Kad kroči smrt...

Ogromna ko svjetlo sunca,
nijema kroka, šira, dublja,
ona stupa sa vrhunca.
I stupajem ljudstvo gazi,
svija, grči
i glusijem onim prstom
put si krči.
Pa kad treneš vjeđam crnim,
kad zjenica nešto žudi,
da po svijetu leti, ludi -
jedva smogneš trpku psovku
i mišjim se mozgom ganeš:
zapo sam u - mišolovku!
Šarali su svi preko nje
i bacali čarne boje
ko pjesnička topla rima
kad nam pjeva ljube svoje.
Svu ljepotu, čar i dragost,
lakokrilu, punu sreću:
sve su oni povezali
a u kožu magareću.
I vezahu crna slova
i skladahu riječi laži
i onud su ljudstvo slali
da si zadnje boštvo traži.
I kada već vjeđa pada
i prst je sve tiska niže
i kad zjena prestravljena
nervozasto kožu liže
u cjelovu bolne strasti,
s molitvama plamenijem
i kad duša strahom pita:
o spavam li ili bdijem? -
iza spalih onih vjeđa
umišljene redaš boje
i grkijem šaptom tepaš:
boštvo moje, boštvo moje...
A ono se gubi negdje
i izmiče brzim letom
ko ljubavna topla priča
kad zahiriš nerve sjetom.
I mrmoriš trpkom žuči:
kud li ono mladost svene...
i hvataš se njenih skuta
i pružaš joj usne zdene.
O zalud ti plamna miso
sa nemoćnim, spalim udom,
i zalud ti pljuckat prošlost
sa osamnim, crnim bludom!
Ona stupa krokom noći,
kad se gasnu nebni krijesi
i kad žali sveta duša,
što je nisu takli grijesi.
A nad ovom crnom sferom
svjetla lete u obijesti
i u letu čar ih ljudi
i ispija mrkost svijesti.
To je prštaj, prštaj strasti
- vragoljasto, toplo, tečno -
što će tresnut pjanim klikom:
Sve je krasno, sve je vječno!