Nije mogao.

Ponovno.

Odmah si je pripremio duhan, vrteći ga nervozno kroz prste. Nije se usudio pogledati je, iako je njezine oči osjećao na svom mokrom tijelu. Cijela je soba zaudarala na nezadovoljstvo, zidovi su ga već upili, taj truli osjećaj beskorisnosti. Zapaljeni je duhan dijelom prikrio tragove njegova neuspjeha, no iritacija je vrebala prikrivena u napetom disanju. Intenzivno je zurio u mrlju na zidu, tek nedavno otkrivenu kroz podjednako mučan proces izbjegavanja komunikacije. Pohlepno je u sebe uvlačio dim, nadajući se da ovoga puta neće progovoriti. Nije htio doživjeti još jednu svađu u nizu. Planirao se radije malaksalo prepustiti brazdanju vlastita mozga, problemima nevezanima uz njezine frustracije. Dok je pogledom bludio po fotografijama svoje obitelji, naslaganima poput vojnika, osjećao je tanke linije napetosti provučene kroz zrak. Po njezinom je disanju znao kako su riječi spremne isplutati, no oklijevanje mu je ipak nudilo nadu da će se suzdržati. Nikako nije htio ponovno čuti njezino tumačenje njegovih ljubavnih hendikepa. Svojstveno svim ženama s kojima je ikada bio, i ona je teško primala njegove probleme, pripisujući ih prerevno sebi. Žena kao ona nije mogla biti uzrok njegovoj neaktivnosti. Zapravo, uopće se nije radilo o njoj.

Ispušio ih je nekoliko u nizu, izdišući duhan kroz nos i suznim očima prateći plavičaste vitice dima koje su igrale predstavu u nagrizajuće hladnom zraku. Onemoćalo je promatrao kako se oblači, šutke.

Jednako je tako i otišla, ne okrenuvši se.

S tupom boli u prsima promatrao je njezin lik, puno tijelo i neukroćene kovrče kroz vrata svoje ustajale sobe, s punom svijesti da je možda vidi posljednji put. Već je nekoliko puta otišla ovako, ostavljajući ga na krevetu oslabljenog od jada i sramote, da polagano trune kao mrtav komad mesa. Zapravo, njegov mozak nije bio ni u stanju izraziti način na koji se njegova unutrašnjost zgrčila, pocrnila i poružnila. Ostavio je kićene patetične frazeme nekome drugome iz obitelji.

Ustao se bijesno, agresivno odguravajući pokrivač sa sebe. Tijelo je zagušio odjećom, automatski i bezvoljno. Došlo mu je da psuje. Suzdržao se.

Došlo mu je da otvori bocu vina i napije se. I ponovno se suzdržao.

Prošao je pokraj ormara, gledajući slike svoje obitelji s određenom povrijeđenošću, koju nije htio tako imenovati.

Sit svega, doteturao je do stola, gdje ga je dočekalo neumorno, žuto, usamljeno svjetlo, raspršeno po razbacanim papirima. Posjeo se na stolicu, usmjeravajući svoju pažnju na suton, ljubičasto-crnu smrt dana. Uvijek je pazila na to da ode pod budnom paskom dana.

Primi se papira, koji su zvonko hrskali pod njegovim prstima, no brzo ih odbaci. Um mu je bio previše zamagljen za posao, previše daleko od parobroda i poslovođenja. Pretup.

Dograbi prazan papir, kao hipnotiziran potrebom, gledajući u njega zamišljeno, kao da očekuje da mu bijela stranica kaže što da radi, da bi potom, vođen nekim tihim uputama umočio pero u tintu i započeo pisati, puštajući da preopterećenost iscuri iz njega.

Punat, 3.12.1909.

Dragi Filipe!

