Janko Polić Kamov se danas pokazuje kao najživlji hrvatski pisac, a njegovo književno djelo, na kraju stoljeća doživljava svoju zasluženu planetarnu afirmaciju. Prvenstveno se to odnosi na prijevode njegovih kratkih priča na engleski jezik što su objelodanjeni u najznačajnijim američkim publikacijama, ali također i na niz zasebnih projekata koji su realizirani na različitim mjestima u Hrvatskoj. Spomenimo samo neke najvažnije, kao što je samostalni kazališni projekt/predstava posvećena Kamovu pod naslovom Hodač, autorice Magdalene Lupi što je primljeno s najvišim ocjenama i nagrađeno nekim od najvažnijih nagrada u nas, zatim tu je spomenik Janku Poliću, rad istaknutog akademskog kipara Zvonimira Kamenara, potom slijedi niz nakladničkih projekata koji ponovo, zbog rasprodanih Sabranih djela tiskaju njegova prozna i poetska ostvarenja, koja su ga svrstala među deset najvećih hrvatskih književnika svih vremena. Primjerice, nakladnik Konzor iz Zagreba tiskao je dvije knjige; roman Isušena kaljuža i Pobunjeni pjesnik, izabrane kratke priče i pjesme. Izbor priča i pjesama tiskan je i u Vinkovcima kod naklade Privlačica. Izdavački centar Rijeka priprema treće izdanje Polićevih Sabranih djela (prva dva izdanja tiskana su u Otokaru Keršovaniju 1956.-1958. i 1984.). Hrvatska televizija je snimila i emitirala kraći prilog o Kamovu, dok riječki redatelj Bernardin Modrić za ovu godinu priprema veći dokumentarni film o njemu, a u planu je i igrani film. U protekle četiri godine gotovo sav hrvatski tisak, a također radio i televizija u više su navrata pisali i emitirali priloge o ovoj izuzetnoj reafirmaciji riječkoga pisca. Također je časopis Most/The Bridge cijeli dvobroj 1-2/97. na engleskom jeziku posvetio Kamovu, u kojem pored prevedenih Jankovih radova o njemu pišu naši najistaknutiji Kamolozi (uredio Dražen Katunarić, preveo Graham McMaster i grupa prevoditelja), a ja sam istovremeno u Rijeci tiskao knjigu Janko Polić Kamov: Selected Short Stories and Poems što je popraćeno mojim uvodom, dok su autori prijevoda bili Ljiljana Šćurić, Damir Biličić, Majda Jurić i Suzana Zorić Jurin. Ta je knjiga distribuirana u sve biblioteke u Barceloni (ima ih više od sedamdeset), a najvećim dijelom u Ameriku gdje je izvrsno prihvaćena, pa smo odmah dobili ponudu za realizaciju romana Isušena kaljuža kao zasebne knjige u nakladi od trideset tisuća primjeraka i knjige Selected Short Stories and Poems u nakladi od deset tisuća primjeraka. U kolovozu 1998. dobio sam pismo iz Ministarstva kulture Kraljevine Španjolske u kojem su me izvijestili da je komisija sastavljena od akademika Kraljevske Akademije donijela odluku da se tiskanje Kamovljevih djela na španjolskom u Madridu i na katalonskom u Barceloni podupre od strane njihovog Ministarstva kulture.

