Časopis "Kamov" u vremenu i prostoru (1970-1971)

Mikroslika domovine

Slomom hrvatskoga proljeća državnim udarom u Karađorđevu prvih dana prosinca 1971. »Kamov« je podijelio sudbinu svih hrvatskih kulturnih institucija, listova, časopisa i osoba koji se nađoše na udaru. Završni egzekutorski obred zbio se je početkom veljače 1972. na aktivu komunista-kulturnih radnika Rijeke. Uz frazetine o »raznim nosiocima malograđanske ideologije i nacionalističkih stremljenja« i »komunističkoj inicijativi«, časopis »Kamov« i njegovi urednici, posebno glavni i odgovorni urednik Nedjeljko Fabrio uz Igora Mrduljaša, Mileta Miloševića i druge, dobili su negativnu ocjenu većine diskutanata.

U svibnju 1970. izašao je prvi dvobroj riječkoga novinskog časopisa »Kamov«. U zaglavlju čita se ovo: Riječka revija. Nova serija. Godina XIX. Broj 1-2. 2 dinara. Na naslovnoj stranici tiskani su uvodnik glavnog urednika Nedjeljka Fabrija i tri pjesme Milivoja Slavičeka pod zajedničkim naslovom Jutarnja soba. Kao izdavač potpisano je Riječko književno i naučno društvo, odgovorni je urednik bio Drago Crnčević, a uz već spomenutog glavnog urednika članovi uredništva bijahu Slobodan Drenovac, Slavko Grčko, Dolores Jindra, Miodrag Milošević, Igor Mrduljaš, Vlado Pavlinić i Ivan Rogić-Nehajev.

Pojavivši se točno usred hrvatskoga proljeća kao književno i kulturno glasilo tada mlade generacije hrvatskih intelektualaca riječkoga kruga, »Kamov« bijaše predodređen na kratak, ikarovski let. Danas upravo proročanski zvuče završne misli uvodnika prvoga broja.

»Uvjerena u hitrost svijeta u kojem i po kojem živi, u njegovu brzu zasićenost svime što nije stalno novo i izazovno, redakcija »Kamova« vodit će ovako zasnovan mjesečnik sve do trenutka kada će osjetiti da je njeno vrijeme na izmaku. U svakom slučaju ona čitateljstvo neće mrcvariti. Stoga pitanje duljine života »Kamova« nije pitanje slijeda godina i godišta, već stvar trke na kratkoj pruzi s preponama. To ponajbolje i odgovara vremenu kojemu zajednički pripadamo.«

Prognoza se o »trci na kratkoj pruzi s preponama« doista ostvarila, no ne iz razloga koje navedi uvodničar, nego iz naloga onoga vremena koje se, neutralno, spominje u završnim riječima. Brutalan politički obračun s hrvatskim proljećem godinu i pol dana poslije rođenja »Kamova« pomeo je doslovce sve što bijaše makar malo na njegovu tragu i u brazdi koju je ono uzoralo, pak je tako, u sveopćoj čistki i posljedičnom utonuću u dvodesetljetnu hrvatsku šutnju olovna doba i on zbrisan. No dvije su stvari još važne u tom uvodniku. Prva je pozivanje na continuum hrvatskoga beletrističkog tiska u Rijeci od »Nevena« 1858. (urednici Josip Vranyczany-Dobrinović i Vinko Pacel) do »Riječke revije« koju su 1952. bili pokrenuli Vinko Antić i Drago Gervais, te »Dometa« Zvane Črnje 1968. Druga se pak misao logično na prethodno nadovezuje, a u očima ondašnjih mrzitelja i zatornika hrvatstva postaje ključan magnum crimen, ponajprije Nedjeljka Fabrija kao njena začetnika i potpisnika ali i cijeloga časopisa.