Očekivao sam tvoje pismo već ovaj tjedan. Nadam se da tvoja šutnja ne znači nešto loše. Janko mi je pisao, vratio se iz Trsta, što me odmah podsjetilo da ti zavidim. Već mi je dosta ove žabokrečine. Nadao sam se da ćeš nešto napisati, fale mi tvoji savjeti. Kod mene je sve isto, monotonija svakodnevice djeluje loše na moj um i živce. Poslao sam Janku ponovno novce, tako da ću za sada ostati ovdje i nadati se boljemu. Zvao me u Zagreb, na obiteljsko okupljanje, ali moram priznati da mi je mučno od same pomisli. Dosta što se i ovako brinem za njega, čitajući te proklete izvještaje o bolesti. Svaki put kada mu procuri nos meni izraste nova sijeda. Sada mi još javlja da mu je i hladno, da mu šaljem kaput, što prije mogu. Ne želim ga vidjeti u živo, jer ne znam jesam li u stanju podnijeti još jednu Milutin situaciju. Mislim da bih znakove te boleštine uspio umisliti na njemu, čak i da ih nema.

Oprosti što maltretiram problemima. Jednostavno, nedostaje mi promjena.

Očekujem tvoj odgovor.

Pozdravlja te

Vlade

Završivši s pismom, nasloni se na tvrdi naslon, promatrajući nebo već zaraženo zvijezdama. Pripremi si još duhana, primjećujući rastreseno kako ga je već i pretjerano počeo koristiti. U sobi je bilo prohladno, što ga natjera da si već promrzlim rukama stegne ogrtač oko vrata, hvatajući se bratovog rukopisa. Odlučio je čitati prije spavanja. Duboko se nadao da će tekst uspjeti natjerati njegov um da se ostavi briga, bez obzira na Jankovu neumoljivu naklonost tom nekom bolesnom pesimizmu, kojim je i njega uspio inficirati.

Gledao je u slike na svome ormaru. Oči su neobično svjetlucale. Jankovo lice ga je gledalo. Ispijeno umorom. Tamni kolobari osjenili su njegove oči. Otvorio je usta, grgoljeći bolno.

Kroz oči potekla mu je krv.

Šarala je po njemu kaos, rastapajući ga kao kiselina.

Gledao je zapanjeno s kreveta, povukavši se do ruba, želeći se preliti preko njega, dok je Milutin požrtvovno klečao nad mrtvim bratom.

Riječi su zasjekle zrak.

– Nisi platio liječenje.

Trgne se zarobljen u posteljici od deka, preznojen.

– Jebemu m... – opsuje tiho, jedva se izvlačeći iz posteljine. Pod je ohladio njegove tabane, a on se pogođen snom uzšetao sobom, kršeći ruke. Odlučio se smiriti, tako što je smotao još duhana. Njegov je mozak bolno pulsirao.

Činilo se da je noćna mora ostavila još jednu posjekotinu na već rastrojenoj unutrašnjosti.

Neće više spavati. Čekat će zoru, da ga otprati na posao.

Prevrtao je meso po ustima. Bilo je nezačinjeno i prekuhano. Kaša od krumpira podsjećala ga je na poluprobavljenu bljuvotinu na koju je sa zgražanjem bacio komad kruha, samo da se otarasi tog osjećaja da ista zuri u njega s određenom dozom perverzije. Već se zasitio umnih trikova koji su ga tjerali da hrani pripisuje oznake poznatih. Marija kaša, a Janko, njega nije više mogao gledati na tanjuru. Već nekoliko dana nije uspio staviti u usta išta crveno i kašasto, jer ga je rastopljeno lice iz sna pratilo kao kakvo prokletstvo.

Odgurne tanjur ljutito, lijevajući si vino u čašu. Alkoholu još, nasreću, nije uspio pridodati neželjena obilježja. Bilo mu je samo žao što više nije mogao uzdržavati Anku, njezinu je hranu volio, a i kuća je bila ponešto urednija kada se ona o njoj brinula.

Anka ga, nekom mazohističkom analogijom, podsjeti na Mariju, koja mu se nije već dugo javila. Kao dobar duhan, već mu je počela nedostajati tekstura njene kože, i miris njihove veze.

Napustio je gostionu, ostavljajući novac na stolu.

