Papirnati Kamov (recenzija predstave)

Predstava Čitajte Kamova Katje Šimunić ostaje u granicama konvencionalnoga kazališnog čina, što je posve u suprotnosti s avangardnim ozračjem Kamovljeve literature

Ime i književno djelo Janka Polića Kamova desetljećima je prešućivano i tek potkraj ovog stoljeća doživljava afirmaciju i uvažavanje, i to ne samo u okvirima hrvatske književnosti. Kamov je tako zainteresirao i Katju Šimunić, što je rezultiralo predstavom Čitajte Kamova, postavljenom u okviru off-repertoara HNK Ivana pl. Zajca.

Šimunićeva potpisuje koncept, režiju i koreografiju ovog, kako ga sama naziva, dramskog čitanja s pokretom. Njezina je idejna koncepcija, iako vrlo zanimljiva, istodobno upitna.

Već sam naslov predstave otkriva dvije njezine središnje odrednice — Kamova i čitanje. Iz toga logički proizlazi činjenica da se Šimunićeva ne želi baviti Kamovljevim autobiografskim podacima i ličnošću. Nju zanima isključivo njegova literatura.

Upravo na tom mjestu pojavljuje se prvi (i središnji) problem koncepcije predstave. Kamovljeva je literatura u najizravnijem dodiru s njegovim životom. Kamov, onaj od krvi i mesa, progovara iz svake svoje rečenice. Je li moguće čitati Kamova-pisca, a zanemariti Kamova-čovjeka? Smjestiti Kamova među knjige, a ne na ulicu?

Žalost

Otvorimo prostor čitanju. Čitanju Kamova. Kako ga, dakle, Šimunićeva scenski čita? Predstava počinje velikom projekcijom u pozadini na kojoj se pojavljuje uvećana internetska stranica gdje se traže informacije o Kamovu.

Techno-glazba preplavljuje pozornicu, koja je u vrlo skladnoj i jednostavnoj scenografiji Dalibora Laginje pretvorena u knjižnicu (police i police knjiga), ulaze četiri plesača koji, kako doznajemo iz programske knjižice, predstavljaju zaštitnike umjetnosti. Njihova je funkcija opravdana i razumljiva jedino na teorijskom planu, ali u okviru scenskoga prostora njihovo je pojavljivanje posve suvišno i nepotrebno. Takav se dojam stječe tim više što je koreografija osmišljena vrlo konvencionalno i nemaštovito. Nažalost, ne samo koreografski dijelovi nego i cijela predstava ostaje u granicama konvencionalnog kazališnog čina, što je posve u suprotnosti s avangardnim ozračjem Kamovljeve literature.

Središnji motivacijski problem koji Kamov razrađuje u pripovijetki Žalost odnosi se upravo na njegov ironični odnos spram jedne od uvriježenih društvenih konvencija: plača kao označitelja tuge.

Nemogućnost harmonična razrješenja tog odnosa vodi dvanaestogodišnjega Kamova u mučna iracionalna stanja prepuna samoprijekora i grižnje savjesti. S obzirom da se problematizira odnos unutarnje/vanjsko, nevidljivo/vidljivo, i s obzirom da su sva ostala lica prisutna samo u subjektivnoj vizuri dječaka, odluka da se Žalost scenski oblikuje velika je odluka koja donosi mnoštvo dramaturških problema.

Plastična preslika

Šimunićeva se (zajedno s protagonistom predstave Vickom Ruićem) s njima razračunala, barem kako pokazuje rezultat, prilično površno. Školskom je dramaturgijom raščlanila pripovijetku na scenske unutarnje monologe Kamova i na prizore dijaloga preuzete iz monološkog tkiva pripovijetke. Plastično je preslikala literaturu u kazalište.

U svemu tome glumci i nisu imali previše mogućnosti da ostvare snažnije interpretacije. Svakako najdojmljivija je Zrinka Kolak-Fabijan, čija Majka u sebi sadrži prikrivenu energiju same pripovijetke, a kad se na kraju pojavi kao Smrt (Flores para los muertos), izgovarajući stihove Ledenog bluda, prisustvujemo najvišim glumačkim dometima predstave. Ana Kvrgić u dvostrukoj se ulozi (ili — u dvije uloge?) Kitty/Sestra prilično dobro snašla, iako razlika između njih nije dovoljno uočljiva.

Denis Brižić (Čitatelj i Brat), Sabina Salamon (Čitateljica i Lijepa kuma) i Biljana Lovre (Paprika) podnošljivo su korektni u svojim epizodama. Jedina uloga koja zahtijeva dublju psihološku razradu, a samim time omogućuje glumcu širi raspon igre, jest uloga samog dvanaestogodišnjeg Kamova, dodijeljena Vicku Ruiću. Ruić vrlo dobro, na trenutke zaista ekspresivno, dočarava unutarnju muku dječaka. Pa ipak, ne uspijeva se uzdići iznad okvira »vrlo dobro odrađena zadatka«, tako da ni u njegovoj interpretaciji predstava ne uspijeva iskoraknuti izvan okvira prosječnoga i konvencionalnog.

Uz Zrinku Kolak-Fabijan, to čine još jedino povremeni trenuci snažnog spoja projekcija Denija Šesnića (koji je i oblikovatelj svjetla) i glazbe Damira Halilića. Osobito se to odnosi na sam kraj predstave, u kojem Kamov izlazi kroz gledalište, a na projekciji pratimo njegov izlazak iz zgrade Filodrammatice, silazak na Korzo i gubljenje u daljini, potpomognuto snažnom techno-glazbom.

Taj prizor najuspjeliji je trenutak predstave, u kojem konačno prepoznajemo Kamova i njegovu literaturu. Kamov je iz knjižnice izašao na ulicu i ponovno postao Kamov. Istovjetno prepoznavanje prati i vizualni identitet stvoren oko predstave (koji je kvalitetniji i bliži Kamovljevoj literaturi od same predstave), što su ga osmislili studenti posljednje godine ALU u klasi primijenjene grafike profesora Zdravka Tišljara.
Hoće li, dakle, predstava ispuniti svoju namjeru i nagnati nekog od gledatelja da postane budući Kamovljev čitatelj? Čini mi se da predstava koja na osnovi papira i knjiga, na nostalgično-didaktičan način, priča o Kamovu samo može odbiti nekog od njegovih potencijalnih mladih čitatelja.

Bijeli je papir ostao bijel. Silovanje i crvena boja krvi izostali su. Izostao je život. Ono što je ostalo jest bijeli, sterilni, papirnati Kamov. I zato — čitajte Kamova!

tekst:
Tajana Gašparović
izvor:
Vijenac, Broj 176, 20.11.2000.
link na originalni tekst