U vis

I po treći put ostavih domovinu i pođoh u inozemstvo. Niti sam žalio sve ono, što sam ostavljao, niti sam želio ono, čemu se približavah. Bio sam štono riječ "bez volje". Fobija me zakašnjenja nije proganjala; zaboravnost me nije mučila; ni grad me se nije doimao ko mrtvac, koji je ostao otvorenih očiju. Otiđoh bez planova, bez želja, bez dojmova. Je li to bila totalna abulija: umor volje, dekadansa energije? Sjećam se palube (iste one palube), mora (istog onog mora), neba (istog onog neba) i noći (iste one noći). - Ali ja sam bio drugi.
Vožnja me uspavala; spavao sam slatko na drvu, sjedećke, na povjetarcu. A san nije bio dubok: ja sam u snu osjećao, da idemo.
... To more pljuska bokove parobroda; vjetar bugari; sav je grad pun tuge, crnine i drijemeža. I nebo spava. I oblaci... A more je zeleno; oblaci su sivi; nebo je modro; valovi bijeli i sve je svejedno - crno... Ni ja se evo ne mičem i svejedno idem... Spavam li? Mislim li?... Ovaj je parobrod ko zipka; ja ko dijete, a more ko majka... Jesam li živ? Vjetar bugari. Kuda idem i pošto? Oblaci spavaju... A ja se ni ne mičem, svejedno idem... Pred jutro izađoh na palubu. Kišilo je. More je ležalo mirno ko uspavano romonom kiše. Mutne, velike i mokre mrlje koso padahu na zemlju. Putnici izgledavahu Veneciju. Svi su šutjeli i gledali. I ja sam tako šutio i gledao. Bili smo jedan za drugoga što su i prolaznici na ulici, koji se gledaju, mimoilaze i šute - ko šetnja, u koju ideš da otpočineš i da utučeš vrijeme. Ljubopitnost i dosada stadoše se sada u meni po prvi puta nadopunjati ko ulično koketiranje, kraj svijeta i svijetla, bez stisaka i cjelova, vaskoliko u pogledu i smiješku.
Došav u luku nas četvorica pođosmo s gondolom na kolodvor: jedan Francuz, jedan Mađar, jedna Talijanka i ja. Talijanka nas je upozoravala na građevine s velikim uzdasima, zanosom i kretnjama.
Kišilo je vazda. Danilo se sporo. Zrak je bio pun sjete. Gledao sam u Talijanku i ja sam se smiješio. U gondoli, kraj palača, pocrnjelih na kiši ko od dima, ispod neba, mutnog i mamurnog, volio sam slušati alt nelijepe Talijanke, kako se sluša cvrkutanje ptičje za kišljivih jutara. Oživljavao me: oživljavahu moje oči i uši. Francuz se je smiješio; on je govorio francuski. Mađar je nespretno gledao preda se; izmijenismo nekoliko riječi njemački. Oživljavao sam sve više. Ne misaono. Zvuci raznih jezika i izgledi raznih fizionomija zabavljahu moja ćutila. Ćutio sam miris vode i starine. Venecija je za kiše starija i manje lijepa. Jer nema zeleni. Ona je i dosadnija, jer nema blata. Svijetlo je njezina toaleta; sunce salonska oprava, a luna spavaća halja.
Pogledah u Talijanku: njezino postaralo i mlado lice bijaše izgrizeno ko od pudra. More ju je bilo oslabilo i uzelo ko najžešći ljubavnik.
Venecija, htio sam reći naglas, nema ni prašine ni pudra. Ali ne rekoh ni riječi; nije mi se dalo. Volio sam ovako šutjeti, gledati u smiješak Francuza, u izbuljenu pozu Mađara i u živahne kretnje nelijepe Talijanke, u njezine suhe prste i maleno, malo krivo tijelo, koje me se doimaše ko jogunica s naherenim šeširom. I ja sam se smiješio.
Ali što sam dulje sjedio, sve sam se manje osjećao komotnim. Počelo mi se pričinjati, da ne sjedim kako bi se moralo i stadoh izmjenjivati svaki čas položaj tijela. Tu valjda i primijetih po prvi put, da su moji udovi preveliki, neukusni i nespretni. I kako to spazih, pričini mi se i smiješak nenaravnim. I kao da sam se sve to vrijeme smješkao usiljeno, zabolješe me čeljusti. Opipah obraze i napipah suhu i postarjelu kožu. Pogledah u trošno odijelo i sav sebi sinuh u cijeloj svojoj mladosti tako trošan, suh i star. I nesabrano - prečuvši svoje suputnike i pregledavši palače - stadoh čistiti očale.
"Evo nas!" čuo sam usklik, ogledah se, i ništa ne razabrah. Besvijesno se lecnuh. Popostah tako buljeći. I opet se lecnuh. Sve mutno, nejasno, zadušljivo.
"Ništa ne vidim. Gdje sam? Ko je uz mene? Kamo idem? Odakle dolazim?"
Ponovih ista pitanja kao ono na parobrodu i sva me uplašiše. Ne natakoh još očala. Prepustih se dojmu - "kratkovidnosti bez očala". Kao da izgubih tlo ispod nogu; kao da me je opleo oblak i ponio onud, kud njega vjetar nosi... Kao list, istrgnut sa stabla... Kao brodolomac.
"Što sam učinio? Što se je dogodilo?"
To je moglo potrajati nekoliko časaka. Ja ne natakoh još očala.
"Gdje je kopno, zemlja, domovina, kuća?" Trudio sam se, da shvatim smisao njihovih riječi; zaludu! Pokušah prostim okom razabrati okolinu; zaludu! Sjetih se samo, da ću morati izaći iz gondole, na kopno i u čas, na kratko, zabuni me čudesni osjećaj: kao da ću tek izašav iz gondole na kopno ostati na pučini - bez broda... Velika širina bijaše oko mene, siva ko mačje oko i mutna ko pogled umirućega; pusta, jednolična i beskrajna ko zrak, što ga udišemo i ko radosti, koje uživamo; i jednoglasna, bezvučna i nijema ko glas, koji ne čujemo, jer mu se priučismo ili jer nam je od njegove jakosti i neprekidnosti pukao bubnjić.
"Što sam učinio i što se je dogodilo?"
Oborih glavu. Natakoh očale. Zagledah se u cipele.
"Nikoga ne ljubim; nikoga ne mrzim; nemam ni strasti ni energije... Ništa ne mogu i ništa mi se ne da."
Izađosmo, pozdravismo se i oprostismo. "Ja ću tek večeras u Torino", rekoh Talijanki.
- Do vidova dakle! - I pružila mi ruku. Stisnu je čvrsto, zagledah joj se u oči i oboje se nasmiješismo. Pođoh na kavu, stisnuh se uz prozor i zapuših. Gledao sam u dimove, pepeo, svoje ispaljene ruke, mramor stola i pozorno iščekivah, da se čik utrne. Kad sam htio upaliti drugu žigicu, ne nađoh u džepu ni jedne više. Nisam mogao pušiti i osjetih, da nisam u domovini. "Na kavanskom stolu nema žigica; nisam u domovini!" Zamislih se. "Dakle ipak! Nisam više u domovini..." Ne osjetih dosada promjene, a želio sam je osjetiti. Niti sam dosada mislio, a želio sam se zamisliti. Ali nije se dalo. Zagledah se kroz stakla u vlažne kuće i tanašnu maglu. Zemlja se je pušila ko gorući komad drva, pošto si ga polio vodom. Na pločniku je koračala jedna žena omotana u veliki rubac kao naše primorke i opet mi je bilo kao da sam kod rođene kuće.
"Tu se ne da dugo sjediti kao u našim kavanama", rekoh u sebi i izađoh napolje. Uđoh u parobrod i stadoh se vozati po kanalu prisluškujući razgovorima. Ali smisla ne dohvatih. Ja sam slušao zvukove organa, riječi i naglaske. I gledao fizionomije, kretnje i nošnje. Izađoh iz parobroda i pođoh na trg. I sve sam tako gledao i slušao. Od dosade postah ljubopitan. Razgledavah izloge. Najposlije mi i to dosadi i pođoh u kavanu. Od ljubopitnosti postade mi dosadno. Požalih, što ne otputovah odmah put Torina. Morao sam čekati sada do mraka; punih dvanaest sati. "Kuda ću i što ću? Dvanaest sati! Dvanaest mjeseci! Dvanaest godina! Koliko ću još poživjeti? Kuda ću međutim i šta ću? Otiđoh iz domovine - da se ide. Uvjerih rođake, da idem na studiranje. U Francusku. Pa kad se vratim, rekoh, dobit ću stalno mjesto kod redakcije. Obećaše mi bar tako... Studirati!"
Opet se nasmiješih.
"Rekoh im: tu mi se na ruci pravi tumor. Idem k specijalistima. Na liječenje!" Opet se nasmiješih. Gledao sam u hlače i cipele.
"Nisam baš pristojno odjeven. Držat će me za protuhu... Ne bi mi bilo baš ugodno, da znadu, te sam Hrvat."
Pođoh u brijačnicu. Od dosade. Obrijah bradu i brkove i pogledah se u ogledalo. "Dobro je sada. Držat će me za Engleza. Kako sada mlad izgledam! Obrijan ko Englez! Dobro je tako."
Pođoh u crkvu sv. Marka. Sjedoh na klupu. Da zatučem vrijeme. Zadrijemah. Noge me stadoše zepsti. Probudih se. Oči mi bijahu pune zlata ko prepune vatre i suza. I mozaik plafona i mramor patosa - sve me je ono šarenilo kamenja, hladnoće i starovječnosti s dječinskim sižejima, bojama i izradbama stalo zabavljati ko priče, praznovjerja i psihopatije. Bio bih slatko usnuo u velikoj crkvi, koja mi se pričini svojom tišinom, polutamom, žišcima i punoćom boja ko budoar. Razumjeh, da se tu može spavati, moliti i ljubiti. Vani je uvijek kišilo. Venecija me nije mogla privući svojim zadimljenim nebom, mokrim mramorjem i mirisom jesenskog lišća. Slična ženi bez frizure, kad se digne iz kreveta i još ne ispere usta; ženi anemičnoj, koja tek uveče dobija boju.
Ali crkva! Markova crkva, tapetirana mramorjem, šarama i urezima, gdje poput zavjesa i zastora igraju na plafonu mozaici; igraju ma da se ne pomiču i - dršću. Grad je talijanski ženskoga spola; ali crkva je i hrvatski ženskoga spola, i ako to nije budoar, gdje se ljubi, onda je to čarobna, vlažna i nujna bašta, gdje se drže ljubavni sastanci.
Pomislih na Madone. Ja sam se ko dijete molio više i usrdnije Majci božjoj no Hristu... Kada sam trebao za duhan, išao sam majci, ne ocu. Na rastanku Jelku poljubih, a bratu sam samo stisnuo ruku, ma da mi sestra nije dala ništa; ma da je već dvije godine majka... Sjetih se Madona, ljubavi, i postadoh sjetan. Vani je kišilo. Nisam znao kuda. Spavalo mi se.
Sat je izbijao dvanaest sati. U baritonu. "Dvanaest godina! Što sam učinio i kuda ću?" Pođoh na objed. Krčma je bila neuredna, nečista; talijanska; porcije velike, jela jednolična, začin paradajzli. Uzeo sam jetra, da mogu piti vino i mislio na praznoću i tišinu talijanskih crkava, gdje se može dulje sjediti i misliti no u birtiji i kavani. Birtašica je bila ugodna, malena i neočešljana, prljavih ruku, kosa i odijela. A oči ko dva dragulja, što ih slučajno zapaziš u blatu. Gledao sam je dugo i nastojao privući njezine oči, sastati se s njima i ovako tonuti u šutnju i bezdan.
