Sloboda

Osamnaest se je godina šuljala jedna strašna misao kroz moju narav, zamisli i čuvstva. Prije sam pred njom zamirao, blijedio i klecao od straha. Danas blijedim, klecam i zamirem od strasti. Moj je život u punom ljetu: moj temperamenat priliči psu koji pobjesni od žeđe. U mene je jedna ćud u pogledu i u duši, jedna volja u zamišljaju i u oživotvorenju, jedan osjećaj na jeziku i u srcu. Da počinim zločin, ne bih ga zatajio; ako ga pomislim, ja ću ga i izreći. Sve u meni traži izlaz, hoće izraz i nalazi ga. Planem brzo, nenadano, mahnito; ako se rječkam, ako pijem, ako ljubim, ako pjevam. Jedna me čaša opije, jedan me pogled zaludi, jedna me fraza zanese. Sve je brzina, momenat i nagon. Sav je ovaj dvogodišnji život momenat: duševnost bez procesa, osjećanje bez analize. Moja je ćud — opozicija; logika — nedisciplina; filozofija — prevrat. Pubertet! Sve je konačno pregaženo: dobrota, svetost i familijarnost: četvrt sata grljenja i cjelivanja daje više užitka od svega onoga što me je zadržavalo kod kuće. Na grudima najprostije ženske zaboravljam na obitelj, uzgoj i sram; a kad sam kod kuće, sjećam se samo da sam na svačijim grudima mogao zaboraviti na sve ovo što me sada okružuje, sputava i ogorčava. Pijanka me oduševljava kao i žena; samo u mamurluku mogu pjevati pjesme. Ne pravim nikakve razlike između licejke, sluškinje i prostitutke, kao ni između vina, piva i rakije. Pijem da se opijem i ljubim da se naljubim. Ukratko: volim sve ono što moj otac osuđuje. On je ozbiljan, trijezan, moralan. Za njega počinje život sa ženidbom, za mene svršava. Njega zanosi blagost, ljubav, dobrota: evanđelje; mene strast, nasilje, zločin: stari zavjet. Njemu je ideal Hrist koji otkupljuje; meni đavo koji zavađa. Za njega je prostitutka nešto ogavno, za mene nešto raskošno. On će reći: Familija je reakcija na bordel; ja: bordel je opozicija familiji. Ukratko: ja sam opozicionalac, a on je reakcioner.

Ali mi o tome ne razgovaramo. Kad prolumpam noć, on šuti, skuplja obrve i vrijeđa se. Ja izostanem i drugu noć, a on šuti, smiješi se i odlazi. Treću noć već ne mogu izostati... Ja pišem pjesme, on memoare. Rijetko nam se sretnu oči; odmah se zbunimo i oborimo pogled: on bi htio reći nešto meni, a ja njemu... Jedamput je izjavio: "Lijepo je to od tebe da radiš i da pišeš pjesme, ali to što gubiš noći, nije ni zdravo". A ja sam se srdio: samo u mamurluku mogu da pišem pjesme... Ja sam napisao: "Volim Židove, jer je njihov perverzitet revolta, zločin i grijeh; idealizam počinje s prvom pobunom anđela, čovječanstvo s postankom pakla, život s umorstvom Kainovim, a poezija s otkrićem Satane". Da to otac pročita, on bi pohvalio rad, ali bi pokudio ideje, a protiv rada se cijela moja poezija užitka buni...

