da bih učinio pametnije, uzevši mastan objed no gospodsko odijelo, iako nije bilo teško razumjeti da oprava nije najposlije ni moja . .
I stadoše me napadati još crnije misli: “Da me sada vide i ostali u tom odijelu, začudili bi se kao Mrzljak; ja bih se pred njihovim čudenjem logično zbunio i moja bi zabuna još logičnije dokazala da odijelo nije moje. A kad bih sutradan osvanuo u staroj opravi, s pravom bi zaključili da ja nisam nikakav bijednik i original, nego jednostavno bijednik i nespretnjak koji se ne snalazi u novom odijelu, i još bi dodali da sam obukao staro, pošto vidjeh dojam, što ga je novo proizvelo”. Skinuh se i ostah u gaćama. Onda legoh valjajući se po krevetu. Postajah sve neodlučniji. “Mrzljak me je već vidio - Mrzljak će me čekati - Mrzljak će tumačiti da me nema radi smetnje”.
Obukoh se i izađoh. U starom odijelu. Imao sam u džepu nekoliko seksera; sutra sam imao dobiti od oca svoju običnu mjesečnu svotu. Moj je otac bio jednostavni kramar u provinciji. Usiljavao sam se da iz ovakih kontrasta: “otac kramar - ja pjesnik; novo odijelo u ormaru - staro na meni; pedeset novčića u džepu - hiljade ideja u glavi”, proizvedem u sebi raspoloženje lakoumnosti, humora i idealizma, gdje se podruguješ ljudima, jer ih voliš sebi, jer sebe štuješ, životu jer ga cijeniš - i gledaš pesimistički u napredak čovječanstva, jer ti pesimizam daje više gradiva za analizu, kriticizam i duhovite doskočice.
“Vi vjerujete u tjelesno uskrsnuće mrtvih i sudnji dan. Ali molim vas, kako se ima s onima kojima amputiraše noge ili koje zakopaše bez glave?” Eto, ovako skepsa izražava vedro poimanje života i totalnu odsutnost svake prekogrobne problemnosti. “Jedan cjelov važe deset laži, jedan zagrljaj dvadeset, a ono, što logično slijedi, jedinu istinu koja dokazuje da su sve radosti užitka i čari života iluzija”. Ovaki pesimizam izvire iz pravog mladenačkog idealizma koji bezinteresno uživa samo u mislima i frazi.
Tako sam i ja mislio sastati Mrzljaka i na njegovo čudo reći: “Vidiš, prodao sam odijelo za nekoliko forinti. Ostah s nekoliko seksera u džepu. Moj je otac sirota. Ja sam novac potrošio. To ti je moj život: vječni kuburluk i prolazno, časovito uživanje”. I kad uđoh u kavanu, kad ispripovjedih Mrzljaku, kako sam za odijelo dobio pet forinti i da sam skoro sve potrošio na duvan, vino i napojnicu ostavši samo s jednom jedinom krunom u džepu, Mrzljak je ostao osupnut i najzad rekao:
- Ti si čudak!
S time sam bio potpuno zadovoljan; ispih crnu kavu i ostavih sav novac na tanjuru i pođoh kući. “Šta sada Mrzljak misli? A konobar? A svi oni ostali kojima će, nema sumnje, Mrzljak pripovijedati... Čudak! Čudak! Prezire etiketu, novac, blagostanje, sve ono što mi cijenimo i uvažavamo. Da li je on cinik, lakoumnik ili ekscentrik?”
Ali približavajući se svojoj kući uvjeravah se sve više da sam počinio dvije velike gluposti rekavši jednu laž: “Prodao sam odijelo” i da je vrijednost te laži paralizovala druga istina: četrdeset krajcara napojnice.
Jer što sada? Sutra me rođak očekuje na večeri. Ja sam pri apetitu već večeras. Nemam ni prebite pare. Šta će biti tek sutra? Ako odijelo uistinu prodam, uvrijedit ću vrlo osjetljivo svog rođaka i neću moći reflektirati na njegove česte petokrunke i možda danas sutra - tko zna - na njegovu ostavštinu... A ako obučem novo odijelo i ako me Mrzljak vidi, dobit će o meni vrlo loš i mizeran pojam: “To je dečko još koji se isprazno hvališe i misli da imponira, ako kaže: “Potroših u jednom desetaču koje nije ni imao”...