Upiljih se u apulijsko vino. Bile su baš tako guste i njezine oči; kao pučina, kad se more miče i kad gledaš u dno i ne vidiš ga i samo te hvata vrtoglavica, jer u moru otkrivaš nebo...
Pomisao na more me uznemiri. "Ići, ići, ići uvijek - i ne micati se... Evo: kako bih želio otići, daleko, putovati, a ne da mi se maći s mjesta... Ne mogu ili ne ću?... Odnesite me! Sam se ne mogu nositi... Zašto ne dolaze pred nas gradovi, kazališta, slike, izložbe kao... porcije? Zašto ne idemo sjedećke i ležećke? Zar se baš moram dići, otići, proći kroz nekoliko ulica i t. d... ući u kolodvor... kupiti kartu... vaditi svaki čas uru... (dosadno je i nesnosno na to i misliti!!) i čekati tako tek odlazak... Kretati se, a ne mogu i ne ću... Je li to umor? Je li to agonija jedne volje, života i snage? A u moru vidiš nebesa, na parobrodu spavaš i svejedno ideš... Zašto nije naš planet ko lađa, svemirski prostor ko more, a sunce i zvijezde ko pristaništa... Tuda svagdje idu ljudi na dvije noge; u kavani se svagdje pije crna kava i čitaju novine... u birtijama se svagdje jede meso, juha, vino... (dosadno je i nesnosno na to i misliti!!!)... Kako je dosadno! Želudac zna najbolje, kako je jednoličan i pust naš život..."
Žalosno se nasmiješih. Naručih vina.
"To je strašno! Morati se krenuti, a ne moći ni koraknuti... Morati živjeti i ne htjeti i ne moći ni živjeti ni umrijeti. Kad sam ono odlazio na put, nisam znao, da je meni putovanje nužno. Onda mi se činilo, da idem tek onako, da se ide. Jer sam išao. Ali sada, gdje stojim već tako dugo u jednome gradu (skoro sedam sati!), u gradu, koji predobro poznajem, gdje sam boravio već nekoliko mjeseci, gdje evo sjedim i ne mogu da se dignem, - sada osjećam, da sam pošao, jer sam morao poći, kako i živim, jer se mora živjeti! Kako je to bio strašan život tamo u domovini, za ovo nekoliko mjeseci! Bojao sam se pitati (dobio bih uvijek iste odgovore) i odgovarati (dobijao sam uvijek ista pitanja)... Čitati tek novine! To je već bilo previše! Već godine i godine pišu se isti članci, jer, vele, iste su prilike, uvjerenja i ljudi... Svaki čita svoj list; priučio se, veli, pa zato... Svaki uzima crnu kavu; to je, veli, običaj, pa zato... Svaki puši svoju običnu cigaretu ili cigare... Strašno je na to i misliti! I dok sam živio taj život, nije mi se činio strašan. Ali sada! I ja sam imao svoje navike, mnijenja i nazore. Tako sam na pr. pušio samo austrijanac od 34 filira... govorio uvijek o dotičnim stvarima sa dotičnim ljudima i uzimao za zajutrak redovito bijelu kavu... Strašno je na to i pomisliti!!"
Ponavljah se ovako četiri sata. "Strašno!" to je bio moj uzdah i moja riječ, ali o strahoti se nije ni radilo kao da nekome psujem sveca, a na sveca ni ne mislim. Vino me je dražilo. Podne je kao i jutro bilo jednako sivo, dugačko i sneno. Bio je to dan, koji se je rodio bez zore. Starost bez mladosti ili stara mladost. Marazam. I ponovo stadoh tražiti birtašičine oči; iščekivah sunce; ali nebo se odavde ne vidjevaše. Pozvah i drugu politru. "Još pet sati do odlaska. Što je strašnije: ovo iščekivanje ili ono što će doći: morati se dići, otići, vaditi sat, kartu (strašno je o tom i misliti!...) Ne... Iščekivanje nije strašno, jer je i previše dosadno..."
Pričini mi se, da ću se s dosadom morati sprijateljiti i nagoditi.
"Ona je tu, kraj mene, u meni... Kad putuješ, kad misliš, kad gledaš, kad slušaš... Ona je tu. Da sam slikar, naslikao bih je ili kao ćelavog, uglednog i bijelog penzionisanog ministra, oko kojega se dižu dimovi najfinije cigare i koji se blaženo smiješi. Ili kao mršavu, plavu, dugokosu žensku, nalik na sprešani cvijet, oko koje dišu karanfili, ruže, tulipani i suncokreti i koja se turobno smiješi. Ili bih naslikao kokotu s licem izgrizenim od pudra, s očima neispavanim i s usnama rumenim ko rubac Veronike, na kojem je ostalo Hristovo lice."
Opet potražih birtašičine oči. Sada su bile crne i svijetle ko samet. "Bile bi za moj opip. Bijedni prsti moji. Opipaste pero, viljušku, papir, cigarete, žigice... (žalosno je na to i misliti!) ko svi ostali, ko danas, ko jučer, ko sutra... I vama je dosadno, bijedni prsti moji..."
Sjetih se, da ću morati ostaviti za koji sat Veneciju, da je možda ne ću nikada vidjeti, da sam tu pred dvije godine sklopio poznanstvo s Horlom, dočekao vijest o majčinoj smrti, sestrinom materinstvu i silovao i umjetnost i znanje i literaturu i misao i osjećaje, da zadovoljim fanatizmu svoga uma i apsurdima svoje nature.
"Ono je bila groznica, kriza jedne bolesti. Otrov se suzbija otrovom i (kako sam negdje rekao) kao da istinu može pobiti samo - istina..."
Pozvah da platim. Opet sam gledao u one oči; vino me je bilo ponešto ugrijalo, i rekoh:
- Gospođo ili gospođice. Ja sam Englez. Dajte mi koju uspomenu iz Venecije. - Smiješio sam se. Bili smo sami. Platih i pozvah likere. Njezin odgovor prečuh. Ona nije htjela da pije, ni ja nisam htio da govorim. Samo sam je gledao i bio bih je gledao igrajući se s njenim očima, kako se od dugočasnosti sigra s lancem. Nešto sam morao poduzeti, ali se ne domislih što. Stajah tako neodlučan domišljavajući se. Pio sam. Ona je čekala, valjda, da odem. Morao bih se na nešto odlučiti, a gle, ne da mi se na to ni misliti.
- Gospođo - rekoh - dajte mi na uspomenu svoje oči.
Izađoh. "Očevidno rekoh jednu glupost. Glavno je pak to, što me ona drži za Engleza i misli, da sam se opio."
Nijesam se srdio nimalo. Dapače. Riječ je bila vrlo zgodna, duhovita, ali moje je ponašanje bilo glupo. "Svakako imati ovakovu zbirku rariteta... kako bi to bilo... imati prsten i umjesto briljanta onako oko... To bi bila rijetkost. S onakim bih se prstenom i vjenčao pa i pred oltarom. Radi prstena, dakako..."
Kiša je bila prestala. Oblaci se zasjajiše. Crne gondole pružahu svoje vratove poput crnih labudova. Bijele kupole plivahu na lakom povjetarcu poput oblaka. A more se je daleko vani stalo srsiti i žedno ispijati prve kapi zlatnoga svijetla. Crkve me se dojmiše ko grobnice jedne umjetnosti, osjećaja i prošlosti. I dozvah si ponovo u pamet svoj boravak u istome gradu pred dvije godine. Bio sam tada osjećajnik, fantasta, alkoholičar i svejedno - u pola godine, obišavši galerije i biblioteke, gledajući ga za kiše, snijega, sunca, magle i lune - ne vidjeh toliko nijansa njegovog svijetla, koliko u ovo nekoliko sati za kiše. Sada sam vidio svaki nabor njegove oprave; dapače: sada tek stadoh vidjeti ono, što sam onda tek gledao. "Što sam izvlačio iz svoga života i svoje okoline, iz tuđih knjiga i svojih opažanja? Teoriju! Formulu! Zakon! Uime - individualizma, individualisanja, individua!! Nisu li najslobodniji mislioci najveći tirani i apsolutiste; nije li uvjerenje ropstvo, ideja okovi? Programi su zakoni, političke stranke detektivi, a filozofija tamnice... Umjetnost oslobađa duh. Naša su ćutila prozori; čovjek, koji nema smisla za zvukove, taj je glupak; koji nema smisla za boje, to je slijepac; koji nema smisla za mirise, to je tupak - to je jedna kuća bez prozora, to je podrum i uza s luknjama i rešetkama... Profesori, to su stražari; nauka je obukla uniformu... Kaznione su baš takve popravljaone, kako su škole - učione... S mrtvim slovom osuđuju žive ljude na vješala. Umjetnost oslobađa duh..."
"Sjetih se zapada sunca, kako se taj vidi sa "Guidecca"; okruglo, crveno i bez trakova i topline, ko uskrsno jaje; hladno ko mjesečina, što tone u more ko balon u drhtavici blond-atmosfere. Ko balon! Gledaš ga i drhtneš lagacko ko da si se skinuo i zagazio u more, da se okupaš. Lagan si; ko plin, što je lakši od zraka... Pučina i atmosfera! Ići, otići, izaći - u svetu, čistu i nevinu širinu i visinu - otići iz kopna, mirovanja, ustaljenosti - izaći iz samoga sebe, svojih osjećaja, misli i života... svojih uvjerenja, svojih nagnuća, svojih navika..."
Pođoh u slastičarnu. Oblaci su se sjajili ko novi filiri, a tamo na nebosklonu ko stare petokrunke. Vjetar se je stao nestašno zalijetavati kao da otpuhuje pepeo s jednoga čika, i dim iz jedne sobe.
"Naš je život čik; bio je jedamput cigara... I tinja... Sav je žut, ižvakan, zaslinjen... I to je moja duša! Već godine i godine autoanalize: utežem, sišem, gnječim, griskam, palim i pripaljujem... Ko strastveni pušač. I pljuckam, jer je ostao samo nikotin i kiselica... Kako je dosadno i gorko! I sve je otišlo u dim; i pepeo: dim se je izgubio u zraku, pepeo je raznio vjetar širom svijeta. Kod mene je ostao čik, da se baci u - smetište."
Nešto me daleka, nejasna i zaboravljena snuždi iznenada. Sjedio sam u slastičarni i gledao u krem, i "stregu". I žutilo mi ovo razdraži očne živce. I prsti od pušenja požutješe; sjetih se žlijezda, katara i protoplazme. Pomislih na glasove kašljanja, neduha, davljenja, hropca i agonije. Na crkvena svijetla i jesensko lišće; na orgulje i Čajkovskoga; na zvona i kadaver... Slušao sam zvukove jedne jedine boje. I kao da vidjeh svoju sjenu, zagledah život, gdje mi se smije žutim smiješkom...
"Nikotin, limun, iskvarena piva i čik" nasmijah se životu i svojoj sjeni kiselo. Okušavao sam tek boje i glasove.
"Astma. Dim. Zagušljivost... Dogme, teorije, ideje... Zatvorene sobe, crijeva i ćutila..." I oćutih miris sumpora i - vatre.
Bio sam malo pripit. Vizija umiranja, izgaranja, dogorijevanja, raspada i gnjijenja stade se glasati, bojati i vonjati u mojem kiselom smiješku. A pio sam najraskošniji liker i jeo najtečniju pitu... Tu se slabašno nasmiješih.
"Život je žut ko smrt i - sunce! Gledajmo u nj kroz prizmu."
Smješkao sam se vazda. Ironički - gorko i kiselo. One večeri otputovah put Torina. U vagonu usnuh i pred zoru se probudih. Prebrojih novac i ostah zamišljen.