Paradoksalna je činjenica da Kamovljeva velika reafirmacija u Hrvatskoj počinje zapravo - u inozemstvu. Naime, svi gore navedeni projekti realizirani su tek nakon što sam tiskao Kamovljevu priču Sloboda u književnom časopisu Grand Street (New York) u broju 58 u listopadu 1996. u kojem je Kamov predstavljen zajedno sa najvećim svjetskim avangardistima i (filmskim/likovnim/književnim) umjetnicima kao što su Marcel Duchamp, Giuseppe Ungaretti, Man Ray, Hannah Höch, Pierre Molinier, John Waters, Anjelica Houston, Vittorio Sereni, Dennis Hopper, Arno Schmidt, Cindy Sherman... Taj časopis je posljednjih nekoliko godina na listi deset najutjecajnijih i najboljih književnih časopisa u Americi i donosi najvažnije događaje u svjetskoj književnosti od početka stoljeća do danas, stoga su čak i najsumnjičaviji književni teoretičari i urednici u našoj domovini morali promijeniti svoje stavove o Kamovu i prići realizaciji nekih projekata kojima će i oni dati svoj obol. Veličina i jedinstvenost Polića pokazuje se u tome što je on jedini hrvatski pisac koji posjeduje vremenski primat glede inauguracije određenih modela u avangardnom diskursu, koje će tek desetak godina kasnije “otkriti” velikani svjetske književnosti i umjetnosti. Time dolazimo u jedinstvenu, obrnutu, relaciju. Naučeni da sve naše najbolje pisce uspoređujemo sa velikanima drugih književnosti, zaboravili smo, ili nismo znali, da imamo jednoga koji na svjetskoj razini pokazuje da se drugi, u ovom slučaju Mann, Kafka i Joyce, kao tvorci mitološkog romana, mogu s njim uspoređivati. Da je roman Isušena kaljuža preveden i objavljen pred barem pedeset godina u Europi ili Americi, to bi danas bilo poznato cijeloj svjetskoj javnosti. Ali i objavljivanje njegovih priča u američkim časopisima skrenulo je pozornost najvećih teoretičara i znanstvenika koji govore da je na tom tragu, zato treba naći načina da se prevede i objavi ovaj roman, jedinstven po fakturi i načinu eksplikacije ne samo u našoj, već i u svjetskoj literaturi.

Cijeli je Kamovljev život pun kontradiktornosti, proturječnosti i tajnovitosti. Pa i činjenica da je umro ne navršivši dvadeset i četiri godine, bio je “argument” mnogim našim znanstvenicima kako je Kamov zapravo nedovršen, jedna odlična ideja, ali samo u naznakama. Ali genijalno djelo ovoga književnika pokazalo se mnogo intrigantnije i značajnije od onog što je većina u nas mislila. Počeo sam dobivati ponude za objavljivanje iz više časopisa pa su slijedila u Americi i nova objavljivanja. Časopis Partisan Review (Boston) u broju 1/1998. objavljuje pripovijetku Sloboda, a već sljedeće godine u broju 2/1999. objavljuje pripovijetku Žalost. Partisan Review je jedan od najstarijih i najuglednijih svjetskih časopisa koji je u svojih šezdeset i pet godina kontinuiranog izlaženja obilježio cijelu jednu epohu i časopisnu produkciju dvadesetog stoljeća u Americi, uspijevajući tijekom svih godina održati najvišu razinu aktualnosti i kvalitete objavljenih priloga. Književne pojmove kao što su postmodernizam, intertekstualnost i mnoge druge prvi je inaugurirao upravo ovaj časopis. Nema književnika koji je stekao književnu slavu, a nije objavio svoje tekstove upravo u Partisan Reviewu, dok su neki američku afirmaciju stekli zahvaljujući upravo njemu. Spomenimo samo neke: Franz Kafka, Italo Calvino, Albert Camus, Samuel Beckett, James Baldwin, Alberto Moravia, Isaac Bashevis Singer, Philip Roth, John Dos Passos, Ralph Ellison i mnogi drugi.

Primjerice, čuveni teoretičar književnosti i američki profesor na sveučilištima Yale i Boston, Geoffrey Hartman izjavio je povodom svih Kamovljevih objavljivanja u Americi, da Polić predstavlja najveće književno otkriće devedesetih u Americi, te da bi čim prije trebalo realizirati njegov roman Isušena kaljuža kako bi se prezentirao jedan, do pred nekoliko godina, gotovo nepoznati književnik, čije djelovanje i umjetnička kvaliteta bacaju potpuno novo svjetlo na najveća dostignuća svjetske književnosti i avangarde s početka stoljeća.

Objavljivanja Kamovljevih djela se nastavljaju. Sveučilište u Arkanzasu, početkom 1998. godine predstavilo je Kamovljeve priče na Internetu, da bi krajem iste godine Kamov zahvaljujući mojim intenzivnim nastojanjima bio uvršten u knjigu Povijest hispanističke avangarde i u književni časopis Corner što izlazi u Oaklandu u Kaliforniji, a uređuje ga i vodi ekipa najpoznatijih stručnjaka sa područja hispanologije. U cijeloj povijesti naše književnosti samo su u još neku drugu povijest nacionalne literature uvršteni Marko Marulić, Ivo Andrić, Nikola Tommaseo, Radovan Ivšić (Povijest francuskog nadrealizma) i Janko Polić Kamov (Povijest hispanističke avangarde). U Barceloni na Universidad Autónoma de Barcelona profesor José M. Catalá predaje Kamova u sklopu katalonske književnosti, a studenti pišu seminare o Kamovu kao izborni predmet, uvažavajući činjenicu kako je ovome piscu matična literatura hrvatska. Publiciranjem svih tih djela sada možemo konstatirati kako su Kamovljeve priče tiskane u većem broju primjeraka u Americi (u zbrojenoj nakladi od oko sto tisuća primjeraka) nego sva njegova djela u Hrvatskoj, uključujući i knjige koje su posvećene njegovom radu. Osim Amerike, za Polića u posljednje vrijeme sve više jača interes i u Italiji, Njemačkoj, Engleskoj, Španjolskoj, ponajviše zato jer je do njih došla informacija o Kamovu preko najznačajnijih američkih časopisa i znanstvenika, pa kada bi bilo više razumijevanja u Kamovljevom gradu, za nekoliko godina doživjeli bi pravu eksploziju interesa za Kamovom u više zemalja, u kojima je kultura ono što je nezaobilazno, dio života svakog civiliziranog čovjeka.