 

Šetnja do kuće ga je opustila, iako je bura udarala po njegovom tijelu, kao da žudi proći kroz meso i ohladiti mu krv. Izgleda da je uspjela provjetriti misli, jer se začudo nisu rojile u njegovoj glavi kao kukci oko hrpe govana nagomilane u njemu, puštajući ga da se bori protiv sebe, u psihološkoj igri bez pravila.

Ušetao je u hodnik svoga doma raspoloženo, osjećajući bockanje uzbuđenja dok je u rukama držao kovertu s pismom.

Ostavio je sve postrani i posvetio se retcima s dubinskom pažnjom, upijajući svako slovo, svaku rečenicu, s pažljivošću koja bi se, da nije bila toliko naivna i nevina, mogla nazvati i nizom drugih imena.

 Još je pažljivije, sastavio je odgovor.

                                                                                                       Punat,15.12.1909.

Filipe!

 

Hvala što si se javio! Tvoje me pismo oduševilo. Uopće se ne brini za mene, sve je kako bi trebalo biti. Vrlo bih rado došao do Trsta, no nisam siguran hoću li stići sve poslove završiti na vrijeme. Rekao sam ti već da me Janko zvao, no sve sam sigurniji da onamo ne idem, ne tako skoro. Poslao sam mu dodatno novce, što moje planove gura po strani, no kako kaže, treba mu za poskupljenje stanarine, a s obzirom na to da sam ja sretno smješten, pretpostavljam da je na meni kao bratu da mu isto omogućim. Našao sam i neki od starih kaputa, možda je previše moljaca ostavilo svoj potpis na njemu, no iskreno, nije me briga. Kako sam već rekao, što ti govorim u povjerenju, već mi je pomalo dosta tog mecenstva. Volio bih kad bi se uspio osoviti na noge, jer ako on to nije sposoban, onda ne znam tko jest.

Evo mene, opet o Janku, vučem ga sa sobom kao kovčeg. Zanemari mog brata i učini prijatelju uslugu. Ako već ja nisam u poziciji da te posjetim u Trstu, razmisli o tome da me počastiš svojim prisustvom. Kuća je prazna, velika, a ja sam sam, i okružen bocama alkohola.

Razmisli, u redu?

Pa da se družimo kao u stara vremena.

                                                                                                                              Tvoj

                                                                                                                              Vlade

 

Neka toplina, kao pomno dozirano sunce, razgalila mu je nutrinu grijući. Već se podosta vremena nije osjećao toliko laganim. Nije se usudio dijagnosticirati si izlječenje od morbidnosti koja ga je omatala zagušljivim zastorima, niti briga koje su se nasukale na njega kao zastranjeni parobrod, no lakše je nego obično podnio ostatak dana u samoći, obavljajući poslove, i u konačnici čitajući i prepravljajući Jankove rukopise. Trebao je već poslati njegove nove radove na objavu. S blagom notom grizodušja shvatio je kako je prošlih dana zaboravio na njegov rad. Marija ga je dotukla, a snovi mu se zabili u mozak kao klinovi, niz koje je curila njegova volja za životom. Srećom, postojali su ljudi, čovjek, prijatelj, koji je brinuo za njegovo zdravlje i rastrojenost što je, čini se, uspijevalo u umanjivanju iste.

Povuče se u krevet, zaustavljajući se pokraj ormara. Njegova je obitelj, kao odred za mučenje zurila u njega, no, zadovoljan, primijetio je kako se njihovi zamrznuti pogledi odbijaju, nesposobni da mu napakoste. Ipak, iz mjere predostrožnosti, poklopio je Milutinovu fotografiju. Možda je njegov brat umro iskašljavajući pluća u krvavim krpama, no Vladimir si više nije htio dopustiti da zbog njega, koliko god ga volio, njegov mozak iskašljava komade vlastitog razuma kroz noćna silovanja. Ako se dovoljno intenzivno uvjeri u to, možda se briga za Janka i njegovu sudbinu barem djelomično umanji.

Sutra će, pomisli, izgladiti ovu glupu situaciju s Marijom.