I.

- Ja se ne pogađam. Ja nisam prisiljen uzeti ovu sobu i živjeti baš u Torinu. Ako tu ne nađem povoljne uvjete, ja putujem dalje. Ja mogu živjeti gdje hoću, dokle hoću i kako hoću, draga gospođo.
Dok to govorim, podilaze me lagani, svježi, rekao bih jutarnji valovi obijesti i zadovoljstva. Uistinu! Mogu da živim gdje hoću i kako hoću! Šalje mi se redovito mjesečna svota, nisam nikakim poslom vezan; uvjerih rođake, da idem na studiranje, da me na povratku čeka stalno mjesto, da ću napisati nekoliko drama i t. d. Pola godine dakle slobode, putovanja i komoditeta. I toliko sam toga rekao, što sam već zaboravio; zaboravio i na liječenje, na Jelku, na domovinu, gdje se ne piše i ne čita drugo osim političkih brzojava i uvodnih članaka.
Moja je nova gazdarica nelijepa, ali ima tri kćeri. Cijeli se je Torino nasmijao i zapjevao u njihovim glasovima, i kad se svađaju, mene se njihovi organi doimaju ko kukurikanja pijetlova, koji najavljuju zoru. Torineškinje uopće nisu ni kokoši ni guske, ma da se Torino svojim ulicama, čistoćom i vrtovima doima ko Zagreb. Njihov je stas uspravan, korak čvrst, vojnički. Zato je taj grad kokota, kasirica i javnih kuća - muškoga spola, i nije ni u čem talijanac. Torino je energija, jakost, snaga: za militarizma je bio militarista; danas je industrijalac. Po danu je radnik, po noći lump, ali snaga je uvijek. A ljubav se plaća. Pogled je torineškinja okretan i brz ko automobil; automobil je simbol ovoga grada i prolaznost je ljepota ovih žena. Crvene su i dražesne ko zagrebački bakfiš u januaru. U Torinu se lumpa ko u Zagrebu, magla je njegova sjena, a ljubeznost moral. Grad je to reda i pravilnosti - nema ni jedne neobične građevine ili crkve: nije genijalan, tipičan i prljav. Nije ni mističan uza svu maglu. On se prekrasno izražava u očima mojih znanica, pred kojih smiješkom ne ostaneš ni neodlučan, ni zamišljen, ni idealan. Grad je to vojničke kratkoće i industrijske sile. Torino se odijeva jednostavno i uredno; nije brbljav, praznovjeran, ekscentričan; on je disciplina, točnost i novac; on je - ukratko - muškarac, kako mi to dnevice dokazuje najstarija od kćeri, koja mi mijenja dva puta u tjednu veš, i koja mi je prvoga dana postavila na sto vazu s cvijećem i tanjir za pepeo.
Ja znam, šta to znači, ali ne podajem osobite važnosti ni njoj ni sebi. Ona je ugodna; kad je svrbi nos (maleni, utisnuti nos), onda je najugodnija. Slično zna stisnuti i lijevo oko kao da namiguje i onda ga odmah otre, kao da je tobože svrbi. Tad je još najugodnija. Ja joj se smiješim i obično je gledam zaljubljeno i pronicavo kao i njezine sestre. Najmlađa, kad mi što donese ili dojavi, zarumeni se i nikako ne može svršiti rečenice: ona želi biti brbljava, ali ne umije. Srednja je lijepa i šutljiva. Međutim ona je najstrastvenija, ljubomorna na najstariju i razdražena mojim prisustvom, jer sam tuđinac: ona je znatiželjna.
One su još ugodne, ali prestaju biti zanimive. Miliji mi je od njih vermouth, sladogorak ko cjelov. Četvrti ih dan već ne gledam. Obišao sam čitavi grad. Uspinjem se na "Monte dei Cappuccini".
Pušim. Vjetrić prši dimove. Dan je vedar. Nebo puno svijetla, grad sunca i dima, a dolina padska magle. Zijevam. A kad pogledam na bijele i modre Alpe, stanem uzdisati. Iza mene je mutna talijanska širina; a tamo Francuska i visine. Bijele i zamišljene, modre i nasmješljive.
Tu sam već osam dana i niti ne zavirih u biblioteku. Šetam i gledam. Novac ističe. Prođoh kroz sve galerije i muzeje. Gazdaričine kćeri postaju sve nestrpljivije. A kako da im kažem, da ja tako mimoilazim i pokraj Raffaelove Madone? Kako da im kažem, da su one slike, portreti... ko cijeli svijet i život. Ja ne vidim ni kretnja ni rasta ni promjena. Mijenja se moj duh, ne moje - stvari. Zemlja je to naslikana na platnu; evolucija je zaustavljena i samo vidim, gdje boje blijede od - starosti...
U biblioteku ni ne zavirih. Ja sam ignoranta i čini mi se, da tamo ne ću ništa naći, što bi moglo promijeniti moj način života i pravac mojih misli. Uistinu, ne da mi se sjediti uz knjigu bez cigarete. (U salama za čitanje, pušenje je zabranjeno pa me se doimaju ko škola.) Ondje se uči fizika bez pokusa, slikarstvo bez ilustracija, poezija bez bolnica, i filozofija bez ludnica; kultura bez - muzeja... A muzeji su kulture - gradovi.
Novac ističe. Sunce zapada. A želio bih otputovati. Sve sam vidio. Šta da radim, kad nemam više šta gledati? Dalje! Dalje! Svaki moj zijev prati uzdah. Gledam u široku ravan i strme visine... Ne ću da vidim sebe. Moja je psiha praznina i šutnja. Kad mislim o sebi, gledam u noć. Autoanaliza je nespavanje. Naša je duša praznina puna tereta; tišina puna žamora. Nije li sva moja prošlost bila pijani delirij i noćna utvara? Jer ja sada ne vjerujem, da sam ono bio ja; da sam ja ljubio, cjelivao, mrzio i plakao... da sam mislio, učio i pisao... Moja je prošlost u domovini pijani delirij; ona u tuđini noćna utvara. Nespavanje i besanica.
Jesam li se otrijeznio? Jesam li se umirio?
Upaljuju se ferali. Na nebosklonu se je zabijelio mjesec. Velika rijeka teče umorno i tiho. Dolazi s Alpa i polazi k moru. Povjetarac dršće ko kap krvi. Hladno je. Tramvaji zuje ko jato osa. Automobil štropoće. Strašljivo se i blijedo pomiču nebesa ko usnice sušičave bogomoljke.