Prevođenje Kamova na španjolski i katalonski jezik u redakciji časopisa Rival upravo ovih posljednjih mjeseci pripremamo i počinjemo organizirati, dok su Polićeve Izabrane priče i pjesme prevedene na njemački jezik i spremne za tisak. Prijevod je napravio Igor Simonić, i za tisak te knjige koju bi potom plasirali na njemačko tržište očekujemo potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Vjerujem da ćemo taj njemački prijevod tiskati već krajem 1999. godine. Od našeg ministarstva, također očekujemo potporu za prijevod na engleski jezik Isušene kaljuže i za Antologiju hrvatske pripovijetke XX. stoljeća, gdje sam autor predgovora i izbora, a koju pripremam za jednog bostonskog nakladnika. Ovakvi prijevodi koji bi se publicirali u inozemstvu u respektabilnim nakladama, uvelike bi nadoknadili desetljećima suprimirano prisutstvo naše literature u inozemstvu. Na dobrom smo putu nadoknađivanja mnogih od gotovo izgubljenih mogućnosti.

IZUZETAN NALAZ U DRŽAVNOM ARHIVU U RIJECI

Početkom svibnja ove godine, upravo kada sam pripremao konferenciju za novinare povodom izlaska iz tiska časopisa Partisan Review, u kojem je mjesec dana prije izašla pripovijetka Žalost Janka Polića, boravio sam radeći u Državnom arhivu u Rijeci. Zahvaljujući ljubaznosti ravnatelja te institucije gospodina Gorana Crnkovića i uz pomoć vrsnoga arhiviste gospodina Ivana Peranića pronašao sam 3. svibnja 1999. u spisu zavedenom pod Ostavina Jakoba Božića sve dokumente vezane za posljednje dane života Janka Polića Kamova (Citirati: Državni arhiv u Rijeci-DAR, Kotarski sud Sušak-PR 9, Ostavinski predmet Os-122/1910. iza Jakoba Božića/Janka Polića Kamova). Sudbina se i u ovom, kao i u mnogo drugih slučajeva poigrala sa Kamovom, zbog toga su punih osamdeset i devet godina ovi dokumenti bili potpuno nepoznati našoj javnosti. Dugotrajni i uporni rad ipak donosi rezultate, odmah sam pozvao dr. Darka Gašparovića i nakon analize pronađenih dokumenata, sazvao sam konferenciju za tisak na kojoj smo dr. Gašparović i ja predstavili ovo, iz više razloga iznimno otkriće, o kojem je punih petnaest dana pisao sav naš tisak uključujući i druge medije. Važno je navesti sve dokumente koje sam pronašao, što ovdje navodim uz kratka objašnjenja i kontekstualizaciju uz već poznate podatke. U ostavinskom spisu Jakoba Božića pronašao sam sljedeće, što donosim redom, kako su bili raspoređeni pri pronalasku, uz napomenu da je prijevod tekstova pisanih na njemačkom jeziku napravio Igor Simonić, a prijevod tekstova pisanih na kastiljanskom jeziku Marija Mičetić.

1.) Putovnica za inozemstvo, izdana u Ogulinu 10. lipnja 1910. na ime Janko Polić.