Moji živci bijahu već umorni i svejedno budni. To me je umaralo još više. Osjetih veliki teret na svojoj duši, težinu života, gušenje, pomanjkanje zraka. Od uzrujavanja me je zaboljelo srce; disanje postajaše sve brže; velika praznina mojih grudi osjećaše oštri ubod ko da me je proburazio mraz. Sve gluposti, što ih počinih, i laži, s kojima svezah svoju ličnost uvjeravajući sebe i druge da sam čudak, osvećivahu se sada: ja sam morao pripoznati da su laži identične gluposti.
Drugi dan u noći obukoh novo odijelo i pođoh krišom svome rođaku. Bez volje i bez apetita. Drugdje sam znao u pravom smislu riječi polizati tanjure, što je rođaka neizmjerno veselilo; piti, govoriti naizmjence o glumi, filozofiji, slikarstvu, što je rođaka uvijek obradovalo i on bi mi dao obično na odlasku petokrunku. Sad sve obratno: onamo sam polazio nezadovoljan samim sobom, u strahu da me Mrzljak ne opazi. Rođak je to odmah primijetio i zapitao: “Šta ti je?” To me je pitanje ozlovoljilo još više i odgovorih kratko: Ništa.
Ali kasnije na pogled crvenog rižota i bijele jedne butilje stadoh osjećati želučanu umirnost i duševno zadovoljstvo i baš tu je rođak rekao nezadovoljno:
- Vidim da danas nisi raspoložen. Neću ti smetati - jedi, šuti i idi...
To me je totalno utuklo: ovo, što je on ponovo opazio moje neraspoloženje baš sada, kad sam se spremao na raspoloženje, ovaj me je prokleti slučaj rasrdio i zamuknuh. Rastasmo se bez riječi i petokrunke. Na ulici pobjesnih.
I to mi je čovjek. Misli da ga ja moram zabavljati umjetničkim impresijama i refleksijama, ako me on počasti ručkom, i da se moram smiješiti i hvaliti bez prekida, ako mi je darovao jedno odijelo, s kojim nisam znao šta početi. Jest! On je bio danas tako hladan sa mnom samo zarad toga, što mu ne poljubih valjda za dobročinstva papuče. Baš kao da je iščekivao samo to da ja stanem dizati do neba kroj, sukno, eleganciju njegovog odijela? I da se topim u usklicima: “Kako mi krasno pristaje!” Sad vidim svu duševnu rugobu svog dobrotvora. On mi je poklonio odijelo samo radi sebe da ljudi ne govore: “Vidiš, kako mizerno izgleda rođak gospodina N. To je sramota za obojicu”. I više: on mi je poklonio odijelo da me obveže, da me sveže uz sebe osjećajima, društvom itd. ... budući da nema ni žene ni djece. Ma zar nije to već jedna uzurpacija mojih individualnih okusnih i probavnih prava: dati mi rižu i zahtijevati da ja s apetitom pojedem sve ono, što mi se donese na tanjuru - i uzurpacija moga ukusa: zahtijevati da nosim odijelo koje se njemu sviklo i koje mi je on poklonio? Jer da sam došao u ovome starome odijelu, on bi me zamrzio i ja bih ga uvrijedio. Ovako on i preočito pokazuje da me želi nahraniti i obući samo zato da tad može uživati u kontemplaciji (drugog posla ni nema!) svojih dobrih djela. Ja dakle moram hoćeš-nećeš jesti obilno, nositi se gospodski i živjeti udobno - radi njega! Hvala lijepa na takvim dobročinstvima! On je star, bez posla, bez inteligencije, a da bi se mogao zanimati za kazalište itd. i on je uzeo, gotovo kupio mene, kao konja i kolica za dokolicu. Nema smisla i ne zna vježbati psa, vodati ga, gledati, kako na njegov “hop” skače, jede i nosi njegovu batinu, pak je uzeo mene da može gledati, kako to ja nosim njegovo odijelo i kako na njegov “hop” praznim tanjure. Ta ja sam eto i postao baš pasji podao: smiješio se njegovim vicevima, jeo njegova jela i obukao njegovo odijelo samo da njemu ugodim! Pa i petokrunke uzimao da ga ne uvrijedim! Kako si podlo, čovječanstvo! Da nema prosjaka i bijednika, valjalo bi ih stvoriti za bogataški sport i luksuz kao i boga za komoditet našega mozga i zabavu naše mašte!