II.

Kratki su ovakvi momenti i raspoloženja; ali ja kao da samo u ovakima živim. Moj dan traje pola sata; ja dnevno živim dvadeset minuta. A i ono ostalo - čitanje, šetnja, razgovor, kavana, kazalište... oživljava tek tu na osami, u ovakom nastrojenju zijeva i uzdaha, modrog smiješka i bijele zamišljenosti. "Ja mogu da živim, gdje hoću i kako hoću." Ja se tako predstavljam ljudima i samome sebi. To je utjeha mojih živaca, uvjet moje slobode, smisao života i rješenje svih problema.
Ostati dugo u jednome mjestu, kraj jednoga čovjeka, to je baš tako kao sjediti dugo u jednoj istoj kavani. Nije ni pristojno ni uljudno kraj jedne crne kave sjediti više od jednoga sata. Pa uzmeš čašicu, dvije... Tako se u meni razvija osjećaj dužnosti. Od pristojnosti i iz obzira... I napojnica je samo običaj, koji se vrši jer nije zakon: ona je pravo s jedne i dužnost s druge strane. Ne daš li napojnice, neće te odvući u zatvor; nazvat će te prostakom, a statistika bi mogla dokazati, da ima više tatova no "prostaka"... Ljudski su običaji napojnice.
I gazdaričina kćerka postavlja tako neke zahtjeve: tu sam već petnaest dana; njezina dvadesetgodišnja mladost i ljepota pamti vrlo dobro, kako joj se ja nasmiješih prvi dan dolaska. I moj sustanar pamti, kako mu prvi dan poznanstva platih šartres. Oni pamte. Treći je dan ona očekivala lasku, peti cjelov, deseti stisak, a danas je - petnaesti! Što biva poznanstvo dužim, saobraćaj mora biti intimniji, blizina bliža. Prvi te dan pitaju za ime i domovinu, drugi za roditelje i braću, treći za prošlost, četvrti za misli, peti za osjećaje... A deseti te hoće za druga, prijatelja, ljubavnika... I tako od jedne čašice dođeš na butilju - radi pristojnosti, obzira i civilizovanosti opiješ se ko živina...
A ja sam ostao onaj, koji sam bio. A nisam prostak. Nisam zatučen. Nisam bezobziran. Ona traži svoje pravo, od navike - i ja znam svoje dužnosti. U uvrijeđenim, nestrpljivim i nečistim naborima njene kože vidim život. Zašto ja sjedim toli dugo u toj kavani, u tom dimu, kraj nevaljale kave? Nije li smiješno, što u kavanama redovito vrijedi manje crna kava no u "barima", gdje se pije stojećke, gdje se zadržiš najviše jednu minutu i gdje se ne daju - napojnice?
A baš joj o sebi ne rekoh ni riječi. Lagati nema smisla, a istina je suhoparna. Uvijek mislimo na sebe i osjećamo u sebi: vrtimo se oko svoje duše ko zemlja oko svoje osi; bolje: ko muha oko lampe.
Ja sam počeo osjećati strast prema mojoj sustanarici iz obzira. Moje su strasti - izvan mene. Ja sam umro; one su ko lampa; misli ko muhe. Život ko noć.

III.

Zaboravljam i na svoj život, na sadašnjost; nisam svijestan onoga što govorim ili radim; ne ću da budem ili točnije: ne da mi se. Ako s kime izmijenim koju riječ, prve su najživlje, ostale su bezvoljnije, a pri kraju govori dotičnik, ne ja. Tako eto biva, da su moji pozdravi vrlo burni i pristojni; kad naručujem petrolej, objed ili kupujem žigice, pun sam "pardona, hvala i molit ću vas" kao da su u petroleju i žigicama sve moje veze s ljudima i kao da je moja društvenost sva u tim prolaznim, kratkim, uličnim pozdravima.
Ni s kime ne mogu da govorim preko pet, deset minuta; tad stanem osjećati nepriliku, vidim se nespretnim; kretnje mi počinju smetati riječima, odijelo kretnjama i sam si postanem dosadan, težak, umarajući. I kao što sam na početku govora pun i suvišnih riječi "molit ću vas... ako biste bili tako dobri, pa se izvoljeli potruditi da pitate..." tako na kraju postajem toliko lijen ili umoran, te odgovaram sa "možda, ne, da i hm!" I najposlije poželim otići i iz dotičnog društva i izaći iz sebe; ali mi se ne da ni odgovarati, kamoli se krenuti...
Ja ne volim više govoriti ni o sebi, ni misliti. Intimnost mi je antipatična, jer je se bojim i izbjegavam. Ona živi od špijunaže, zastrašivanja, prijetnja, i licemjerstva; sjeća na pokoru, inkviziciju i apsolutizam: ona podržaje prijateljstvo među ljudima i ljubav među spolovima kao zakon što uzdržaje poštenje. Iskazivati svoje osjećaje drugome i izmjenjivati svoje zamišljaje - to je kao spavati s drugim u istom krevetu. Osjećaji su priljepčivi ko bolesti, razdražljivi ko spolni osjet. Strastven je čovjek rob samoga sebe; ljubav je robovanje uzajamno. Jak je čovjek sam i slobodan. Sloboda je kadšto jakost kao apstinensa; obično je slabost kao impotensa. Sloboda nije raspuštenost, orgijašenje i "raditi sve, što se hoće..." Sloboda nije uopće rad, akcija, fakat. Sloboda je besposlica, misao, nemoć. Sloboda ne radi ni ono što hoće, ni ono što može, jer ona niti šta hoće niti šta može. Zato je ona - poštivanje svačije slobode i nije ni otimač ni krvnik ni nasilnik. Ona osigurava imetak, čast i život...
Jesam li se uistinu prepao intimnosti kao ropstva, jer je dno i strast. A kad počneš misliti pred ljudima i pisati za svijet, maštaš slavu i ime, pljesak i senzaciju: oslobodio si život ljudi i ljudi ti zarobiše pero. I literatura je ropstvo, jer je širina - zavist i taština... Uživanje i uzrujavanje. Čuvstvo i osjetljivost.
Bježim li? Osjećam se lakim; ko da plivam. Ekstaza, vele, olakšava tijelo. I strah je ekstaza. A ovo je panika.
Vidim bjelinu i pipam tanašnost. Bijela je boja najlakša. Crna je najteža. Ko crvena. Mrak i krv. U noći se ljubi, ubija i pije. Domovina je crna i crvena. I teška.
"Sačuvajmo naše običaje, naš jezik, našu nošnju, našu narav, našu grudu i narodnost... našu individualnost. Budimo ono, što jesmo..." Tako ćemo ostati ono, što smo bili. Domovina je crna. I duša je naša crna. Osjećaji su teži od tijela. Vidim pakao, iz kojega sam izašao: vizija crnoga vraga s crvenim jezikom, rumenog ognja i tmastoga dima. I duše se mogu štipati s usijanim kliještima, urlati, ridati i ceriti se. Vragovi se bacaju, svijaju i skaču, ali iz pakla ne izlaze. Oni se miču bez prekida, ali se ni za pedalj ne pomiču dalje. Vidim pakao, iz kojega sam izašao.
"Postani čovjek, mislilac, kulturan; uđi u biblioteke, muzeje i svijet; vidi, doznaj i saslušaj sve." Po danu se radi, piše i uči; ali u sobama sviće dan, kad upališ lampu: žuto svijetlo i smeđa besanica; sivi pogled i dimovi. Htio bi više no možeš. Mozak siluje nerve; đavao se kaje, udara u prsa i vrši pokoru. Bludnik postaje asketa, crveni plamen žut, crni dim siv... Boljelo te meso, pa te zaboli kost... Svijet je žut, smeđ i siv, jer ga ogledavaš u sebi. Svijet je očistilište... Oslobodio se ljudi i zarobio sama sebe... Ispitivanje je savjesti - autoanaliza... Grižnja je savjesti - radi ignoranse... Svijet je žut, smeđ i siv ko svijetlo, podočnjaci i dim; rad, besanica i nervoznost...
Ne vidim očistilišta, iz kojega izilazim: lampa se utrnjuje, stakla začađuju, dim guši... Sav se je svijet stisnuo u jednu sobicu, cijelo čovječanstvo u jedan mozak, cijelo znanje u jednu knjigu, sva uživanja u jednu cigaretu... Nema grčeva - samo krcaju kosti. Nema krika - samo se guši šutnja. Nema delirija - samo škripe nervi, ni ridanja - samo se bije tišina. A ponoć je blijeda; zora modrikasta... Na podočnjacima nijeme anemije pršte modre žilice ko - prepune krvi.