Radi se o putovnici koju je Janko Polić nosio sa sobom na svoje posljednje putovanje sa kojega se nikada više nije vratio, a ona je vraćena Kotarskom sudu u Sušaku preko Austro-ugarskog Generalnog konzulata iz Barcelone i Zemaljske vlade iz Zagreba. Sve preslike pronađenih dokumenata odmah sam poslao u Hrvatski državni arhiv (Marulićev trg 21, Zagreb) voditeljici odsjeka gospođi Slavici Pleše sa zamolbom da mi pokuša nešto u svezi s tim dokumentima pronaći. I u Hrvatskom državnom arhivu su sve istražili, pa mi je gospođa Pleše u pismu od 9. lipnja 1999. odgovorila, između ostalog sljedeće:

Zahvaljujem na preslicima pronađene dokumentacije o Janku Poliću Kamovu. Pohranit ćemo ih u našem Arhivu. U svezi Vaše zamolbe mogu Vas izvijestiti da je istraženo sve relevantno gradivo i da nije pronađen niti jedan dokumenat o Janku Poliću Kamovu. Na poleđini jednog od preslika, koje ste nam poslali, nalazi se pečat Odjela za pravosuđe Zemaljske vlade sa signaturom predmeta i brojem urudžbenog zapisnika iz 1910. godine. Urudžbeni zapisnik iz te godine nije sačuvan, već samo kazalo. Na stranici kazala, gdje je upisan Janko Polić - šaljemo Vam je u prilogu - navedena je signatura VI 1348/1910. Pod rimskom oznakom VI odlagani su u pismohrani Odjela za pravosuđe, pored ostalog, i ostavinski predmeti. Nažalost, predmet među spisima nedostaje.

Za podatke da je Janko Polić Kamov pohađao Donjogradsku zagrebačku gimnaziju (1903.-1906.) obratite se Državnom arhivu grada Zagreba, Opatička ul. 29, nadležnom za tu vrstu dokumentacije. S poštovanjem, voditeljica Odsjeka Slavica Pleše”

2.) Dopis Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade - odjela za pravosuđe u Zagrebu Kraljevskom kotarskom sudu u Sušaku od 14. listopada 1910. u kojem se tom sudu dostavljaju dopisi konzulata iz Barcelone, a glede preostalih stvari od pokojnog Janka Polića, sa time da oni poduzmu sve potrebite postupke u skladu sa zakonom povodom smrti rečenoga. Tekst glasi: “Priviti dopisi c. i kr. austro-ugarskoga konsulata u Barceloni od 9. rujna 1910. broj 1609 i od 19. kolovoza 1910. broj 1435 u ostavinskom predmetu Janka Polića, dostavljaju se tom sudu na daljnje uredovanje time, da glede odredbe sa zaostalim stvarima pokojnika odgovori konsulatu u Barceloni te da odnosni dopis radi dalje dostave čim prije amo podnese./ Za bana: (nečitak potpis).” Pored dopisa natipkanog pisaćim strojem netko je rukom dopisao: “pril.(og) i paket”. Vjerojatno se radi o manjem paketu s pismima koje je primio brat Vladimir Polić na ostavinskoj raspravi.

Na poleđini istoga dopisa rukom pisan tekst (iz suda u Sušaku) koji je u različitim varijantama pisan: Slavnom cesarskom kraljevskom austro-ugarskom generalnom konzulatu u Barceloni, Zemaljskoj vladi u Zagrebu i Velečasnom župnom uredu na Trsatu. Od prvih se traži da dug koji je Polić nakon smrti ostavio u iznosu od 18.50 pezeta podmiri prodajom njegovih stvari, dok začudo, ne potražuju njegove rukopise, iako je to Jankov brat Vladimir izričito cijelo vrijeme tražio. Drugima javljaju da će poslati izvješće u Barcelonu, a trećima šalju zamolbu da se registrira datum Polićeve smrti.

Na poleđini dopisa Kraljevske hrvatske-slavonsko-dalmatinske Zemaljske vlade/Odjela za pravosudje, br. 17.149 od 14. listopada 1910. rukom pisan sljedeći tekst:

U pečatu pravokutnog oblika, horizontalno položenom:

KR. KOTARSKI SUD U SUŠAKU/Primlj. 19. listopada 1910./Broj 5026 gs/6ps

paket/odmah

I.

Vidi registar os.

II. (nečitak potpis)

Slavnom cesarskom kraljevskom austro-ugarskom generalnom konzulatu u Barceloni

Pozivom na tamošnje cienjene dopise od 19.kolovoza 1910. broj 1455 i od 9. rujna 1910. broj 1609 saobćuje se, da pokojni Janko Polić nije ovdje ostavio nikakve imovine a glede stvari, koje je isti pokojnik ostavio u Barceloni, ovaj sud smatra, da ih obzirom na njihovu posvema neznatnu vriednost te naročito i iz sanitarnih razloga nebi bilo uputno niti dobro ovamo poslati.