»Načinivši upravo ovakav odbir iz bogatoga tiskarskog jučer i danas u Rijeci, »Kamov« je jasno dao naslutiti da mu je do kulturne kroatizacije Hrvatske, do zajedništva s narodom i narodima koji obitavaju ovo tlo...«

Nastojati na kroatizaciji Hrvatske svakako bi se u normalnim okolnostima činilo apsurdom, štoviše klasičnim contradictio in objecto, kad svekolika nam povijest ne bi bila upravo takvom kontradikcijom, koja je za posljedice imala upravo najidealističkije poticaje, ali i najbolnije i najtragičnije ishode. U tom smislu hrvatsko proljeće 1969-1971. s jedne strane bijaše, u bitnome, ponavljanje već prijeđena povijesnog iskustva (ako bismo se htjeli malo poigrati simbolizmom brojeva, pronašli bismo u novijoj hrvatskoj povijesti usudnu brojku 1: 1871-1941-1971-1991), a s druge obilježeno osobitim okolnostima u kojima se u to doba zatekosmo.

»Kamov« je, dakle, sićušna mikroslika, sadržavajući i odražavajući u malome sve ono što je in grosso morala proći domovina. U tome ga, u dijeljenju zajedničke sudbine, nije mogla spasiti ni označnica kulturna (dapače!), niti spominjanje naroda koji zajedno s hrvatskim obitavaju na ovome tlu.

Sintezu toga htijenja nacionalnog bića u još jednom od vremena nevremena izrekao je tada vjerojatno najtočnije i najljepše Vlado Gotovac u »Hrvatskome tjedniku« (br. 33, 3. prosinca 1971), netom poslije Karađorđeva, gdje je sve već bilo odlučeno, ovim riječima:

»Mi volimo Hrvatsku. Za integraliste ta je ljubav avetinjski prizor iz prošlog stoljeća, arhaični prizor fanatične nacionalističke sićušnosti. A nama je to način na koji drugi narodi bivaju stvarni i prisutni u našim pothvatima. Pitanje Hrvatske postavljamo kao pitanje slobode, kao pitanje novog socijalizma u Jugoslaviji i u svijetu. Jer mi ne želimo bilo kakvu domovinu! Ona je u našim zamislima zemlja slobodnih ljudi i pravednog društva.

Mi smo i poklonici tlapnje, mi smo i u njenoj moći. Ali našoj strasti stalo je do svakodnevnog iskustva stvarne sreće! Mi želimo Hrvatsku koja će svakome biti dragi prizor ili draga domovina. To je patetičan san, ali jedini vrijedan da bude sanjan u ovoj zemlji! Dulcineja postoji iako nitko ne zna stvarno tko je ona i kako izgleda. Takva je i sudbina Hrvatske u našoj ljubavi!«

Iz duha je toga patetičnog sna, iz vrutka iracionalne ljubavi (a koja to ljubav nije?), iz te utopijske, a tako ljudske žudnje za jednostavnom srećom, napokon iz razloga svih razloga čovjekova bitka: slobode — danas stilom prethodna diskursa možda dalekih, ali osjećajem itekako bliskih, čak iznova aktualnih — rođen uz mnoge druge istovrsne emanacije »Kamov«. Njegov kratak put u kontekstu doba i prostora stoga je homologan cjelini kojoj je pripadao i koju je na svoj način (is)kazivao. Pri motrenju i tumačenju toga puta valja nam, međutim, imati na umu dva pripadna mu kruga rečene cjeline: riječki i hrvatski — ovaj drugi sublimiran u Zagrebu kao hrvatskome političkom i kulturnom središtu. Pokazat će se da je, inače svagdje i svagda latentna, napetost između središta i ruba baš u to doba na relaciji Rijeka-Zagreb — iz neznanja i sićušnosti duha svjesno raspirivana do nesnošljiva antagonizma — itekako djelovala kao jedan od uzročnika hoda po mukama koji je »Kamovu« bio dosuđen u sredini u kojoj je i iz koje je nikao.

O tome više poslije.