IV.

U kazalištu, na cesti, u kavani razgovaram najradije i ne bojim se ljudi, jer tu prekinem razgovor, kad hoću i otiđem, kad hoću. Govorim vrlo malo. Obično ne znam, što da odgovorim, jer ne slušam. Ne protuslovim nikada, da ne zavlačim razgovora; ne odobravam, da ne razglagoljam govornika. Ja sam pasivan. Smješkam se, jer je to moj odgovor. Smješkanje rashlađuje i zabunjuje; ne znaš nikada, što ono znači: poruga ili dobrodušnost; protuslovlje ili pristajanje; glupost ili umor; neznanje ili naobraženost; naivnost ili iskustvo - poštenje ili podlost... Ne znam se smijati, grohotati ne smijem već ni zato, što trpim na diapneji i astmi.
Smiješak slabašni i ironički, neiskreni - ufinjen, uglađen, istančan - pritiče mi u pomoć na svakom koraku života. O nj se odupirem ko o batinu; njega mirišem ko morfium, pijem ko konjak i srčem ko crnu kavu. Tanašan je on, lagan i srebren ko dim cigarete; duvan je krilo naših misli, kako je alkohol njihov - teret. Dim se diže, zavija i prši; nije nervozan; on je komotan i rezigniran... A komotnost je i rezignacija - ironija... Ispuhneš ga - svejedno mi je! Nervozni ljudi puše, da se umire; lijeni, da ne badavadže i da ne rade; nemoćni, jer drugo ne mogu...
Smiješak je ko dim; smješkanje ko pušenje... Sneno, lako, tanašno - sve se gubi u zraku. Visina je more naših rijeka, dosađujućih se, tihih i snenih. Nebo je ogledalo našega daha: kad zijevamo i kad uzdišemo.
Ali kad se razgovor stegne, kad se osjetim teškim pa se smijem na silu, onda i srebro zarđa i smiješak je žut, zapackan i modrikast... Ko podočnjaci besanice i orgija... Ko plamen sumporače.
Kupio sam ogledalo, da vidim svoj smiješak. Tad izgledam puniji, zdraviji i melanholičniji. I to me umiruje. Gledam sve češće u nebo. Radim sve rjeđe. Biva sve hladnije. Noge me zebu. Magla je sve gušća. Gubim sunce s vida. Bojim se zime ko života.
Danas mi trnuše nožni prsti. Novac je istekao. Ostah bez objeda. Srdim se i grdim. Nožni me je palac stao probadati. Počeo sam psovati. A ja se bojim patnje, oskudice i zime ko intimnosti. Bojim se strasti i - psovke. Samoga sebe.
Ja sam strašivica.

V.

U podne sinulo je sunce. Sjedoh na klupu, na obali rijeke. Magle bježe. Ja se ne mičem. Prošla noć i magla puše se u mojoj uspomeni. Je li to bilo kao lumpacija? Znam, da sam trpio, da sam psovao, da sam bijesnio. Danas sam primio novac. Ne ću da mislim na oskudicu, patnju i kletvu. Što mogu nova da otkrijem u svojoj duši? Šta mogu nova da nađem u knjigama? Ja sam zaboravio, da sam preksinoć sproveo noć kod jedne kokote. Njoj je bilo do toga, da zasluži novac, meni do toga, da zatučem noć! Bio sam naime zaboravio kućni ključ.
Šta smo radili nas dvoje? Nisam imao šta gledati i otkrivati. Ona se je otkrila sama.
Nakon toliko vremena eto me opet u najbližem kontaktu sa ženom. Pred nekoliko tjedana bio bi to za mene događaj; danas više nije. Ovo bi bila revolucija u mojem psihološkom životu; danas više nije... Ovo bi bilo žarište mojih autostudija; danas više nije. Jer nema više za mene ni događaja, ni revolucije, ni autoanalize.
Mislim o sebi, ali ne analiziram; opažam, ne ispitujem; tituliram i ne tumačim. Studija je nestalo, došle su impresije; nema ni uvjerenja ni tvrdnja... Meni se samo čini... Studija me je uvjerila, da je altruizam egoizam. Studija je nadmudrivanje, doskočica i sofizam. Ona je umovanje, a logično zaključivanje dovađa do apsurda. Analiza je mlaćenje prazne slame, ako ne dovađa do sinteze; ako dovede do sinteze, onda je apstrakcija i utvara...
Impresija slegne ramenima, puhne u zrak i ironički se nasmiješi. Studija se muči, mrsti i uzrujava. Impresija pali cigaretu i uživa u dimu, svijetlu i neradu. Studija puši nervozno i nesabrano; cigareta joj međutim dogorijeva i još si opeče prste.
- Madame - rekoh joj, kad uđosmo u sobu. - Vi ste se meni približili, ne ja vama; vi ste mene oslovili, ne ja vas; vi ste me doveli k sebi, ne ja vas. Ova je soba vaša, a ne moja; ja sam vaš gost, ne vi moj. Razumijete.
- Madame, vi ste čuli za mrtvu žabu, kojoj se pomakoše kraci. Vi znate, što je to elektrika, kraci, žaba i smrt...
Ona je shvatila; tako sam ja legao prvi. Bio sam obziran i nisam rekao: ja ću platiti vas, a ne vi mene... A čovjek radi za plaću...
Ja ne radim gotovo ništa. Mislim i ne rasuđujem. Gledam u nebo, na kome se je snuždeno ovjesilo sunce ko uvenuli cvijet. O vlažnu se je zemlju očajno uhvatilo žuto lišće. Vjetrić talasa rijekom i pusto se granje lomi u njoj. A na kopnu strši ko elektrizirani prsti i vlasi.
"Nema događaja više". Jače me se doima slabašni uzdah zvonca od zadurenih sisa moje drugarice. Kad se ovako prepustim sanjarenju - razgovor, poznanstvo i cjelovi - sav život blijedi ko san o napunu dana i jave.
Ja bih događaj taj mogao opisati i analisati. Kad bih pisao o drugome, ali ne kad pišem o sebi, kao da ga je netko drugi meni povjerio; kao da nisam ja to počinio, kao da sam to tek - vidio... Ja sam drukčiji no sam bio i no jesam...
Sunce me uspavljuje. Drijemam. Ispijam svijetlo i toplinu. Ko morfium. Tako umirem. Slatko je umirati na suncu, kako je strašno živjeti na zimi. Oči su mi tople ko umotane u vunu: to su moje vjeđe.
Noge uživaju: sav sam u njihovim palcevima, koji me jučer probadahu i rad čega mi omrznu svijet. Ja gubim triumfalno svijest: moj se mozak prši u visinama i pun ga je svemir ko zemlja sunca.

VI.