Stoga se slavni taj carski kraljevski generalni konzulat umoljava, da te predmete, koje je pokojni Janko Polić ostavio u Barceloni, dade tamo prodati, a od dobivene kupovine, da podmiri troškove prodaje i druge eventualne troškove odnosno i račun gostioničara gostione “Posada de San Pablo” radi dužne najamnine od Peseta 18.50 u koliko bude dobivena kupovina za to dostajala.

Ako nakon podmirenja svih troškova i spomenutog računa gostioničara od kupovine još štogod preostane, umoljava se taj eventualni preostatak ovome sudu priposlati.

III.

(Izvješće na visoku kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku zemaljsku vladu, odjel za pravosudje:)

Visoka kraljevska zemaljska vlado!

Pozivom na visoki nalog od 14. listopada 1910. broj 17.149 časti se ovaj sud podastrijeti pod % privitu zamolnicu ovog suda radi daljnje više dostave slavnom kraljevskom austro-ugarskom generalnom konzulatu u Barceloni.

IV.

Velečastnom župnom uredu u Trsatu

Cesarsko kraljevski austro-ugarski generalni konzulat u Barceloni saobćio je ovome sudu dopisom od 19. kolovoza 1910. broj 1455, da je dne 8. kolovoza 1910. u Barceloni umro Janko Polić, sin Antuna i Gemme Polić iz Sušaka, rodjen u Sušaku navodno u godini 1886., te je ujedno ovome sudu priposlao i odnosni smrtni list.

Stoga se taj smrtni list pod % šalje velečastnom tom župnom uredu na nadležno uredovanje odnosno zabilježenje u maticah umrlih, sa zamolbom, da ga nakon učinjene uporabe ovome sudu povratiti izvoli.

V.

Odluka.

Pošto pokojni Janko Polić Antunov nije ostavio nikakve ostavinskoj raspravi podvrgnute imovine, to se ostavinska rasprava iza rečenog pokojnika, temeljem ustanova o72 izpp., ne povadja.

Kraljevski kotarski sud u Sušaku/ 26. studena 1910.

(nečitka četiri potpisa/6. prosinca 1910.)

Na dnu desne stranice lista: Os 1910/122.

 

3.) Na papiru formata malo većeg od A4 rukom pisan tekst:

Ostavina Jakoba Božića/1.) rupčić, jedan 2.) nožić mali, jedan 3.) cigareten doza sa malo duhana 4.) naočalje sa šnorom 5.) listnica jedna 6.) mali kalendar 7.) riječnik

4.) Na malom papiriću formata A5 na kojem je tiskano ime bolnice: HOSPITAL DE LA SANTA CRUZ DE BARCELONA iznad toga rukom je napisano Inventar Liste/Duplicado, a ispod toga izvještaj o stvarima koje je Kamov imao sa sobom u bolnici. Interesantno je kako se ovdje navodi drugi popis stvari. Tekst na kastiljanskom jeziku glasi: “Šaljemo gosp. Austro-ugarskom poslaniku stvari pronađene kod mađarskog državljanina Janka Polića, a sastoje se od raznih papira, jednog manjeg novčanika, jednoga para naočala, jednoga manjega notesa, talijansko-španjolskog rječnika i turističkog vodiča/mape Barcelone”. Ispod toga stoji potpis priora: Estéban Eúxído i datum: Barcelona, 13. kolovoza 1910. Budući da je Kamov živio u ulici Calle de San Pablo 55/Carrer de Sant Pau 55 u vlasništvu gostionice Posada de San Pablo gdje je i jeo postavlja se pitanje tko je te papire za pisanje donio Kamovu u bolnicu. To bi mogao biti netko iz gostionice, ali i netko s kim se on tamo upoznao i sprijateljio. Nedefinirane situacije kao što je bila njegova sa malo podataka samo pojačavaju interes, tim više što je moje istraživanje pokazalo da ulica Calle de San Pablo koja izlazi na Ramblu na mjestu gdje živi tada najveći katalonski slikar hrvatskoga podrijetla Nicolau Raurich sa kojim je Kamov naprosto morao doći u kontakt. Također samo dvije ulice od Kamovljeve na Pasaje del Credito 4 živi čuveni slikar Joan Miró koji tada ima 17 godina, pohađa umjetničku akademiju Llotja (Lonja) i kreće se u umjetničkim krugovima koji se okupljaju po kavanama koje su na manje od stotinjak metara od Polićeva stana. U tim krugovima bilo je i mnoštvo drugih umjetnika, poglavito avangardista koji su kasnije u doslovnom smislu obilježili umjetnost dvadesetog stoljeća. Tu su Pablo Picasso, Ricard Urgell, Francis Picabia, Antonio Gaudí i mnogi drugi. Tko je Kamovu donio papire i druge stvari u bolnicu ostaje otvoreno pitanje. Tim više što je razvidno, komparirajući tekstove i sve pronađene dokumente da su pisma i napisani rukopisi ostali u njegovoj sobi, dok je jedan, manji dio bio pokraj njega u bolnici.