 

Kože su se sljubile, generirajući poveću količinu znoja na njegovim prsima. Ona je polagano čupkala dlake poredane oko njegova pupka, pjevušeći napjev koji je čuo kao mlad u nekom od bordela gdje je učio ljubav. Možda bi to iz njezinih usta trebalo zvučati prljavo i razvratno, no njemu je godilo. Sunce je mazilo kožu njegove zaručnice, i plovilo uvojcima.

– Ostaješ preko Božića, Vlade? – ona će, pomalo nazalno, s obzirom na to da joj se lice prilijepilo uz njegovo tijelo zatvarajući joj dišne putove.

– Hmph? – on će, osjećajući kako se savršena kaplja spokoja razbija, udarajući u riječi.

– Pitala sam da l' osta...

– Čuo sam, Mare – on će prekinuvši je.

Zapravo, nije znao odgovor. Osjećao se pomalo razapeto u tom kontekstu razmišljanja, pa ga je nastojao odgoditi. Iskreno, bio je pomalo sit Punta, kamene grobnice i smrdljivog mentaliteta. Na jednu je stranu mogao posjetiti svoju braću u Zagrebu, što je predstavljalo rizik ponovne mentalne nestabilnosti, s obzirom na to da se iskreno bojao da mu se brat ne raspadne na oči, što je tako često volio raditi u snovima. Na drugu stranu, mogao se družiti s Filipom, što je previše silno želio, da bi se usudio.

– Voljela bih da budemo ... znaš ... zajedno.

– Znam – on će, svjestan njezine mekoputnosti. Bila je kao mačka, mazna i željna pažnje. Gotovo je mogao osjetiti kako prede dok bi je milovao. On, naprotiv, čak ni nakon toliko vremena nije znao što bi o njoj mislio.

– A taj tvoj brat Janko, zašto je on takav? – ona će, skačući s tema na način na koji je njegov uspavan um nije uspijevao pratiti.

– Kakav?

– Paa, znaš – ona će, čupkajući ga ponešto intenzivnije, dok joj ružičasti prstić nije završio u pupku, bušeći ga krajnje neugodno – Tako grub prema, prema svemu, Crkvi.

Vladimir puhne, odjednom otežan. Bilo bi mu radije da ona nije pročitala taj tekst, koji je jednom ostavio da nezaštićen leži na krevetu. Marija je bila do grla zakopana otočkim mentalitetom koji je Krista dovodio do apologija različitih oblika, boja i dimenzija. Osobno, slagao se s bratom. Njegova ga je mogućnost da raskrinka i razreže licemjerja različite vrste silno zabavljala. Htio je da joj to može dokazati, no svaki je pokušaj do sada završavao odbijen od njezine kože. Možda je njegov brat bio u pravu, žene nisu bile bića namijenjena inteligenciji.

– Ma on samo ... pljucka – protisne kroz zube, prebacujući svoju težinu na njezino tijelo. Njezin je nazalni smijeh razbio sliku koju mu je nametnuo pokvareni dio uma. Kao istrunula jabuka, ucrvano lice njegova brata protisnulo je – licemjeru. Zagrizao je njezinu bradavicu, otresajući Janka, čvrsto odlučujući da mu neće dopustiti da mu se opet ušulja u krevet, kvareći zadovoljstvo.

Ovoga puta, pokvarila ga je Marija.

– Vladee, dušo. Ja moram ići – odgurne ga mekim rukama, izvlačeći se iz njegova naglo omlitavljenog zagrljaja.

– A da, dok je još dan ... – on će ravnodušno, promatrajući je kako sputava raskošno tijelo haljinom.

 

Već se navikao na svoj uspavani pesimizam, kada je nepozvano stiglo novo Jankovo pismo.

Svako njegovo slovo, svaka rečenica, gulili su s njega slojeve strpljenja komad po komad. Činilo mu se kako mu se prikrivena smirenost para kao stara krpa. Iskreno je počeo razmatrati mogućnost da se rasplače kao dijete i završi s tom napetošću koja mu je stisnula pluća u šake.

Svakim kilogramom koji bi Janko kroz pisma izgubio, Vladimir je gubio godine života.