Novac trošim lakoumno. Dogodi mi se te kuburim. Onda mislim: kad će stići novac? Bih li gdje uzajmio? ili zaprosio? I odmah, kako se stanem s takijem mislima baviti, ja se dojmim samoga sebe mračno, postidno i uvredljivo. Mene spoznaja bijede i jednostavno konstatovanje "nemam novaca" zbunjuje, kao da ja prosim ili kao da se mene prosi - milostinja. Siromaštvo me vrijeđa; kad oskudijevam, ja se prezirem; kad jadikujem, ja se sažaljevam; dojmim se jednom riječi samoga sebe ko gluhi, nijemi, slijepi, kljasti, sakati i hromi prosjaci najnježnijih ćutila gospode na šetalištu. Ali ako sam sam, sit i pri novcu, onda me se zbiljski prosjaci ne doimaju kao sada ja sama sebe. Kad imam suviše novaca pa mogu da ih darujem, onda me oni - zabavljaju i ja potpunoma zaboravljam na sebe.
Bijeda je interesantna; ako se gleda, kao zločini, kad se čitaju. Ja želim prisustvovati životu kao glumi, ali ne sa galerije, gdje se moraš i sam svađati za mjesto, žuriti prije dobe, gurati, stiskati i trti kao u životu (nesnosno je na to i misliti!), nego iz lože, gdje imaš komoditet, bezbrigu i samoću. Ja želim u životu imati - ložu. Ja želim biti bogat. Ako se tek moram boriti za sjedalo, živjeti, t. j. i sam, ne može se ni pratiti ni uživati ni shvatiti igra na pozornici.
Komotnost. Možda se sav moj duševni život svađa na to. Ne boriti se, ne raditi, ne mučiti se: biti ko prvi ljudi u raju prije grijeha. Imati novaca, vrlo mnogo novaca, i onda kupiti i platiti villu, pokućstvo, objede, toalete i ljubav: imati ženu, koja tebe ljubi, ali koju ne ljubiš ti. Ljubiti je uvijek borba, rad i patnja; biti ljubljen je nerad, počivanje i užitak. Ko ljubi je rob i sluga; ko je ljubljen, toga služe i njeguju.
Ovako bih i ja želio biti dobrotvor, mecena i sportsmen od dosade, radoznalosti i komoditeta. Moja je volja izvan mene; u novcu. I moja je ljubav izvan mene; u novcu. I moj život. Moje sve.
Ja bih želio - ne uzrujavati se. Nemam više grižnje savjesti; grizu me pokadšto ovake misli: šta ću jesti? Kad će stići novac? Ka će nad ovim nemirnim čovječanstvom jeknuti truba: Mir vam!? Kad će da dođe raj u tom paklu i očistilištu? Kad će velevlasti da se razoružaju i da proglase svjetski mir? Kad će svi ti ljudi da se oslobode i iznemognu, ulijene, obogate i umru?
Ležim na krevetu. Snivam i spavam. Sljepočice me peku ko stisci; čelo mi gori ko cjelovi. Imam vrućicu. Ledeno-topli mlazovi gone se mojim plećima. Usne su pune, krvave i blijede. Dršćem od zime i vatre. Nečija pernata ruka pada na moje vjeđe i kose se moje ježe. Ko da je provalio vulkan. Bliža se lava. Prva je na udaru - glava.

VII.

Ostavio sam Torino. Polazim u republikansku Genovu, gdje se nižu kuće do kuće i nad kućom, ali se vjeđe vežu u ulice. Gordi grad nije fraza. Bura je išibala lice njegovih žena, i muškarci onako žilavi, mršavi i orlova nosa doimaju se ko uskoci. Ako po danu spavam, onda se noću skićem. Pratim ženske u lov na muškarce. Ako se vrate praznoruke, onda im plaćam bijelu kavu i tako dočekamo zoru. "Ja sam, velim, prijatelj žena". One ne znaju, od čega živim; drže me pustolovom, milijunašem i incognitom. Ne radim ništa i plaćam bijele kave. Danju spavam; tako ja živim od bijele kave.
I evo, što me drugi drže bogatašem, veseli me kao milijuni. U zbilji živim sa - 70 kruna mjesečno! Ovo me dapače nasmijava i ja sve češće pljuckam, pušim i pjevam. Odjeven sam vrlo mizerno, udaram mnogima u oči, ali mi nitko ne može ništa da kaže. Ja tako postajem svojim prijateljicama zagonetka, problem, čudovište.
Znam, da se njihov mozak pati rješavanjem jednog pitanja i znam, da sam to pitanje ja, i zamišljavam svoju osobu u prilici upitnika. Ako im i kažem odakle sam i ko sam, ne razumiju svejedno ništa. Moje ime i moj materinji jezik za njih ostaje svejedno - čudovište.
Ko si? upitnik. Od čega živiš? upitnik. I kad ih gdje sretnem po danu, samo me pogledaju i ovaj šutljivi, nijemi pozdrav zapliće u meni još više čuvstva čudovitosti i zagonetnosti. U noći njihove crne, osamljene sjene, koje tapću po kamenu sitnim koracima nemirno i brzo, gore i dolje - dojme me se ko lisice, šakali i vukovi u uskim kavezima. One proste i bez šešira stoje kod kućnih vratiju, na okupu. One finije u šeširu, idu bez umora i pauze. Zato ja samo ovakve volim, ma da su mršavije i bljeđe. Kad zagledaju žrtvu, problijede i više. Kad se vrate praznoruke, ne gledaju mi u oči.
Ovako se moja duševnost napunja tajanstvenosti, noći, šapta i šuška, i mene se najviše doima njihov korak i njihova sjena. Prema jutru se tresemo i cvokoćemo. Ako probdijem noć, dan, svijetlo i buka djeluju na mene deset puta slabije. I sunce je tad hladno ko mjesečina i bez trakova ko balon. One me ne ljube kao ni ja njih; mi smo zato suviše hladni, bez strasti, bez krvi, ali se volimo: volimo razgovor, šutnju, pratnju i - a to je i kod njih čini mi se glavnije i od bijele kave - nijeme pozdrave u po bijela dana. Meni se dapače čini, da je to sve, što imamo - i one i ja; da je to nešto neprotumačivo ugodno i da je sva moja sreća u tome: sastati ih kod glazbe, svijeta i svijetla, baciti pogled, koji odmah ponikne i klone i s njim tako klonu tužno i pospano i usne i misli i ruke. I ako se nasmiješimo, naš je smiješak slabašan i tužan; mi nemamo krvi, vatre i strasti; mi imamo - simpatisanje.
Meni je milo, što sam im simpatičan; to vrijedi ljubav, kaošto ovo, što me drže za bogataša vrijedi milijune. Jer ja želim biti bogat, u prvom redu zato, da me ne žale drugi i da se ne sažalijevam sam. I ako me ne žale drugi, zašto bih se ja žalio?
Simpatija je evolucija ljubavi. Kako je ljubav evolucija strasti. Ako ženu ne možeš, ne znaš ili nećeš da podmetneš, ti je poljubiš i stisneš; ako ženu ne možeš ili nećeš da poljubiš, ti joj baciš lasku, pogled i smiješak. Ja sada ne pitam, kako bih to prije pitao: zašto nalazim simpatiju kod kokote i blaženstvo u nijemim pozdravima? Nijesu li i one hladne i nemoćne; ironične i nervozne? Ne puše li i one slasno i ne nađoše li i one u duvanu esencu života?
Ja na pitanja ne odgovaram. Odgovoriti na pitanje znači ukinuti upitnik i postaviti točku. Točka je jednostavnost i odlučnost. Ona je ko uskličnik; upitnik ko točkice. Točka je grubost ko psovanje; upitnik finesa ko smješkanje. Uskličnik je tvrdnja, točkica mnijenje ili... slutnja i dvoličnost... Točka je energija, upitnik abulija.
Ne radim ništa. Na obali veliki, dugi i mrtvi valovi gutaju sami sebe. Slušam šum i gledam pjenu. Tako je bijela. Grdni se dimovi parobroda lome. Tako je dosadno! Prolaznici gledaju u mene i odlaze. Pitaju li ti pogledi: ko sam? što kanim? Buljim u pjenu. Misle li oni na samoubojstvo? Ja mislim. Ja se mekšam. Ja se pršim. Ja sam bijel ko pjena, nevinost, sanja i nemoć. Ja sam sijed i mlad. Kao da sam se negdje užasno prepao... Život je cijeli bio panika. Kad sam došao k sebi, vidio sam na ogledalu svoju dušu. Bijelu. Takova su krila anđela, ljiljani i šampanjska pjena. Ja bih se htio utopiti, ali ne baciti se dolje, niz strminu... Visine privlače moje oči, osjećaje i misli. Zašto ona tanašna i laka pjena ne poleti gore ko oblačak? Visine me privlače. Moj je organizam, moja duša, moj mozak, moj život - strven u prah i pilotinu. Tu će me raznijeti vjetar, tamo bi me zgusnuo i okupio magnet! Visine privlače. Nemam znanja, strpljivosti i sredstava: nemam ni teleskopa, ni balona. Ja sam sanjar.
Strašno! Ako se sjetim prošlosti, zadršćem, naježim se i problijedim. Ali ja se već ne sjećam; sve sam zaboravio: Vjetar puše. Ja sam rastresen. Nestaje me. Ja sam bijel ko prašina, ne oblak. Sam sam se zdrobio i sada pitam: ko me je ubio? Jer ja sam mrtav. Ne mogu da mislim.
Vjetar puše. To sam se ja zaduvao. Mozak je prašina; nervi vjetar. Ideje nema.
Gotov sam.
Polazak me je u Francusku doveo k svijesti. Nikada još nisam bio u Francuskoj; jezika nijesam poznavao i sve je bilo za mene novost. Polazeći u nepoznati ambijenat postadoh znatiželjan, ali bez dosađivanja. Dosadu je zamijenila uzrujanost. Prešav granicu ja se ko nanovo rodih; stadoh gledati u sve oko sebe ko dijete. Mladost i novost bile su izvan mene, u ambijentu. Sada mi je o tome dakako teško i nesnosno pisati. Ja sam i opet u starom ambijentu i padam na sebe... Lijen sam pisati. I ja se ovo samo igram na papiru bacajući riječi, ideje i dojmove onako od slučaja i dosade ko narodni zastupnici skice ženskih kukova i svoje potpise...
Nad glavom mi tik-tače ura i ja je od miline zovem: srce moje! A taj je tik-tak ko da mi netko od poroda zabija u glavu kolac... Ako zađem u autoanalizu, to nije već košto je nekad bilo, te sam ronio u sebe; autoanalizom sada padam na sebe. Tako mi je teško, mučno i zadušljivo... kao vino, koje pada na želudac i trijezan se razbljuješ.
Ušesa šume. Sve baca sjene: stolica, kaput, pleća, glava i isto pero. Fitilj šumi. Usiljavam se misliti, pisati, spominjati - ali ja slušam samo šum, vidim sjene i zamišljavam golo i mršavo čeljade nabito na kolac...
Tik-tak je ure jak; bučniji od tišine. U ušima mi šumi rijeka. Ja slušam šum i zaklapam oči. A kroz sklopljene vjeđe vidim svejedno, da je svijetlo žuto i da mi se smije žutim smiješkom ko život.
Uči i radi ko nekada! Kolike li ironije! Papir šušti ko jesensko lišće; knjige strše ko golo granje. Sve strašnije vapije tišina. Ja ne smažem ni glasa. Počele su daske da govore. Ja ne mislim. Praznina šušti ko svilena halja. Oko mene lete same ništice poput stršena. Srsim se. U svaki mi se nerv zabija žalac.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mislio sam, da ću po danu moći pisati o onom, o čem nisam ni htio ni mogao pisati u noći. Ali sunce je sunulo ko djevojčica u moju sobu i izobijestilo moja ćutila. Papir, stol i tinta - sve me to plaši i muči ko biblioteke, škola i disciplina. To je moja duševnost upregnuta i pod bičem izvaža slova i misli. Ne mogu da pišem o Francuskoj, jer sam o tome već govorio u četiri oka. O tome bih i opet mogao govoriti, ali kad opisujem svoju duševnost, meni je pisati o tome tako neobično, teško i nemoguće kao govoriti o događajima, kad govorim o sebi.
Nervozno raspoloženje viđenja i upoznavanja - savjest kulturna i grižnja savjesti radi propuštenog... dobrog djela... kao odlični umjetnik, komad, koncerat, ideja, teorija, pronalazak... i to je izvan mene. To su raspoloženja već i preživjela i prostudirana i nisu više moja ko ni štampana literatura.