5.) Na papiru formata A4 istrgnutom iz bilježnice, na vrhu stoji pečat POSADA S. PABLO BARCELONA datiran 1. rujna 1910. Ispod toga rukom pisan tekst u kojem se iznosi specifikacija troškova koji čine dug od 18.50 pezeta kojeg Janko nije podmirio. Tekst preveden s kastiljanskog jezika glasi:

“Račun koji je pok. Janko Polić trebao platiti ovoj ustanovi, odnosi se na najam sobe i druge troškove, i to kako slijedi:

Račun izražen u pezetama

Najam sobe od 13. srpnja do 6. kolovoza o.g. 12,50

 

Svota koju valja platiti na ime općinskog poreza

za korištenje ove ustanove 5,00

 

Svota za prijenos jednoga kovčega i drugih stvari

pokojnika iz ove ustanove 1,00

-----------------------------

Ukupno: 18,50

 

U potpisu vlasnik gostionice Jesús Rodriguez”

6.) Dopis Austro-ugarskog generalnog konzulata iz Barcelone Zemaljskoj vladi u Zagrebu od 19. kolovoza 1910. u kojem se točno navodi datum smrti Janka Polića 8. kolovoza 1910. Sve do pred par godina pisalo se da je Kamov preminuo 19. kolovoza, jer je očito netko kod nas datum dopisa identificirao sa datumom smrti i krivo izvijestio obitelj. Sada znamo i zbog čega je došlo do zabune. Tekst preveden s njemačkog jezika glasi:

 

Ces. i kr.

austro-ugarski generalni konzulat Barcelona, dne

Barcelona 19. kolovoza 1910.

Br. 1435

 

 

Cesarski i kraljevski generalni konzulat u Barceloni ovime javlja da je, prema dopisu ovdašnje bolnice “Santa Cruz”, dana 8. o. mj. a u istoj preminuo ovdje pristigli trgovački pomoćnik Janko Polić iz Sušaka, čija se putovnica i smrtni list ex-offo nalaze u privitku i koje vam ovim putem dostavljamo.

Zaostavština gore spomenutog, čiji se inventar navodi u pridodanom popisu, dostavlja se odvojenom pošiljkom, posredstvom Direkcije kralj. ugarskog pomorskog društva “Adria” u Rijeci, Visokoj Kraljevskoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi na daljnje uredovanje.

 

Ces. kralj. kancelarski savjetnik i gerent (otpravnik poslova)

(potpis)

 

Visokoj

Kraljevskoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi

 

u

Z A G R E B U

 

7.) Rukom pisan zapisnik na četiri stranice datiran 6. prosinca 1910. Tekst je sljedeći:

Zapisnik od 6. prosinca 1910.

Spisani kod kraljevskog kotarskog suda u Sušaku, u ostavinskom predmetu iza pokojnog Janka Polića.

Prisutni podpisani

Dolazi pred sud Vladimir Polić iz Rijeke, kojemu bude prebačen dopis cesarskog kraljevskog austro-ugarskog generalnog konzulata u Barceloni od 9. rujna 1910. broj 1609. i od 19. kolovoza 1910. broj 1435. našto isti izjavlja sljedeće:

Pokojni Janko Polić bio je moj brat.

On nije ostavio nikakve druge imovine osim stvari što je sobom imao u Barceloni.

Izjavljujem da sam sporazuman time, da se rubenina odjela i kovčeg u Barceloni prodaju i da se sa kupovinom podmire troškovi, te najamnina od 18.50 peseta, u koliko bude kupovina zato dostajala.

Pošto pokojnik nije imao bližeg rodjaka od mene, molim da se mali paket pisama priposlan po cesarskom kraljevskom austro-ugarskom konzulatu u Barceloni (uruči meni, op. a.).

