Boraveći 1907. godine u Rimu, Janko Polić Kamov je upoznao grupu mladih anarhista, umjetnika i socijalističkih novinara s kojima se redovno sastajao u ulici Via Mattatoio. Tu je upoznao novinara i urednika lista L'Avanti Benita Mussolinija, čovjeka čije će kasnije radikalno političko djelovanje izmijeniti sliku Italije kao kulturne, civilizirane i demokratske zemlje i pretvoriti je u jednu od vodećih fašističkih zemalja svijeta. U to vrijeme Mussolini je socijalistički novinar koji piše angažirane tekstove socijaldemokratskog sadržaja. Kamov će u svojoj pripovijetci Stjenica, napisanoj 11. veljače 1908. u Genovi, a koja se odnosi na jednu od njegovih rimskih životnih epizoda, opisati svoju suradnju s listom L'Avanti i s Benitom Mussolinijem. Iako u Stjenici Kamov ne spominje niti ime lista za kojeg surađuje, niti ime osobe koju spominje kao svog kolegu i suradnika, moje je istraživanje, nakon temeljite obrade dostupnih, objelodanjenih tekstova i svjedočanstava sasvim iznenadno dobilo potpuno nove podatke, koji, mora se naglasiti, sada imaju potpunu potvrdu onoga što se zaista dogodilo.

Na poznanstvo Kamova i Mussolinija upućuju dva teksta. Prvi je tiskan kao predgovor zbirci pjesama Jučerašnji grad Nikole Polića (Zagreb 1936.). Autor tog predgovora, književnik Ljubo Wiesner, na stranici 7. piše: "Po Nikici (Nikoli Poliću, op. a.) sam poslije primio par vijesti iz Rima, gdje su Janko i Mijo Radošević, stanujući u Via Biscione, u neposrednoj blizini Cvjetnoga trga, gledali svojim očima, kako se na ditirampskom Carducciju i pastoralnom Pascoliju diže mlada Italija D'Annunzija, Stecchettija i Ade Negri, snujući s mladim Talijanima novu budućnost svijeta i vodeći u Via Mattatoio diskusije s anarhistima, među koje bi znao upasti i Benito Mussolini." Drugi tekst je intervju kojega je književnik Zvane Črnja napravio sa Nikolom Polićem pod naslovom: Pjesnik Nikola Polić priča o svojem ocu i svojoj braći kompozitoru Milutinu i pjesniku Janku Kamovu objelodanjen u zagrebačkom listu Novosti (br. 336, str. 14-15, četvrtak, 5. prosinca 1940.) gdje na stranici 14. Nikola izjavljuje: "Po tvrdnji dr. Miška Radoševića, upoznali su se obojica 1905. (vjerojatno korekturna greška, radi se o 1907. godini, op. a.) u Rimu, u jednoj gostionici, s današnjim predsjednikom talijanske vlade Mussolinijem." Zainteresirala su me ta dva svjedočanstva, iako moram priznati, smatrao sam da je to poznanstvo sa Mussolinijem za Kamovljev životni put manje važno od podatka koji je upućivao na određene veze Kamova sa jednom književnom i anarhističkom skupinom u Rimu. Tim više što su oba teksta napisana u vrijeme nadolazećeg fašizma koji će uskoro preplaviti ratnim vihorom gotovo cijeli svijet.