Svakom odbijenicom časopisa za objavu, gubio je nadu u Jankovo osamostaljenje.

Svakom zamolbom za novcem, dobivao je nezadrživ poriv da psuje, grize, udara i pljuje.

Svakim "grli te Janko", i pozivom da ga posjeti, doživljavao je previranja duše koja je htjela pružiti mu sve, i razuma koji je htio protresti Janka, natjerati ga da odraste i ostavi se prokletog boemstva.

 Pa što ... pa što doista ... pomisli bijesno. I bolji su se prodali ... da je samo htio, tu svoju moć, tu sposobnost, transformirati, iskoristiti, upregnuti ... Pa zar je bio toliki problem perom ubadati na malo profitabilniji način? Nije li mogao dovesti svoje drame do metamorfoze, prilagoditi se pravilima, izvući iz kanala pobune?

Hodao je razdraženo, dok mu je unutrašnjost pulsirala, prijeteći da će se rasprsnuti. Gužvao je papir, žvačući ga poput ralja prstima, želeći ga iscijediti, izvitoperiti kao da će time izvitoperiti i Janka, prilagoditi neprilagodljivog, samo ako malo jače stisne.

 Konačno se pribere, rasplinuo se u svojoj panikom zapaljenoj srdžbi. Počeo je bljuvati vatru, baš kao i njegov brat, poput demonskog bića.

Baci konačno pismo u već umiruću vatru, vladajući kako plamenovi zavodljivo kruže oko lista koji se pocrnjen savijao i prilagođavao svome nestanku.

– Prilagođavao ... – promrmlja Vladimir, te rastreseno požuri do kreveta.

Prepusti se tami da ga proguta, poput bijednog isprepadanog djeteta spremnog da primi kaznu ne shvaćajući krivnju.

 

Janko je zurio u njega, s vrata ga promatrajući. Njegovo je tijelo nestalo, a glava je, istrunuta, nagrižena bolom i ranama, zurila u njega s dovratka. Bio je svjestan da je zapeo u snu. Očekujući što će se dogoditi, promatrao je kako iz njegovih ušiju, nedovršena vrata i nepodrezane kose izbijaju tanke, paučaste noge. Glava se opasno ljuljala na gotovo prozirnim nitima, što je bilo tragikomično. Kad se glava zaletjela prema njemu kao životinja koja se priprema u napad, vrisnuo je prestravljeno, žudeći da je opali nogom.

Jankova je glava obdarena kao sabljama oštrim zubima krenula žedna njegove krvi.

Prestravljen se iskobeljao iz sna.

– Jebemu svetu majku i oca i Janka! – drhtao je izvlačeći se iz kreveta.

Mozak mu je natekao od boli, tako da je imao osjećaj kao da će se izliti kroz uši. Neki nenormalan osjećaj pupao je u prsima. Pograbi bocu vina, pero i papir, hrpu duhana i s potpunom svijesti kako ne reagira razumno, da se ne ponaša normalno, preplašen da je možda njegov um konačno proklijao ludilom, sjedne za stol. Manično otpije gutljaj vina u nadi kako će se gorčina isprati. No ostala je prilijepljena za njegov grkljan.

– Luđak, nisi li? – glava iz sna dotrčala je do stola, naherivši se poput oronule pudle. Vladimir vrisne. Pogođen kao munjom.

Uhvatio se pera. Morao je to izbaciti iz sebe. Filip će razumjeti.

 

– Prasac ... Pijandura ...

Glas ga dozove u svijest. Svjetlo s prozora kupalo se u prozirno crvenoj lokvici na stolu. Nesvjestan gdje se nalazi, pokušao je detektirati otkuda dopiru udarci. Tada je shvatio da to natečen mozak kucka po stijenkama njegove lubanje.

– Tko je taj Filip? Šta ti je to, Vladee? – šuškala je iznad njegove glave.

Okrene se munjevito, hvatajući papire iz njezinih ruku. Tada je shvatio da ih je još ležalo uokolo.

 

Dragi Filipe,

Meni je pun kurac ...