Ujedno opažam da je pokojni moj brat Janko Polić morao imati i rukopisa, naime znatniju količinu njegovih manuskripata koji do sada vjerojatno nisu pronadjeni, pošto u dopisima konzulata nema o njima niti spomena.

Molim stoga, da se ti manuskripti, za slučaj da bi se naknadno pronašli ne prodaju već da se meni uruče.

Iza toga bude prisutnom uručen mali paket pisama, primitak česa podpisani ovog zapisnika potvrdjuje.

Zaključeno i podpisano

Vladimir Polić

(i dva potpisa svjedoka nečitko napisana, pa se ne može odgonetnuti identitet.)

Na poleđini: KR. KOTARSKI SUD U SUŠAKU/Primlj. 6. prosinca 1910./Broj 59439/U spise/Sušak 6. prosinca 1910. /dva nečitka potpisa/Os. 1910/122.

8.) Dopis Austro-ugarskog generalnog konzulata iz Barcelone Kraljevskom kotarskom sudu u Sušaku, datiran 22. veljače 1911. Tekst je preveden s njemačkog jezika sljedeći:

 

 

Ces. kralj.

austro-ugarski generalni konzulat Barcelona, dne 22. veljače 1911.

Barcelona

br. 376

 

 

U skladu s odlukom Visokog ces. kr. ministarstva vanjskih poslova o ostavinskom predmetu od 26. studenog pr. god., br.: 5.026/Civ.

Os 1910/122 o ovdje preminulom Janku Poliću, koju smo, posredstvom istog, zaprimili 13. o. mj., Ces. kr. austro-ugarski generalni konzulat želi Vas obavijestititi da malobrojno osobno rublje gore spomenutog, koje je bilo u oštećenom i prljavom stanju, nije bilo moguće prodati.

Vlasnik gostionice “Posada de San Pablo” kojemu je pokojni dugovao najamninu u iznosu od peseta 18.50, izrazio je, radi zaštite od potpunog gubitka svojih potraživanja, spremnost da preuzme spomenutu imovinu koja mu je uručena 17. o. mj. uz potvrdu o podmirenom dugu koja se nalazi u privitku.

Ces. kralj. generalni konzul

(potpis)

Štovanom

Kraljevskom kotarskom sudu u

<>S u š a k u .

 

 

 

9.) Na malom papiru formata A5 rukom pisan tekst na na kastiljanskom jeziku iz gostionice Posada de San Pablo, datiran 17. veljače 1911. Sljedećeg je sadržaja: “Primio sam od austrijskog poslanika robu, koju je nakon smrti u ovoj ustanovi ostala od građanina Janka Polića. Vraćam ove predmete budući je Polić preplatio dugovanu svotu na ime najma i boravka. Primio: Jesús Rodriguez.”

Ovaj dokument, vrlo čudnog i kontradiktornog sadržaja otvara mogućnost cijelog niza novih interpretacija, koje su se mogle odigrati u svezi sa Jankovim rukopisima i osobnim stvarima. Prvenstveno pokazuje kako je vlasnik gostionice i hostela Jesus Rodriguez, naknadno došao do zaključka kako je Polić ipak platio sve unaprijed, čak i preplatio. U drugoj potvrdi, datiranoj prije ove vidimo da je zaračunat dug, da bi se kasnije prema ovom dokumentu ustanovilo da Polić nije dužan ništa. To je svakako izazvalo zbrku, jer su izgleda stvari iz bolnice Santa Cruz preko Austro-ugarskog konzulata odnesene u gostionicu gdje su bili i drugi osobni Polićevi predmeti, kako bi se podmirio ovaj fiktivni dug, da bi se potom, kada je ustanovljeno da on ne postoji, sve stvari vratile austrijskom konzulu. Na ostavinskoj raspravi od 6. prosinca 1910. vidimo da je mali paket Jankovih pisama uručen bratu Vladimiru, budući da ovaj dopis nosi datum 22. veljače od sljedeće godine, postavlja se pitanje što je austrijski konzul napravio sa dobivenim stvarima, među kojima su najvjerovatnije bili i rukopisi. Zasigurno ih je trebao poslati u Zagreb, ali pismo koje sam dobio od voditeljice Odsjeka gospođe Slavice Pleše iz Hrvatskog državnog arhiva od 9. lipnja 1999. otkriva da upravo taj predmet nedostaje. Otuđen je protupravno. Zbog čega bi netko, nameće se iz priloženoga, želio otuđiti dokumente koji su relevantni samo za povijest književnosti? Dali bi se to isto dogodilo sa svim ovim dokumentima koje sam pronašao u Državnom arhivu u Rijeci da slučajno nisu bili punih osamdeset i devet godina zavedeni u spisu Ostavina Jakoba Božića? Netko je to morao napraviti iz čisto intimnih i privatnih razloga, osoba od utjecaja, kojoj je rad u arhivu bio dostupan. Nije očito želio/željela da se neki detalji iz života Janka Polića saznaju.