VIII.

Najjače me se doimaju, a to su ujedno i prvi dojmovi, praone na željeznicama (to znači: budi čist!), bušitelj karata, koji kaže: "izvolte!" "hvala!" (to znači: budi uljudan!) i izlozi odijela (to znači: budi uglađen!). Restaurant me se i novine jednako doimaju: raznolikost i zabavljanje - začin i kozerija. Francuz umije od gluposti učiniti duhovitost, od gmazova tečnost... On se ne prejede ni ne napije nikada, makar i jede i pije mnogo... On jede od svega pomalo i pije uz jelo i razgovor... On ne gnjavi; nema fikse ideje; nije dubok, nije prljav, originalan i zapušten. Nije ni fanatik, ni očajnik, ni pijanica. Nije prost, grub i pun sadržine; nije psovač, ridalac i heroj... Nije Slaven.
Francuz ne napravlja studija i kad piše ne deklamira; nije pozer, uličnjak, kretnja i gestikulacija. Nije temperamenat. Nije bezobziran i komotan; nije familijaran. On je društven; on konverzira; on je salon; obzir i duh.
I t. d., i t. d.
Ovako ja s dana u dan gomilam definicije i titule, što nisu drugo no laske, u koje ni udvarač ni polaskani ne vjeruje, makar ih se rado govori i sluša - i udišem nešto laka, svježa, jutarnja. Sebe ne vidim. Gledam oko sebe. Živim izvan sebe, i moj je mozak na promjeni zraka, u kupelji, na ladanju. Priučavam se sve više govoriti - ne o sebi ili drugome - nego o drugima. Zaboravljam na svoj "ja" i na druge individue; izmiču mi se događaji i ličnosti. U mojoj je sobi prozor nad glavom; kad dočekam ujutro trak sunca, onda jubilarno bježim u parkove, čitam, mislim, pušim i pljuckam i najveći me paradoksi ne zabunjuju, nego me naprotiv razdražuju na jelo i smiješak. Kultura je obzir, ne instinkt. Mi smo čisti, uredni, pošteni, radi drugih ne radi sebe. Svačija je dubina delikt i ludost, jer je površina ne razumije i ne opravdava. Kultura je obzir, dakle sram; a sram je laž, hinjenje i prenavljanje, jer inteligenta zna, da sram nema smisla... Iskren čovjek nije duhovit, jer uvjetuje jednostranu duševnost; iskrenost je prirođenost. Laž je komplicirana duševnost onoga, koji laže i onoga, koji sluša. Iskrenost je jasnoća i vjera; ali lažac jer laže, sumnja, da će mu se vjerovati, a slušač, jer kulturan i sam sumnja da dotičnik govori istinu. Mi se odijevamo radi drugih, jer nitko se ne odijeva za osamu, pustinju, stepu i svoje ogledalo... Kultura nije stepa i skitnja... Kulturan čovjek nije ko Rus... Nije ni majmun. Ja se ovako zabavljam, ali ne držim mnogo do ovih i ovakih laska i udvaranja. I kad najozbiljnije govorim, ironiziram. Moje su studije impresije - i tako eto biva, te ja izilazeći iz sebe, govoreći o drugima i mimoilazeći pojedine ličnosti i događaje - postajem sve subjektivniji... I tu je ironija. Ja sam objektivan samo utoliko ukoliko ne govorim o sebi i ukoliko ništa ne tvrdim. Tvrdnja je energija, a ja sam slab. Ja sam skeptik. I tu je ironija.
Rekoh: osjećaji puni, jaki, strastveni - to je dno. Strast viđenja i upoznavanja - to je širina; osjetljivost tanašna, svestrana i slabašna - to je visina. Dno je poezija, širina je znanost, visina je artizam. "Dolce far niente" znači imati u životu ložu, automobil, komotnost... Poezija je instinktivna, bezobzirna i strastvena; artizam je obzir i odgoj; on je kulturan i hladan. Poezija je duboka i elementarna; artizam je lagan i formalan.
Nekulturan čovjek drži se one: Majka božja ne gleda na cipele, nego na savjest... Ona t. j. nije kao kakva salonska dama. Uopće: zdrave zube imadu divljaci; civilizovani imadu - umjetne zube. Prirodnu ljepotu imaš na selu; ona je pitanje naravi, rase, života; u gradu je ljepota pitanje ukusa, vještine i sredstava... Seljanka je poezija; građanka umjetnost... Poezija može da ide i gola, ali artizam je bez odijela samo poezija. Umjetnost je odijelo, jer se nitko nije rodio u gaćama i cipelama i jer bi bez odijela pojava čovječja bila vrlo jednolična, jednostavna i neljudska... Umjetnost je naprava: frizura, toaleta, manira. Tu me se najjače dojmiše: izlozi odijela... To je zemlja kulture i umjetnosti. Mode.
A ja sam po svome temperamentu, odgoju i nagonu i karakteru poluhrvat i polutalijan. Morao bih biti! A eto: ja sam postao već jedamput - beskarakteran postavši razuman. A sada? Kao da postajem i bestemperamentan. Ja se zabavljam ovakim komplimentima Francuskoj, kulturi i umjetnosti. Kao da laskam u salonu najodličnijoj dami, gdje strasti ne možeš osjećati i gdje na posljedice nema smisla misliti.
Duhoviti ljudi su hladni, zanos je naivan, temperamenat je krvav, instinkt je nijem i ne govori. Zaljubljeni ljudi bulje ko tele u nova vrata, ko pseto u kobasice i seljak u toranj katedrale. Ljubav ne govori, ne misli i ne ironizira; komplimenti su neiskreni, duhoviti i hladni. Strastveni ljudi grizu ko pseto, koje ne laje i bjesne ko zvijer, koju si ranio. Strast psuje, urla i reži. Ona je za osamu, šumu i mračnu sobu; ljubav za prozor, šetalište i lunu; komplimenti za salon, dvorane i elektriku... Duh i jezik pokreće samo - simpatija.
Simpatija je naše doba, naš čovjek, naš osjećaj.

IX.

Kako ni pojedini ljudi, tako ni pojedini gradovi ne ostavljaju u meni posebnog dojma. Ja znam, ali ne osjećam, da sam baš u Marseilleu. Crkva, zoološki vrt i svjetina - bulvari, galerije i izlozi - nebo, more i krovovi - ispunjaju moja ćutila. Kako ne govorim francuski i općim malo s kime, slušam samo zvukove, ali ne čujem i riječi, t. j. smisao. Govore, propovijedi i razgovore shvatam onako kao životinjske glasove. Ja gledam s jednakim uživanjem i slušam s istom pozornošću lava, lisicu, noja, svećenika, kupletistu i govornika. Dakako, kad se nađem u momentima počivanja, nerada, pušenja i šetnje; kad ne čitam, ne učim, kad ne gutam imena knjiga, pisaca, jela, glumaca... kad se ne nalazim u raspoloženju nervoznosti, računanja, poslovnosti i savjesti kulturne - nego u nastrojenju bezbrige, simpatije, rasipnosti i artizma.
Ja, istina, gledam noja, ali vidim sve nojeve - gledam čovjeka, ali vidim sve ljude; gledam u pasje oči, ali vidim sve oči.
Svi sisavci imadu slične oči; na očima, vele, vidi se duša. Ljubav bez pohote je idealna ljubav; ljubav je bez ekstaze simpatija.
Ja mogu tako ljubiti psa ko čovjeka.
Gledam u oči i ma da su sve jednake ko more, opet su raznobojne ko nebesa; jedna je stvarnost materija, bivstvo: duša; različite su boje, nijanse, oblici: duševnost. Ja tonem u očima. Ja sam panteist.