Analitički pregled prvoga broja pokazuje se, iz viđenja kasnije dodane cjeline, gotovo oglednim modelom svega što je »Kamov« htio i — više ili manje uspješno — ostvarivao, dok mu to bijaše dopušteno. Od toga se, dakako, izuzimaju tri tematska (dvo)broja: 8-9/studeni-prosinac 1970, posvećen Franu Supilu u povodu 100. obljetnice rođenja, 13/listopad 1971. posvećen 100. obljetnici Rakovičke bune i pogibije Eugena Kvaternika, te 14-15/studeni—prosinac 1971, posvećen 30. obljetnici NOB-a i socijalističke revolucije, kojim je urednišvo — dakako, uzaludno — očito nastojalo udobrovoljiti komunistički režim i zadobiti indulgenciju za svoje »nacionalističke i kontrarevolucionarne grijehe«.

Iako se nakon dvobroja 4-5/rujan 1970. više ne pojavljuju uvodnici, rubrika Arije na drugoj i trećoj stranici ostala je do kraja. Poprilično rastresita sadržaja, nikad do kraja jasno profilirana, u njoj se reagiralo s različitim povodima i razinom raspravljanja na teme iz kulturnoga, političkog i gospodarskog života. Tako se u prvome (dvo)broju nalazi Odluka ondašnjih Skupština općina Rijeke i Splita o obnovi zgrade Narodnog kazališta »Ivan Zajc« i Narodnog kazališta u Splitu, zatvorenih poradi dotrajalosti, odnosno požara. Glazbenik i muzikolog Vladimir Fajdetić piše In memoriam Vjekoslavu Gržiniću, nenadano preminulom mladom magistru glazbe, skladatelju i profesoru Muzičke škole »Ivan Matetić Ronjgov« u Rijeci, Igor Mrduljaš bavi se vječnim anomalijama i malverzacijama u (riječkoj) privredi, a Slobodan Drenovac reagira na karikature u prilogu »Novog lista« »Pardon«, koje izruguju »Riječku reviju« (prethodnicu »Kamova«, koja se samo u broju 1-2 i 3 nalazi u podnaslovu, jer s brojem 4-5 zamjenjuje je sintagma, uostalom posve točna i primjerena: smotra suvremenih prosudbi). Na trećoj je stranici ogled Branimira Donata o Legendama Miroslava Krleže (koji je nešto kasnije ušao u knjigu Pjesnički teatar Miroslava Krleže, Mladost, Zagreb, 1970). Taj ogled dijeli i četvrtu stranicu s tri kratke pjesme Drage Ivaniševića, naslovljene Biografije.

Prostor od pete do dvanaeste stranice posvećen je filozofiji i sociologiji. U taj blok uvodi ogled francuskoga marksističkog filozofa Kostasa Axelosa o »iskustvu svijeta u Martina Heideggera«, koji je na hrvatski preveo Miroslav Tuđman. Slijedi opsežna rasprava Nerkeza Smailagića o idejnim apsektima nove ljevice, tema tada vrlo aktualna ne samo u teoriji nego i u praksi. No nedvojbeno je najjača intelektualna osbnost ne samo toga bloka, nego cijeloga broja filozof, sociolog i kulturolog Ivan Rogić Nehajev. Uz lucidna promišljanja o temi sile i nasilja (kojima je knjiga Ivana Kuvačića Obilje i nasilje samo izvanjski povod), ključan je njegov opsežan tekst pod naslovom Ideologija i prispodoba svjetlosti. Ovdje je, na žalost, nemoguće dati makar i grub nacrt tih dvadeset devet zaokruženih fragmenata o igri između svjetlosti i sjene, boga (Rogić ga dosljedno piše malim slovom, dakle — ne kao osobu) i ideologije, umjetnosti i tehnike, metafizike i povijesti — sve samim teškim i trajnim mjestima (zapadno)europskog mišljenja U toj nemogućnosti preostaje nam jedino navesti posljednji fragment, kao primjer fenomenalnog (u smislu, dakako, misaonoga kruženja oko fenomena) diskursa esencijalnih pitanja Čovjeka.