I sve bi ostalo na tome da jednoga dana pred nekoliko godina nisam posjetio kolegicu u centru grada (ulica Matije Gupca 13) i na izlasku iz kuće, na poštanskom sandučiću, pročitao prezime Bornemissa. Tada sam joj rekao da me iznenađuje to prezime iz više razloga. Zato što je rijetko, zato što je plemićko, zato što je grof Bornemisa sa Albertom Nugentom 1848. u Zagrebu na čelu svečane povorke pri inauguraciji Josipa Jelačića za bana, zato što se pred nekoliko godina grofica Francesca Thyssen Bornemissa udala za Karla Habsburškog i konačno zato što Nikola Polić u svom tekstu Iskopine, napisanom 1953. i kasnije objavljenom u sva tri izdanja Sabranih djela J. P. Kamova spominje Vladimira Bornemissu kao Jankova prijatelja: " Janko je u toj radnoj sobi, (radi se o stanu u Jurišićevoj 18 u Zagrebu gdje su Polićevi stanovali, op. a.) kroz nepune dvije godine, napisao i spremio za tisak četiri knjige, izišle 1907. Rijetko je izlazio. Najčešće u kazalište. Nije provodio kavanski život po uzoru ostalih starih studenata i boema kojima je kavana neke vrsti klub, kao svim zgubidanima i siromasima. Izbjegavajući nepoćudna društva, on bi od zgode do zgode znao zaviriti u onu staru kavanu na Strossmayerovu šetalištu, nazvanu "Grič". U istoj se zgradi nalazio u ono vrijeme i ženski licej. U tu je kavanu, po predaji, zalazio i August Šenoa, ali Janka nije privlačilo ovo kulturno-historijsko značenje kavane "Grič". Zalazio je tu da bude nesmetan, jer je ta kavana bila većim dijelom prazna, i po noći i po danu. Katkad bi u nju zalazili novinari, ali ne oni iz službenih ili režimskih novina, nego suradnici u ono vrijeme socijalističkih listova (Sloboda i Slobodna riječ). S njima je Janko dolazio u doticaj i, kako sam dočuo, Janko je često i surađivao u tim socijalističkim listovima, ali anonimno! Sve mi je to pričao Vlado Bornemissa koji se sad nalazi na Rijeci. Bornemissa je danas još jedini naš živi novinar koji je surađivao u prvim socijalističkim novinama (od 1905-1910)." (Sabrana djela J. P. Kamova, knjiga 1, str. 29-30, Rijeka 1984.)

I tako sam saznao da u toj zgradi stanuje gospođa Edith Bornemissa, pa sam zamolio svoju kolegicu da je pita s kojom od navedenih priča ona ima vezu. Za nekoliko dana javila mi je da je sa njom razgovarala i da je gospođa Edith kćerka Vladimira Bornemisse, Jankova prijatelja. Zamolio sam gospođu Bornemissa za razgovor o toj temi. Ona se ljubazno odazvala, predočivši mi bogatu obiteljsku arhivu, fotografije, novinske tekstove, te mi je ispričala cijeli životni put svoga oca i njegove susrete sa znamenitim osobama dvadesetoga stoljeća.

Vladimir Bornemissa je rođen 25. studenog 1886. u Donjoj Stubici, u staroj plemićkoj obitelji koja se kasnije preselila u Sisak. U Sisku će završiti osnovnu školu, zatim u Zagrebu pohađa Donjogradsku gimnaziju ali je iz nje isključen zajedno sa prijateljima Jankom Polićem Kamovom, Zvonimirom Strmecom (kasnije poznatim opernim pjevačem), Ljubom Wiesnerom, Rudolfom Zeistlerom, braćom Demetrović i drugima, zbog političkih ideja i organiziranog sudjelovanja u antikuenovskim demonstracijama. Bornemissa i Kamov osuđeni su na tri mjeseca zatvora. Zajedno su odslužili kaznu, a u zatvoru su se čvrsto sprijateljili sa Stjepanom Radićem, kojega će Polić po izlasku redovito posjećivati kod kuće. Radić će kasnije Bornemissu podučavati gramatici ruskoga jezika. Bornemissa nastavlja školovanje u gimnaziji u Srijemskim Karlovcima i na Višoj trgovačkoj školi u Baselu. Jedno je kraće vrijeme radio u zagrebačkoj tipografiji/tiskari Mile Maravića koji je 1907. tiskao prve Kamovljeve knjige Psovka, Ištipana hartija, Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, ujedno i jedine koje su tiskane za Polićeva kratkoga života. Za gimnazijskih dana pokrenuo je list Naša snaga, a uređivao je i pisao u zagrebačkom socijalističkom listu Slobodna riječ, s većim ili manjim prekidima sve do 1912. kada je zbog sudjelovanja u Jukićevom atentatu na bana i komesara Cuvaja preko Italije morao emigrirati u Ameriku, gdje je u Chicagu uređivao hrvatske socijalističke listove Radnička straža i Sloboda. Tu će ostati cijelu 1913. da bi se već sljedeće 1914. na poziv Socijalističke partije vratio pred sam početak Prvog svjetskog rata u Zagreb, gdje je nakon atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda bio zatvoren i teško fizički maltretiran zbog čega je u znak protesta štrajkao glađu. Poslije toga je izručen Sudbenom stolu u Zagrebu i prisilno mobiliziran u vojsku koju je služio u Mađarskoj, gdje će u Budimpešti upoznati Ilonu Molnar s kojom će se ubrzo i vjenčati.