 

i

 

Filipe, ubijte me ...

 

Bila su samo dva fragmenta koja je perifernim vidom uspio obuhvatiti. Da bih ih munjevito zaštitio od njezinih očiju.

Izgledala je zabrinuto. Zaspao je za svojim radnim stolom, shvati posramljeno. Bilo mu je mučno, i sunce izvana peklo ga po očima.

– Opet braća, Vladimire... – ona će strogo, držeći u ruci još jedan izdajnički komad papira pogledom ispitujući sadržaj.

Nemoćan, zaljulja se u stolici, nespretno hvatajući zrak. Vješto se izmakla i dalje čitajući. Pokušao se sjetiti što je sve pisao. Nije uspio, previše je papira ležalo napola dopisano uokolo. Čitav mali svemir kaosa.

– Gledaj ... Mare ... Taj Filip, prijatelj mi je, razgovaramo o problemima ... i – zamuckivao je, nadajući se da nije i nju psovao u svome sablažnjivom pohodu perom u alkoholnoj izmaglici, tjerajući um da se prisjeti što je sve u ludilu proizveo. Što je on to zapravo pisao Filipu?

– Ne, Vlade – ona će, odižući pogled s papira. U prijelomu trenutka činilo se da će mu ga hitnuti u lice, no njeno se iznenada omekšalo. – Ovo je pismo Janku.

– Janku? – on će zbunjeno. Nije se mogao sjetiti da je njemu pisao.

– Da – Ona će, savijajući papir i spuštajući ga na stol – Pismo je dobro. Točno.

Gledao ju je razjapljenih usta.

– Napisao si mu da se sabere. Da prestane samo uzimati, da počne raditi, da se prilagodi. Da, dobro si mu rekao. Izvuci glavu iz oblaka i napiši nešto što će koristiti nekome ... ne samo tebi – čitala je propovjedničkim glasom – Još si trebao reći da se ode pomoliti Gospodu za spas te crne duše – doda kimajući glavom – A ti, mali moj. Ljutiš se na njega zbog alkohola, a prespavaš posao u mamurluku.

Posao?

Koliko je bilo sati?

Skoči na noge prestravljeno, no dočekaju ga njezine bijele ruke, utrpavajući ga natrag na stolicu.

– Bila sam u gostionici. Rekli su da nisi ručao.

Odmota zavežljaj i stavi ga pred njega. Želudac zagrglja prijeteći, upozoravajući što bi se moglo dogoditi ako išta utjera u kiselinu koju je stvorilo vino. Odvrati pogled od hrane, u strahu da mu se opet ne počnu pričinjavati lica koja nije htio vidjeti na tanjuru.

– Treba ti juhica – ona će nježno, iako je i dalje zadržavala strogoću u pogledu. On, naprotiv, nije mogao vjerovati da je prespavao posao zbog alkoholiziranja i ubadanja perom. Dijelom je mogao shvatiti taj zasljepljujući poriv da grize i reže po papiru, kako ga je i Janko silovao, taj nezaustavljivi poriv, samo Janko je, pomisli posramljeno, to činio kako bi izokrenuo, promijenio, popravio svijet, a on ... On je bio sebičan.

– Vladee – okrene se na peti.

– Hamph?

Gledala ga je nakrivljena lica, kao malo štene:

– Molim te, Vlad, prestani bit toliko zabrinut. To što si radiš, nema smisla.

Tim je riječima otišla do kuhinje. Htio joj je zahvaliti, ali je samo otvorio usta ispuhujući zakiseljen zadah.

– Stvarno nema smisla, VLAD – sarkastično će Janko, provirujući iz kamina.

Otrese sliku iz glave, pogođeno jureći za Marijinim skutima.

 

Božić je proveo u miru. Kuća mu je bila puna. Posjetio ga je Dušan, a Marija je skuhala ukusnu hranu. Prisustvo njezinih roditelja bilo je pomalo uznemiravajuće, najavljivalo je razinu bliskosti koja ga je isprepadala, i smanjilo naviknuti standard kršćanstvom inspiriranih psovki koje je volio izvoditi.