10.) Dopis Austro-ugarskog generalnog konzulata pisan na njemačkom jeziku Zemaljskoj vladi u Zagrebu, datiran 9. rujna 1910. sljedećeg sadržaja:

 

Ces. kralj.

austro-ugarski generalni konzulat Barcelona, dne 9. rujna 1910.

Barcelona

br. 1609

 

 

Pozivom na službenu obavijest našeg Konzulata od 19. pr. mj. br. 1435 o zaostavštini ovdje preminulog Janka Polića, javljamo da je isti u gostionici “Posada de San Pablo” (Calle S. Pablo N.o 55) ostavio jedan ručni kovčeg u kojem se nalaze oštećena rubenina i jedan par istrošenih hlača.

Vlasnik hotela zahtijeva, u skladu s računom u privitku, na ime zaostale najamnine, iznos od peseta 18.50.

Stoga molimo da nas se obavijesti o tome, treba li dostaviti spomenute predmete – čije se slanje iz sanitarnih i novčanih razloga ne preporuča – ili ih treba ovdje prodati.

 

Ces. Kr. kancelarski savjetnik i gerent (otpravnik poslova)

(potpis)

 

Visokoj

Kralj. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi

u

Zagrebu

 

Pronalaženje ovih vrijednih i vrlo značajnih dokumenata za proučavanje života i djela Janka Polića dogodilo se u trenutku kada se raspravljalo u znanstvenim i kulturnim krugovima, dali zaista postoje njegovi izgubljeni rukopisi u Barceloni, što sam ja uporno tvrdio i dokazivao u svojim tekstovima tijekom proteklih nekoliko godina. Svoju sam tezu temeljio na razgovoru sa bibliotekarkom Mariom Pilard iz Biblioteca de Catalunya iz Barcelone, koja mi je rekla 1997. godine da je pred dvadesetak godina pri sređivanju arhive naišla na spis veličine i opsega jednog toma enciklopedije, povezanog vrpcom i zavedenog pod Juan Polich - scritore Austrohungarico. Tada mi je rekla kako je za pronalaženje tog spisa potreban period od desetak dana. Sada imamo nedvojbeni dokaz, izjavu njegova brata Vladimira Polića u zapisniku sa ostavinske rasprave. Vladimir je, od svih članova obitelji, najupućeniji u djelovanje svoga brata, bio mu je u neku ruku i literarni agent, brinući se dok je Janko boravio u inozemstvu za publiciranje njegovih radova u Hrvatskoj. Zbog toga, njegova izjava je najpouzdaniji dokaz da oni doista moraju biti pohranjeni negdje u Barceloni, a da je dio koji je poslan u Hrvatsku otuđen iz Državnog arhiva u Zagrebu. Iz Jankove korespondencije sa Vladimirom, za neka od tih djela mi znamo samo po imenu i znamo dali se radi o kratkoj priči ili dramskom tekstu. Kada to spojimo s činjenicom da Janko svoja najbolja djela piše upravo u posljednjoj godini života, tada se postavlja pitanje zbog čega nitko ne želi pružiti financijsku potporu za istraživanje u Barceloni? Uvjeren sam kako je njihova umjetnička kvaliteta na najvišoj razini, pa bi mogla također naći mjesta na stranicama izdanja najvećih nakladnika i časopisa u Americi i drugdje u svijetu. Studiju književnosti u Rijeci, građanima Rijeke, ali i našoj kroatističkoj znanosti bilo bi to od velikog značenja, značajan korak u afirmiranju hrvatskog identiteta u svijetu ali i u domovini.

Kamovljeva svjetska afirmacija i njegov fascinantan život prepun nepoznatih detalja koji pozivaju na istraživanje pokazuju prave mogućnosti jednih i realne nemogućnosti drugih - radi se naime, o ljudima koji žive u istom gradu. Ili o onima koji su tu nekad živjeli?