»Ideologija živi dok živi bog — vječno. Između prispodobe svjetlosti i nje stavljamo znak jednakosti. Ona je naša sudbina u svijetu. Među sjenama drugačije je. Tu smo navedeni igrati proročanstvo koje ništa ne otkriva nego nas postavlja u igru tajenja (razbijanje egzistencije). Tragizam je tu ukinut u potpunoj izloženosti sve — ništa — mogućnosti tame. Djelo, koje vazda izaziva prošlost svojom 'nerazriješenom' tragedijom, gospodari svijetom. Ali već nema oko njega okupljenih pri vidu: u zatvorenu zajednicu. Tama navodi oko i na druge 'pute'. Tragizam djela biva doista u potpunosti prošlost, ne izazov onih koji u otvorenoj zajednici igre tajenja poznaju svu skromnost svijeta: bilo koga, njegove daljine. Igra odlaska daljine biva 'temeljem' takve 'otvorenosti' njezine dia-polilektike.«

Sve bi ovo moglo izgledati kao visokoumna rasprava o vječnim problemima (što, uostalom, i jest), posve izvan konteksta doba i prostora o kojemu je riječ, da se ne samo njezun autor nego i uredništvo, pa napokon i čitava misleća Hrvatska, nisu već tada nalazili pod jakim pritiskom unitarne ideologije kao gole pragme sile i nasilja, a taj se pritisak u bliskoj budućnosti stalno pojačavao sve do konačna sloma hrvatskoga proljeća, u prosincu 1971.

U drugome dijelu časopisa urubričene su likovne umjetnosti (Vanda Ekl o Bitki kod Stubice na svečanom zastoru HNK u Zagrebu Krste Hegedušića), glazba (tada vodeći francuski strukturalist Roland Barthes o Beethovenu u povodu 200. godišnjice rođenja i Igor Stravinsky o šest posljednjih majstorovih gudačkih kvarteta), povijest (Petar Strčić, Nacrt za životopis Matka Laginje, i opet u povodu ovoga puta 40. godišnjice smrti), te glumište, gdje Igor Mrduljaš raščlanjuje dvije ondašnje praizvedbe hrvatskih autora u riječkome Kazalištu — mirakula Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara Nedjeljka Fabrija i drame Brat moje majke Kreše Novosela. Između su umetnuti još jedan blok(ić) pjesama Drage Ivaniševića pod doista neobičnim naslovom tuk na luk pa na utuk iliti A3 — 2, izvješće Vinka Antića o pripremi predstave, pa pohvalama i čestitkama Viktoru Caru Eminu prigodom praizvedbe njegove drame Zimsko sunce u zagrebačkome Hrvatskom zemaljskom kazalištu (kako se tada zvalo HNK) 10. prosinca 1902, putopisna proza Mladena Kljenka, a na posljednjoj stranici nalazi se autorizirani prijevod Giacoma Scottija na talijanski pjesničkog teksta za kratki film iz 1955. Crne vode Dragutina Tadijanovića, pod naslovom Acque nere.

Kao središnji umetak objavljena je komedija Fadila Hadžića Revolucija u dvorcu.

Takav se raspored, s manjim i nebitnim promjenama i dopunama (od broja 3 uvedena je filmska rubrika), zadržao sve do kraja godišta, odnosno do objavljivanja prvoga tematskog broja o Franu Supilu. Krug se suradnika širio, tako da je »Kamov« do kraja godišta uspio okupiti doista kvalitetna hrvatska pera iz razovrsnih područja: u pjesništvu, uz već spomenute tu su Tonči Petrasov Marović, Goran Babić, Stjepan Šešelj, Vojislav Mataga, Sonja Manojlović, Mato Kukuljica, Dolores Jindra, Josip Pupačić, Ivan Rogić Nehajev i Vladimir F. Reinhofer, a u prepjevima Fernando Pessoa, Edoardo Sanguinetti, Miroslav Holuba; potom pripovjedači Mirjana Matić-Halle, Pavao Pavličić, pa Samuel Beckett; esejisti Vlatko Pavletić, Ante Stamać, Miroslav Vaupotić, Dubravko Jelčić, Giga Gračan; filozofi i sociolozi Branko Despot, Franjo Starčević, Nenad Miščević, Ante Armanini, Đ uro Šušnjić, u prijevodima Jurgen Habermas, Max Bense, Jacques Derrida, Lamberto Pignotti; likovni kritičari Tomislav Hruškovec, Boris Vižintin, Zvonko Maković, Dubravko Horvatić; kazališni i filmski kritičari, teatrolozi i filmolozi Igor Mrduljaš, Darko Gašparović, Petar Krelja, Hrvoje Turković; dramski pisci Fedor Vidas, Ruzzante (Angelo Beolco) u prilagodbi i čakavskoj verziji Zorana Kompanjeta, Dalibor Cvitan i Čedo Prica. Kod drama valja pripomenuti da su zastupljene razne vrste dramaturgije, kako po stilu i izrazu, tako i funkcijskoj namjeni (televizijska drama, odnosno groteska — Gdje je duša moga djetinjstva Fedora Vidasa i Poligon Čede Price).

