Uskrsli Hrist

Iz grobova si došo ko sablast prvih dneva,
što naziva se bog.
O vjerujem da sin si Jehovina božanstva
na Jeremijin slog.
Ko Moloh proždrije mladost i zeleni i smijeha
u rascvjetanu dol -
.... Na raskrivenu ženu tud srtao bi momak
i lijep i rumen, gol.
A ona bijelih sisa i klecavog koljenca
u prvi trgla stid,
a miris ko magla u razbludnijem kapljam
zastirao bi vid.
I s mutnijeh bi oč'ju ko slijepci tada pošli
da napipaju put
i našli bi se trudni i prsnuli bi dolom
i cjelov krvav, ljut.
A trava tud bi bila i dragala bi mladu
i posvećenu bol...
Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu
i lijep i rumen, gol -
U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata,
tu ženin trune dah:
iščupaše joj kose i ugnječili sise,
kad sve je zemski prah!
A tamo momak kida i haljine i strasti
i tijelo ljubi prut
i piše vječnu sreću i pokoj s "onu stranu"
na išibanu put.
Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pašče
i lepire i krin -
O Eunusi! O smrti! Iz uškopljenog oca
već nikad, nikad sin!!
Pa kad si slago crno i obećo im sreću,
gdje proždrijet će ih crv,
tek s molitvom i postom da unakaze tijelo
i puste - više krv -
s tih tvojih usna u šir prohujale su riječi:
"O blažen ko je glup!"
I otad ljudski ponos i djela ljudske misli
na sramni daše stup.
I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak,
uništi jedan hip -
Pa eto, još se štuje sva glupost onog trena
u postavljeni kip.
I njuškam preko strana tih dugih vijeka ljudskih,
gdje puze mnogi duh -
sa pognutijeh šija do neba uzdah milji:
O daj nam, daj nam kruh!!
Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana
u urnebesni tres
i niknu nova vjera u prnjam barikada
i rekoše joj: bijes.
Na novi oltar indeks ko novo evanđelje
da cio čita svijet,
a psovke novih psalmi zabrujaše s orgulja
i dale se u let.
Lui se rasu, mahom ko sustav Izrajela,
- tek sam ih sjeća rug -
i svagdje niče čovjek, gdje glad je rovo tijela
il polje ropski plug.
A Silvij gleda, gleda i u njeg silno oko,
što bijedu vidje svu...
i obrati se natrag na carstvo barikada
i tebe vidje tu.
U Silvija je zanos i krv i živo meso,
što napisa mu stih.
Da pomirih se s tobom, o pomlađeni Hriste,
u tome času snih.
I pričini se tada da vidim davnu prošlost
i prevratni tvoj tres,
kad razdrije indeks prvi čovječijega mesa
pa rekoše ti: bijes.
Pa povijahu tijelo u trnje i u šibe,
u sami zakon čvrst -
O prevratniče drski rad naziva ti slava
i blagosloven krst!
Gle, a ja tjeram snove i budne perim oči
na barikada skup,
gdje diže prevrat himne, a tamo treska daskam
porazmrskani trup.
I tražim tebe samo, al ti si klono starac
i zgurio se stas;
iz kuta tek mrmoljiš i oslabo se čuje
ko prolumpani glas.
I eto opet zvuci s omrtavjelih struna
i impotentnih stav...
O zbogom ostaj zavijek! Tek združio nas Silvij
već raskrsti nas Lav.