Dobio je mnoštvo dopisnica. Prva je stigla Filipova, ostavljajući neugodan trag u prsima, kao ujed bijesnog psa. Htio je da dođe. Da mu ispije sav alkohol, i svu gorčinu monotonije. Janko i Nikola nisu mu pisali. Vjerojatno ga očekuju u Zagrebu. Odgovorio je da ne dolazi, no da ga očekuju uskoro. Poslao je nešto novaca, uz upozorenja da si čuvaju zdravlje. Noćne more su popustile, posjećujući ga u jadnijim, slabašnijim oblicima, nedostojnima vlastitog naziva. Likovi iz njih su, naprotiv, bili stvarniji nego ikad. Sasvim svjestan da umišlja, redovito se prepirao s Jankovim kašastim, bolešću nagriženim licem. Činilo se kako utvare iz sna imaju posebno snažno mišljenje oko njegove egzistencije. – Oh, kako si jadan VLAD, Marija ovdje, Marija ondje. Odvratno!

– I koliko god novaca slao do Zagreba, nisu ga napuštale.

Nakon što je Dušan krenuo za Zagreb s Jankovim rukopisima, koje je Vladimir brižljivo prepravio i uredio, Marija je postavila zahtjev koji ga je sablaznio, iako ga je zapravo trebao očekivati.

– Vladee, dušo – prekinula ga je u pomnom motanju duhana, podižući pogled s papira na kojima je Janko krvavim potezima perom otvarao svoje srce Katarini, a koje je ona toliko željno htjela pročitati.

– Reci – on će, misleći kako će početi zanovijetati na njegovu poeziju, psovanje, smrt, apologiju mraka i sablažnjivosti.

– Voli on tu curu?

Začuđen njezinim senzibilitetom, kimne glavom. Katarina, pomisli. Izvor najvećih inspiracija. Njegovo vrelo života. Znao je čitati tu poeziju s neoprostivim tonom ljubomore. Toliko ljubavi jednoj udanoj curi. Toliko malo ljubavi ... Nije smio biti sebičan.

– I ti mene voliš, zar ne?

Ništa nije rekao.

– Moraš me oženiti, Vlade.

– Nova stjenica? – bratova će glava nacereno, s ormara. Vladimir cokne jezikom, krajnje iziritirano.

 

                                                                                                          Punat  27.12.1909

Filipe!

Konačno se dogodilo što si predvidio.

Ja ne znam što ću. Ja ne mogu. Nemam novaca, nemam novaca hraniti još jedna usta. Moram, brzo moram otići iz Punta, trebam se staložiti, razmisliti. Savjetuj me! Sam sam nesposoban razmišljati. Volio bih ... Volio bih da te vidim. Možda uskoro.

                                                                                                                               Grli te Vlade

 

– Kukavico ... – glava će, naherena, obasjana umirućim svjetlom svijeće. Zurio je u Vladimirovo pismo, cokćući jezikom.

– Odjebi! – hitne pero u priliku.

Janko je zurio u njega sa slike, pomalo hladno. Vidio je odraz svog ispijenog lica, valove polusijede kose, poput amplituda na kojima je plovila njegova rastresena duša. Čitava mu se kosa sramežljivo povlačila s čela, a bratove oči pomno su ga motrile. Uhvatio je njegovu fotografiju, gledajući je pažljivo, kao da mu lice gleda posljednji put, upijajući krajobraz obraza i očiju.

– Janko – on će, šapćući. Došlo je vrijeme kada će mu on biti uzor. Zastor se srama spusti pred njega.

Spusti potom sliku do polegnute obiteljske idile koju je uzgojio na ormaru. Nije više smio dopustiti da ga muče. Znao je ipak, teško da će zaliječiti ta brazdanja koja si je dopustio da se izvrše na njegovom umu, na njegovoj duši. Pomagali su mu Marija, i ... Filip. No, neki ga nisu htjeli napustiti.