Osamnaest se je godina šuljala jedna strašna misao... Kada je primijetih po prvi put? Čini mi se da je to bilo tamo pred više godina, kad sam se nenadano probudio u krevetu i pred ocem koji me je došao buditi čvrsto stisnuo oči. On me je odmah ostavio, a ja sam slutio da je doznao sve. Otada me je počeo pozornije promatrati... Pred pet godina dođoh kući pijan i povratih vino. Otac je oštro rekao: "To ti zabranjujem, jer nije lijepo i jer ti škodi!" Pred četiri godine zapušio kao gimnazijalac u glavnoj ulici. Otac je nezadovoljno rekao: "Ti pušiš i još prkosiš; a pušenje je nezdravo, prkos je znak zlobe i gluposti...!" I tu mi je pokvario veselje. Pred tri je godine majka otpustila jednu sluškinju radi mene i otac nije sa mnom govorio tjedan dana. Vidio me je u društvu s jednom kokotom i učinio je kao da me tobože ne vidi. Ja njega nisam htio vidjeti. Da mi je rekao na ulici jednu nepoćudnu riječ, bilo bi mi lakše, slobodnije i veselije. Ali onaj je muk pokvario veselje. Kod kuće mi je prigovorio s velikom ozbiljnošću i mirom (a ja sam još drhtao od njezinih cjelova): "Ono nije žena za tebe; ona će te iskvariti". Ovo me je posljednje uvrijedilo. Zlovoljno se okrenuh i pomislih: Zašto mi on uopće govori, kad je sve što kaže reakcija na moju narav, ideale i nagnuća, a moja je ćud opozicija svih njegovih savjeta, nazora i želja... Jedamput sam bio ćušio jednog kolegu koji je pogrdnim imenom nazvao jednu gospođicu. Otac mi je ljubazno rekao (a dlan me je još svrbio): "Lijepo je, ti braniš čast onih koje su časti vrijedne; ali ćuške nisu nikada časne, jer ponizuju i onoga koji ih daje i onoga koji ih prima". I opet sam se srdito okrenuo i mislio: Pošao sam braniti žensku čast, samo da mogu prilijepiti ćušku, a on mi je i tu pokvario veselje... Otac je prečesto polazio sa mnom na šetnju i razgovarao, ali ja sam preko volje i šetao i govorio; a morao sam se pokoriti njegovoj želji, jer nikada ne bi rekao: "moraš". I on je onda tako ljubezno govorio da mi je bilo teško protusloviti; izricao je svoje nazore tako skromno da se nisam ufao pobijati... Kadgod bi me zvao na čašu piva, ali već bi kod treće rekao: "dosta"; a meni bi tek one, koje bi slijedile, išle u tek. Prve sam pio da njemu udovoljim, a on bi samo ozlovoljio mene...

Tako sam često u najsitnijim događajima dana imao prilike poželjeti da ga nema. Pomislio bih kadgod pobjeći u svijet, ali on ni za to nije htio dati povoda. Vrlo ljubezan, tih i miran, suzbijao je neizravno moje želje, strasti i porive. I što sam osjećao više obijesti, to sam pred njim postajao sve nezadovoljniji i mukliji. Ja sam šutio pred njim i podvijao rep. Njegova mi finoća i ozbiljnost smetahu to više što mi nijesu davale razloga za žešću riječ i odlučniji korak. Moja otvorenost i strastvenost kukavno bi se raspršile u njegovu prisuću. Sve hladnije i tromije stezao se je napon mojega zanosa, volje i krvi... Tako se je šuljala ona misao; tako sam ja pokraj njega sve više podvijao rep; slijedio sam ga bezvoljno, slušao nesabrano, odgovarao dosadno. Pred njim sam se ponašao usiljeno, nenaravno i službeno. I tada je ona misao sve jače kopala po mojoj duševnosti. Ja bih s velikim mirom i hladnoćom poželio da ga nema, da nestane, da ode zauvijek. I u tom bi se nešto laka, obijesna i vesela smiješilo u meni, oko mene, daleko od mene. Kao uzniku, kad se zagleda u premodro nebo i pomisli na slobodu. Njegova sijeda brada, duboke vore i starački korak izazivahu ovakve daleke, modre i beskrajne predodžbe. Oči bi mi se tad napunile uzdaha i pleća srhova. U dugoj onoj šutnji, koju su prekidali naši koraci, škripa pijeska, šum lišća i njegovo teško disanje — nešto gusto, raskošno i sneno kupilo se na horizontu, u duši, na očima. Kad bismo se rastali, on bi polagano i nujno odlazio pun cigarskog dima. A ja sam bježao svojoj Anki, stiskao joj ruke i slušao, kako joj pucaju zglobovi. Ona se misao nije više šuljala. U blizini bih žena i vina podigao rep. I tu sam osjećao da je ona misao u mojoj krvi.