X.

Sjajna su ova jutra na krevetu. Na staklu se mrsti svijetlo i cijela se soba budi. Blond-boja zidova, sunca i dima tako je skladna kao ugođena prema mojim mislima i nastrojenju, te bih reko, da su to harfe, lepet i soprano kerubina. Prozor mi je nad glavom, nad prozorom zrak - i ništa drugo ne vidim no ono, što je nada mnom, nad mojim očima, nasmijanim, modrim i sretnim ko daleke gore i visoko nebo. Slušam kao kroz san šum svjetine, štropot automobila, drndanje i fićuk, i osjećam se lakšim od svojih misli.
Cijela prošlost od prvog dojma do zadnjeg pozdrava i objeda zapada; ona je ko sunce na horizontu, crveno i bez sjaja, nemoćno i bez topline. Ko mjesečina. Ko san. I sav postajem tako nujan, hladan i nasmijan, i čini mi se, da bih tako mogao ležati u vječnost, u tom "dolce far niente" i gledati u nebo kao u ogledalo; ko duše u boga...
Sve ostale senzacije zaboravljam; pa i one noći, misli i uzrujavanja. Ova jutra, ovaj mir, ovo plavetilo - to sam ja, jer tu me nema. U noći slušam kucaj srca, gledam svoju sjenu i misli me more.
To nisam ja. Ja sam tu, gdje mene nema, jer sve je puno mene ko svijetla i ja sam pun svega ko sunca. Moja duša roni u boga i bog se utaplja u meni.
Ja više ne gledam sablasti, ljude, gradove, ideje, živote i oči: ja vidim u jednom oku sve oči, sve ljude, ideje, živote u jednoj svijetloj, bijeloj, podnevnoj, beskonačnoj sablasti.
Ne trnem. Smješkam se. Ova je sablast simpatična. Ona je sunce, bog, duša, svemir i ja... Nebesa se srse - blond-smiješak draga moja ćutila.
Jedamput sam mogao i ono, što nisam htio. Bio sam onda život, osjećaj. Onda sam htio i ono, što nisam mogao. Bio sam tada uzrujanost i um.
Sada niti što hoću niti što mogu. Sad sam zaborav i duh.

XI.

Dva sam već dana na pučini. Putujem u Napulj. Sutra ću izaći na kopno. A čini mi se, da sam od poroda na pučini i da nikada ne ću izaći na kopno. I opet idem i ne mičem se. Tako bih morao ići uvijek i nikada se ne pomaknuti. Polaziti svagdje i ne krenuti se nigdje.
Parobrod ide samo uz obalu; podloga mu je more. Željeznica ide samo po tračnicama; podloga joj je zemlja... Uvijek nam je tlo ispod nogu. Polovina ljudi izađe iz rodnoga kraja; trećina iz svoga kruga; četvrtina iz svojih uvjerenja; petina iz svoga odgoja; šestina iz svojih navika; sedmina iz svoga života...
I nitko, nitko, nitko ne izađe iz svog karaktera i temperamenta i svi, svi, svi zadrže tlo ispod nogu.
... Ići svuda i ne maći se nikuda. Stvoriti balon i zaploviti svemirom... Kako je dosadno! Na zemlji živjeti i - umrijeti... Kako je žalosno! Ne moći odseliti na drugi planet... Kako je mračno!
... Izgubio domovinu, društvo, navike, uvjerenja, odgoj i život.
Ništa. Bez nade, bez želja, bez ciljeva... Kako je umorno!
Ući u balon? Nije li u tome sve? Sunovratiti se u - nebo? Zašto ostati čovjek? Zašto ne biti planet? Zašto ne možemo padati - gore?
Paradoks. Ironija.
Ići i ne micati se; izaći iz svega; izgubiti tlo ispod nogu. Zračna plovidba - ko zna?
Ja putujem u III. klasi; dva dana ne okusih ni kore bijeloga kruha.
Ironija.
Drže me za krojača; jedan mi je opsovao majku; drugi je susjed prije spavanja turio u grudi... jednu krunu... da mu je ja ne ukradem...
Ironija.
Opsovao mi je majku i ja sam rekao "hvala!". Drže me za krojača i tata, i ja ih nuđam cigaretama... Ja sam pasivan: ja se smješkam. Lijen sam da govorim i slab sam da grdim.
Putujem ko bijednik, ali sam svejedno u zraku... ko milijunaš.
Jer ja nisam ja. Ja sam izgubio sve; i psovku. Ja sam izašao iz svega; i iz temperamenta.
Jer ja nisam ja.
Ironija!

Valja govoriti jasnije. Ne govorim više u sebi. Vi me slušate: braća, prijatelji, rođaci, družice. Vi pitate: A šta je s tvojim studijama, dramama, mjestom, liječenjem? Šta si vidio, doživio, naučio?
Ja, kako vidite, šutim. Ne da mi se govoriti. I to je jasno i dosta. Ja ne smijem govoriti, da vas ne ožalostim. To je još jasnije.
Kažem li u pogledu mojih osjećaja: ljubim ili mrzim? - ironiziram.
Kažem li u pogledu moga života: to ću i to napraviti - ironiziram.
Kažem li u pogledu mojih misli: tako je i tako - ironiziram.
Svaki je moj osjećaj, svaka moja misao, svaki moj čin - ironija.
Rekoh vam: cigareta je sve što imam - da ne pušim, zašto bih živio - što bih bio ja bez duvana? I to je ironija.
To je najzad sve, što mogu; jer ne mogu ništa. To je sve, što hoću; jer ne ću ništa.
Smiješak je moje pitanje i moj odgovor. Jer ja ne mogu i ne ću da govorim. A znate zašto?
Jer sam slab, plah i nemoćan; beskarakteran, bestemperamentan i bezidejan. Ako me ko izgrdi, ja reagiram smiješkom; ako me ko pobije, ja se branim smiješkom; ako me ko napane, ja se odrvam smiješkom.
Jer ja nemam ni snage ni volje reagirati, odgovarati i ljubiti.
Kad se smješkam, nitko ne zna, je li to znak ignoranse ili znanja, naivnosti ili iskustva, slabosti ili jakosti. Tako se može o meni misliti svašta, ali znati se o meni ne može ništa.
Ja sam vam istinu rekao: ubit ću se... kako sam vam rekao: idem na studiranje... A ja hoću jedno ko i drugo. A što ja hoću, to i mogu. T. j. Ništa.
Vi ste mi braća, znanci, prijatelji. Vi ste mi sve. T. j. ništa.
Dok sam bio ljubavnik, patriota, brat, sin i mislilac - bio sam psovač. Kletva je bila moja domovina, moj odgoj, moj život, moj karakter, moj temperamenat, moja ideja: moja volja i snaga. Ona je bila moj "ja".
Smiješak nije moj. A ipak to sam ja! Jer ja nisam ni ljubavnik ni brat ni patriota ni mislilac - ni život ni karakter ni temperamenat... ni volja...
Ja t. j. nisam ja.
Svima je poznato, što vi ne znate, da je stil naime čovjek. Ideja je ideja. Genij i mediokritet mogu biti istih nazora; aristokrata i plebejac mogu biti istih uvjerenja. Nazor se može promijeniti u roku od nekoliko sati i od ateiste postati katolik; ali kret, gesta, manira, to se ne mijenja ni za života... Barunstvo možeš steći preko noći, ali ćeš do smrti ostati plebejac. Stil je rasa, odgoj i život; stil je fizionomija i temperamenat. Karakter se mijenja lakše od temperamenta i - fizionomije - jer je karakter samo odgoj - sadašnjost; a nije i rasa, prošlost.
Moj bi stil bio dakle - psovka.
Ja ne psujem više: ja nemam stila: ja nisam čovjek.
Ko psuje? Onaj, koji se prepusti instinktu, koji je temperamentan, koji nema obzira, koji je nenaobražen. Psuje onaj, koji nema ništa duhovito da kaže. Ignoranta. Kletva je iskrenost.
Ko ironizira? Onaj, koji vlada strastima, koji nema karaktera, koji je obziran i obrazovan. Uglađenost, osjetljivost, nemoć... Ironizira onaj, koji je duhovit i hladan. Inteligenta. Ironija je hinjenje.
Duhovitost je riječ, ne čin; a riječi su samo riječi, dok su djela i - djela.
Ne mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govoriti pa se smješkam. Slabost je dakle moja snaga i bezvoljnost moja volja.
I to sam ja.
Jer ja - nisam ja!

Arsen Toplak