U (dvo)broju 4/5, srpanj-kolovoz 1970, sad već kao smotra suvremenih prosudbi, »Kamov« najavljuje dva tematska broja: o Franu Supilu (studeni) i o glagoljici (veljača 1971). Tematski broj o Supilu doista je izašao, ali kao dvobroj u prosincu 1970, a glagoljica se nije pojavila ni u veljači 1971. ni ikad poslije. U međuvremenu su se zbili žestoki napadi na uredništvo i na časopis, poglavito iz »Novog lista«, nastali su sporovi s izdavačem, gotovo nepremostive teškoće s financiranjem, povlačenje nekih članova uredništva (Slobodan Drenovac već nakon prvoga broja, Vlado Pavlinić i Rikard Žic nakon sedmog, koji je izašao u listopadu). Rezultat svega bijaše da je »Kamov« bio prestao izlaziti, tako da se sljedeći broj pojavio istom u ljeto 1971, nakon više no polugodišnjeg zastoja. I tu smo doista u žarištu konteksta doba i prostora.

Pojava »Kamova« u riječkome kulturnom prostoru, uz Črnjine »Domete« u nakladi Matice hrvatske, koji su tada već posve afirmirani i izvan riječkoga područja, izazvala je mahom pohvalne reakcije javnosti. Sažetak tih, dobronamjernih, prosudbi nalazi se na početku inače posve obavijesna članka Veselka Tenžere u »Vjesniku« od 1. rujna 1970:

»Nekadašnja 'Riječka revija' dobila je novi oblik, novo ime i, sudeći po prva tri broja, nove vrijednosti. Uz već afirmirani časopis 'Dometi' koji izlazi u tom gradu, 'Kamov' predstavlja snažnu gravitacionu jezgru kulturi i kulturama riječko-istarskog područja, i istodobno, oblik snažnije prisutnosti u tokovima hrvatske kulture (podcrtao D. G.).«

Upravo je posljednje izazvalo nezadovoljstvo i najprije tiho osporavanje »Kamova«, a onda i javno i posve otvoreno neprijateljstvo lokalnih spisateljskih veličina i jugounitarističkih krugova u Rijeci. Odmah nakon izlaska prvog broja Slobodan je Drenovac dao pisanu ostavku na članstvo u uredništvo, obrazlažući to neslaganjem s koncepcijom »kroatizacije Hrvatske« s kojom da se časopis »zatvara u uske nacionalne granice«, a »štivo je zastarelo i preživelo«, s ciljem da izazove »oživljavanje vampira prošlosti« (iz pisma ostavke, upućena izdavaču 29. svibnja 1970, a pisana na ortodoksnom srpskom jeziku). Već početkom rujna krenula je dobro orkestrirana kampanja na stranicama »Novog lista« koju je vodila novinarka Duša Pavešić, inače dugogodišnja dopisnica beogradske »Politike« iz Rijeke.