Tako ja prodah odijelo za sedam kruna i kako sam pazio neki dan da me u novoj opravi ne bi zagledao Mrzljak, tako sam sada u staroj izbjegavao “dobrotvora”. Ali u tom izbjegavanju i bojazni i moja je srditost stala hladniti.
Zašto izbjegavam rođaka? Zašto se sakrivam pred njim? Dakle sam kriv? Ja sam prodao odijelo koje mi je on poklonio, a to nisam bio vlastan učiniti. Jer on mi je dao odijelo s namjerom i uz uvjet da ga nosim. Ja sam ga jednostavno prevario, izigrao. A najposlije, je li on to zaslužio? Volio me je uvijek. On je uživao u tom: činiti meni dobro - a ja uživam u tom: činiti njemu zlo. Jer kad bi on mogao znati da mene svaki dar može uvrijediti, zacijelo ne bi ni pokušao takovo mi što ponuditi. A ja, makar sam znao, da će njega uvrijediti, ako njegovo odijelo prodam staretinaru, ipak sam to učinio. I ako sada bježim pred njim, to znači da sam ja krivac.
…Nakon dva tjedna dobijem pisamce i paket.

“Dragi moj i jedini, ne vidim te. Bit će da učiš ili si možda bolestan. Posljednji si put bio zle volje i ja te nisam htio suvišnim pitanjima ozlovoljiti još više. Javi mi po poslužniku koji ti donaša ovo pismo i paket, jesi li bolestan i možeš li večeras k meni. Ja već tjedan dana ne izlazim. Ti znaš za moj nesretni reumatizam. K tome kašljem cijeli dan. Neću dugo. Bolestan sam i star. U paketu imaš šešir, vunene rubenine i cipele. Vidio sam, da one tvoje cipele i stari šešir ne pristaju onakome odijelu. Sad ćeš biti potpun. Dođi. Očekujem te. Nemam nego tebe. Tvoj...”

Poslužnik je čekao odgovor. ”Da!” rekoh glasno. Rođak je očekivao mene, “samo mene, nema nego mene uz sve hiljade - bolestan - na rubu groba - Oh!” Pobjegoh. “Što sada?” Kako ću sada pred njim bez odijela, a da ga ne uvrijedim, ne rasrdim, ne ožalostim možda u zadnjim danima života?
Pođoh staretinaru. “Ako ne nađete odijela, gotov sam. Reći ću: Rođače, prodah ga, jer sam bio gladan. Ponovit ću: Gladan, znate, bez kruha, tri dana bez mrve kruha. Zamislite! I oprostite - Ja sam bijednik, mizerija, oprostite. Evo plačem...”
Ali odijelo nije bilo prodano. Odahnuh. “Pošto?” zapitah staretinara. On me nije mario prepoznati. Odahnuh i drugi put.
- Dvadeset i pet kruna.
Ja sam imao u svemu trideset. Ali ne oklijevah ni čas. Tamo možda umire moj dobrotvor koji je učinio toliko dobra za mene - vrijeme je već da mu se odužim i da žrtvujem ove posljednje krune prema onoj: neka ne zna ljevica, što učini desnica... Neću se trebati ponizivati, umiljavati i lagati. Stupit ću pred njim vedra čela i ponosno, kako to i dolikuje mom karakteru.
I rekoh:
- Dajte!

Torino, 6. studenog 1908.