Bilo je dosta. On više nije mogao biti i majka i otac čitave obitelji, fizički, više nije imao što priuštiti, ponuditi, iako, braća bi to trebala raditi. Ponekad. Pomirio se i sa svojim brigama i morama, sad ih je znao imenovati, zvale su se ljubav, koliko god to neukusno zvučalo prežvakavano među usnicama. Shvaćao je konačno da se nikada neće prestati brinuti za njega i njegovo zdravlje, bilo bi to neprirodno, jednako tako, nikada mu neće prestati na živce ići to što mu pije krv, usisavajući mu egzistenciju, guleći ga sloj po sloj.

Sada, bio je red na njemu.

Red da se pokrpa i sredi, zaliječi i razmisli, nauči živjeti tako kako je morao.

A to nije mogao ovdje. Za njega će život tek početi, možda i sa stjenicom viška, pomisli, ne znajući što točno da misli o Mariji, njezinim kovrčama, osmijehu i očima. Razumjela ga je, razumjela je da mora otići. Oči su joj bile potopljene, no slušala je, prvi put djelujući ljudski, djelujući umno. Zbog tih očiju, gotovo je odustao.

 Nije znao voli li je. No nije znao ni treba li za to, za njihov zajednički život, uopće ljubav. 

 Sada je trebao putovati. Nestati. Rasplinuti se. Biti malo sebičan. Kasnije će se vratiti svojim stjenicama.

Sretan što je pozavršavao poslove u ovom lijesu od grada, pograbi torbu i izjuri iz stana.

– Do Zagreba ne ideš? – bratova će glava ugniježđena među dvjema ručkama.

Nije mu odgovorio.

– Do Trsta?

 

Sjedila je u stolici, ugnijezdivši u krilu sunce, a među tankim prstima pridržavajući pismo. Pospremila je stol sređujući njihov budući dom. S tugom nastanjenom u prsima, koju je ljuljuškala kao dijete, čitala je Jankovo pismo. Bilo je očito kako nije znao da je Vladimir otišao.

Spusti pogled do svojih papuča, pogladi trbuh i s uzdahom odloži bijeli papir.

Vladimir se nikome nije javljao. Prepustio je posao njezinom ocu i nestao bez traga.

Htjela, htjela je da se vrati. I bojala se kako možda neće.

Ustane se i uzšeta po sobi. Podigla je fotografije njegove obitelji, da ponovno uspravno stoje na ormaru, čekajući Vladimira zajedno s njom.

Primi Jankove rukopise u ruke, spremajući se da ih čita. Znala je točno što bi Vladimir učinio, uzeo bi duhan, smotao ga i zapalio, gledao bi u rad svoga brata, pomno kao da čita radove koje je isključivo njemu napisao sam Bog. Coktao bi jezikom, i prepravljao.

Ona nije znala prepraviti ničije rečenice. Nije bila vješta ni podučena. No, tako bi to radio Vladimir.

Nije nužno shvaćala što je Janko govorio. Zašto je toliko brusio zube, škljocao čeljustima, perom se mačevao i ranjavao. Nije razumjela što piše, no osjetila je energiju. Osjetila je taj impozantni osjećaj važnosti, tu ponosnu snagu riječi, to vrelo, grotlo koje je trebalo hraniti. Shvatila je Vladimirovu žudnju da ga puni, taj izvor sablažnjive prljavštine. Bio je tako moćan. Osjećala je kao da i nju grabi nevidljivim rukama neke sile.

Kasnije, otvorila je ladicu ormara ispod budnih slika obitelji. Uzela zavežljaj novaca, rastvorila papir i krenula pisati.

Onako kako je naložio.

 

Njegov brat nije smio ostati gladan. Potpisala se kao Vladimir, voleći svako slovo njegova imena, da bi potom pismo prisilila da obgrli zavežljaj novca.

 

 

– Licemjer. Kukavica i licemjer. Odvratno.

– Umukni, ti ... ne ... postojiš!

– Pričaš li ti to sam sa sobom, prijatelju? – ruka mu se ugnijezdi na ramenu. Druga spusti bocu pred njega – Odlična godina, probaj.