Ulogu udarne pesnice u prvoj fazi likvidacije »Kamova« odigrao je, pod krinkom spontana reagiranja, Srećko Cuculić. Njegov napadaj otvorio je cijelu seriju polemika koje gotovo da nisu prestajale sve do konačnog sloma koji se, naravno, zbio odlukom politike, a ne argumentima književnih i estetičkih rasprava. Da se razumijemo: imena su tu samo paradigme vječnoga sukoba otkako je svijeta i vijeka između provincijalnog mentaliteta, sukladna vlastitim kreativnim (ne)mogućnostima i kompleksu manje vrijednosti, i nastojanja da se postavljenim normama i kriterijima izađe iz vlastita dvorišta barem u nacionalni prostor, ako već ne europski i svjetski. Glupost i neznanje nisu opasni dok ostaju u granicama vlastitih ograničenih spoznaja, ali to postaju kad agresivno jurišaju na sve što je iznad njih, smatrajući s pravom da im to iznad ugrožava, štoviše onemogućuje, njihove ambicije i afirmaciju. O tome bi se sada moglo podastrijeti mnoštvo navoda, no bit će dovoljan tek jedan da se jasno uvidi o čemu govorimo.

Reagirajući na istup u obranu »Kamova« četvorice književnika — Dalibora Cvitana, Miroslava Vaupotića, Branimira Donata i Gorana Babića — uvrijeđena je lokalna književna veličina napisala i potpisala i sljedeće.

»Ovaj nepoznati ili anonimus ili kako god hoćete, stoji na stanovištu da je bolje tiskati ne šest nego šezdeset takvih najnekorisnijih 'poduhvata' ovdašnjih autora, nego sve moguće Maxe, axelose, Ruzzantee, etc. etc. koje nam prezentira 'Kamov' i njegova družba. To je moj stav i taj ću stav sve tako anoniman i nepoznat braniti gdje god budem mogao i kako najbolje budem mogao. (Srećko Cuculić, Nekoliko redaka za Cvitana, Vaupotića, Donata i Babića, »Novi list«, 26. i 27. septembra 1970, str. 8).

Takvo je »stajanje na stanovištu«, koje nije ništa drugo nego apologija osrednjosti u ime ovdašnjosti, rečeni pisac dosljedno održao u daljoj polemici presudivši da od »Kamova« »neće biti ništa«. A da je na tome »stanovištu« ostao do dana današnjega, svjedoči činjenica da su mu i književni dosezi ostali u skladu s tom dosljednošću — ovdašnji i osrednji.

Nego, bit se drame oko »Kamova« zbivala negdje drugdje. U naslijeđenoj neprirodnoj simbiozi s izdavačem u totalnu nesuglasju sadržaja i naslova, uredništvo očajnički traži novog izdavača, i poslije neuspjela pokušaja s Maticom hrvatskom nalazi ga u Centru za društvenu i uslužnu djelatnost mladih. No, prethodni se izdavač ne želi odreći prava na časopis, i tako započinje polugodišnja borba tijekom koje časopis, naravno, ne izlazi. Potkraj 1970. i u prva dva mjeseca 1971. dovoljno govore naslovi u »Novom listu«: Kamo Kamov (3. i 4. oktobra 1970), Čiji je Kamov (23. i 24. siječnja — gle, kroatizacija! op. D. G. — 1971), Kamov na ledu, 13. i 14. veljače 1971. Bližilo se, međutim, proljeće, te je izgledalo da i hrvatsko proljeće u sveopćem pokretu buja i raste u naizgled nezaustavljivoj snazi. Procijenivši da je tada tomu tako, »nedoumicu« je razriješila, naravno, Komisija za ideološko-politički rad Općinske konferencije SKH Rijeka donoseći sljedeće zaključke potkraj travnja 1971.

»Komisija smatra da raščlamba devet brojeva časopisa 'Kamov' ukazuje na nesumnjivu kvalitetu ove časopisne novine. Nezavisno od toga što su se u nekim brojevima uočili izvjesni nedostaci istaknuti u osvrtu podnesenom na sjednici, a koji su svojstveni većini časopisa, komisija izražava gledište da je 'Kamov' vrijedan doprinos unapređivanju publicistike i kulturnog života našeg grada i našeg šireg kraja. Stoga je mišljenje komisije da je opravdan zahtjev za daljnje izdavanje i financijsko pomaganje ovoga časopisa.«

Zanimljivo je da i Duša Pavešić najednom tu mijenja svoj »novosadski pravopis«, pišući za nju dotad posve nezamislive sintagme čak i po hrvatskome pravopisu protupravopisno: Hrvatska književnost i Hrvatska kultura. (Vidi članak »Kamov« ostaje urednicima, u: »Novi list«, 20. travnja 1971) Ipak, cijela se samoupravna lakrdija nastavila, što je vidljivo po naslovu u »Novom listu« mjesec kasnije — »Kamov« opet u neizvjesnosti (NL, 20. svibnja 1971). Ipak, napokon se u ljeto 1971. pojavljuje »Kamov« s novim izdavačem.

Dvobroj 10-11/1971. vjerojatno je najbolji i najzaokruženiji domet časopisa, ako se izuzmu tematski brojevi o Supilu i Kvaterniku. Uvodno Zvonimir Mrkonjić objavljuje esej o suvremenom hrvatskom pjesništvu, pjesmama i osebujnom pjesničkom prozom javljaju se Luko Paljetak i Truda Stamać, a Nedjeljko Fabrio objavljuje televizijsku grotesku Kralj je pospan. No udarnu snagu broju daju dvije tematske cjeline: Slovenske teme (Taras Kermauner, Andrej Inkret, Matjaž Klopčič o suvremenoj slovenskoj poeziji, drami i kazalištu te filmu) i Procesi integracije u kulturi i književnosti malih naroda (Bruno Popović, Danilo Pejović i Antun Šoljan). Pišući o otvorenosti hrvatske kulture s filozofijskoga stajališta Pejović je očito postavljao temelje za (neostvareni) tematski broj o hrvatskoj filozofiji, a Antun Šoljan komplementarno mu promišljao kozmopolitsku ili nacionalnu odgovornost pisca. Uviđajući neporecivu činjenicu božanske nepravde koja piscu maloga naroda, ma koliko bio stvaralački velik, apriorno uskraćuje mjesto na svjetskome književnom tržištu, Šoljan ispisuje i danas i vjerojatno zauvijek zadanu istinu tog odnosa sljedećim riječima:

»U moderno vrijeme, mi smo svjedoci fantastične međunarodne migracije tehničke inteligencije — piscu je ta migracija, osim u razmjerno rijetkim iznimkama, onemogućena. U tom smislu on je kao seljak: vezan je za zemlju. Postavši pisac osuđen je na svoju domovinu, i to ne samo za života, nego i poslije smrti.«

U sljedećem broju, 12 rujan 1971, tematske se cjeline drukčije definiraju. Ivan Flod daje iscrpan pregled hrvatskoga glumišta na riječkom području u svjetlu izgradnje igraćih prostora (1873-1914), a Ivan Rogić Nehajev objavljuje važan ciklus pjesama pod naslovom Marina kruna. Nema više drame, ali se zato neumoljivo bliži završni čin drame časopisa »Kamov«.

On se poklapa, znakovito, s tematskim brojem posvećenim Rakovičkoj buni i pogibiji Eugena Kvaternika, nesuđenoga hrvatskog kralja Eugena Prvog. Taj je broj, kao i onaj o Supilu, uz Nedjeljka Fabrija, kao glavni urednik oblikovao Srećko Lipovčan. Kad je palo hrvatsko proljeće, kao jedan od krimena »Kamovu« upisalo se i to što su tematski brojevi o Supilu i Kvaterniku aludirali na sadašnjicu. Naravno da jesu, i naravno da su to morali čak i da nisu htjeli, jer su već izborom za teme izabrali nužnu poveznost prošlosti i sadašnjosti, budući da svjetska povijest ima ciklički, a ne tangencijalan hod. Stoga nam se povijest ukazuje kao živa predestinacija sadašnjice, a ne mrtva materija prošlosti; a to se na primjerima života i djela dvaju velikana hrvatske političke teorije i prakse 19. i 20. stoljeća bjelodano očituje na svim razinama: ontološkoj, egzistencijalnoj, psihološkoj, kulturološkoj i, napokon, političkoj.

Uz broj o Kvaterniku, koji bijaše labuđi pijev »Kamova« samo još jedan zanimljiv i posve nepoznat podatak koji dugujem Nedjeljku Fabriju. Na naslovnici broja posvećena Supilu, uz golem autogram u krvavocrvenoj boji otisnut je odlomak iz Krležina Planetarijoma iz Balada Petrice Kerempuha koji spominje »Sopilovog Frana, kem serce pregrizla horvacka je rana«. Iz horizonta očekivanja nešto slično moralo bi se pojaviti i u Kvaternika. I doista, naslovnica je riješena identično, ali je objavljena bez pjesničkoga mota. On je, međutim, bio predviđen, ali je u posljednji čas izvučen iz sloga iz posve jasnih razloga. Uzet je iz ciklusa Rakovičke elegije Dubravka Horvatića, i glasi ovako.

Svete riječi

Te svete riječi: zavjera, urota, buna

te svete riječi koje su nas održale

zaboravili smo već tužno životareći

pristajući na sve što životu nalikuje.

Te svete riječi: zavjera, urota, buna

znali su tek oni što više su te od života voljeli

oni što pod tvojim teretom već odavno leže

zemljo hrvatska.

Slomom hrvatskoga proljeća državnim udarom u Karađorđevu prvih dana prosinca 1971. »Kamov« je podijelio sudbinu svih hrvatskih kulturnih institucija, listova, časopisa i osoba koji se nađoše na udaru. Završni egzekutorski obred zbio se je početkom veljače 1972. na aktivu komunista-kulturnih radnika Rijeke. Uz frazetine o »raznim nosiocima malograđanske ideologije i nacionalističkih stremljenja« i »komunističkoj inicijativi«, časopis 'Kamov' i njegovi urednici, posebno glavni i odgovorni urednik Nedjeljko Fabrio uz Igora Mrduljaša, Mileta Miloševića i druge, dobili su negativnu ocjenu većine diskutanata.' (Pavešić, Duša, Tuđa ideologija van iz kulturnih ustanova!, u: NL, 3. veljače 1972) Sve te ocjene s nepodnošljivim diskursom ondašnjih struktura komunističke vlasti ne mogu se ni danas čitati bez osjećaja mučnine i gađenja. Nedjeljko Fabrio već je mjesec prije pred političkom hajkom umaknuo u Zagreb, slijedio ga je ubrzo Ivan Rogić Nehajev, pa dvije godine kasnije Igor Mrduljaš. Tek kao bizaran podatak i svjedočanstvo najvećega cinizma ideološkog voluntarizma ostaje završna rečenica u okviru unutar teksta s jakim naslovom: Tuđa ideologija van iz kulturnih ustanova!: »Prema preporuci Savjeta Centra (dotadašnjeg izdavača »Kamova«, op. D. G.), časopis »Kamov« treba potražiti izdavača u strukturama Socijalističkog saveza«.

Zaključno, s trodesetljetnog, dovoljna povijesnog razmaka, moglo bi se kazati novinski časopis »Kamov«, kao jedino takvo književno i kulturno glasilo u kratkom trajanju hrvatskoga proljeća, unatoč svim podmetanjima, sprečavanjima, napadima i opstrukcijama, časno je izvršio svoju ulogu u riječkome kulturnom krugu i u hrvatskoj matici, ostavivši iza sebe, u prispodobi ikarovskoga leta — uostalom sasma prispodobiva usudu pjesnika po kojemu je uzeo ime — dubok i trajan trag u zbivanjima koja su vodili prema obnovi hrvatske državnosti i napokon izborene samostalne političke i kulturne uloge Hrvatske u posljednjemu desetljeću.

tekst:
Darko Gašparović
izvor:
Vijenac, broj 175, 16.11.2000
link na originalni tekst