U svom tekstu Kavanski soneti i njihovi autori (Globus, god. II, str. 5, Zagreb, 16. srpnja 1955.) Krešimir Kovačić je napisao: " Kratko vrijeme poslije aneksije Bosne i Hercegovine sastalo se u kavani 'Bauer' u Zagrebu društvo mladih pisaca, koje je doskora svojim neobičnim izgledom i ponašanjem unijelo nemir među činovničke i penzionerske starosjedioce, koji su ranije u punom miru pili svoju crnu kavu i čitali novine. Tome društvu pripadali su Janko Polić Kamov, Milan Vrbanić, Ljubo Wiesner, Tin Ujević, Karlo Haüsler, Miško Radošević, Pero Magerl Gotalovački, Krešo Kovačić i Vladimir Bornemissa. Članove društva nisu povezivale ni međusobne simpatije, ni neki zajednički politički ili kulturni program. Oni su pripadali raznim političkim strankama - starčevićancima, socijalistima i naprednjacima - pa su se zato često prepirali, i gdjekada je dolazilo i do veoma žestokih riječi. Ipak ih je nešto zajedno povezivalo, a to je bilo razočaranje sa svim strankama i pokretima, kojima su pripadali i listovima, u kojima su surađivali. (...) Tako je među njima neprestano bilo na dnevnom redu pitanje: Što da se radi? - na koje je dolazio uvijek isti odgovor, da se u Hrvatskoj ne može uraditi sasvim ništa. U društvo je dolazio i A. G. Matoš, koji je svima članovima imponirao kao neki novator i revolucionar u literaturi i bio je dočekivan od sviju kao učitelj. Dakako, prema Matošu nisu imali svi podjednake simpatije, jer su neki s njime i javno polemizirali, kao Polić i Radošević..." I doista, dok je Bornemissa bio otvoreno socijalistički angažiran, Kamov je odgojen na pravaškim zasadama imao kritičku distancu prema svakoj stranci i svakom pokretu. To im, naravno nije smetalo da budu dobri prijatelji i kolege.

Već 1905. godine putovao je Bornemissa po Švicarskoj, Francuskoj i Italiji. U Švicarskoj upoznaje Vladimira Iliča Lenjina i indijskog nobelovca Tagorea sa kojim radi intervju za pariški Le Figaro. U Zürichu se sastaje s Fritzom Plattenom i Robertom Albertom, osnivačima Treće Internacionale. Za boravka u Parizu upoznaje jednog Matoševog prijatelja u Parizu koji mu daje pismo za Matoša u Beogradu. Bornemissa odlazi 1906. u Beograd i upoznaje Antuna Gustava Matoša koji ga u jednom feljtonu hvali kao nadarenog novinara i izvrsnog publicistu. Za svog boravka u Milanu 1907. dopisuje se s Polićem koji tada boravi u Rimu. Polić, koji već tada anonimno surađuje u rimskom L'Avantiju (članci u tim novinama nikada nisu bili potpisivani), povezuje Bornemissu s Mussolinijem, koji odmah realizira razgovor s Mussolinijem za Le Figaro. Poslije toga i Bornemissa postaje suradnik L'Avantija, za kojeg je iz Milana pisao o događajima u Hrvatskoj. Nažalost, sva dostupna literatura o Mussoliniju u nas, obrađuje njegovo kasnije političko djelovanje, pa je praktično i u Italiji nemoguće pronaći literaturu o rimskoj anarhističkoj skupini iz 1907. godine. U svezi te problematike, valjalo bi pronaći teoretičare i povjesničare književnosti s nekog od studija književnosti i/ili politologije u Rimu. Sigurno se netko od njih bavio tim vremenskim razdobljem.

Nakon Prvog svjetskog rata Bornemissa sudjeluje u odboru za ujedinjenje svih socijalističkih partija u novostvorenoj SHS državi i postaje urednik listova Istina i Nova istina. Također je i prvi sekretar Socijalističke radničke partije (komunista) za Pokrajinsko vijeće Hrvatske i Slovenije, zatim predavač u partijskoj školi, sekretar u više sindikata i ono što je u njegovoj političkoj karijeri bilo najvažnije: jedan je od organizatora i sudionika Vukovarskog kongresa (1920.), svrstavši se time u najuži krug Titovih suradnika i ljudi od najvećeg povjerenja budućeg predsjednika druge Jugoslavije. U jednom je mandatu bio i zastupnik u zagrebačkoj gradskoj skupštini. Kada je Nova istina prestala izlaziti postao je članom redakcije zagrebačkih Novosti gdje je uređivao ekonomsku i socijalno-političku rubriku, kasnije će, 1937. preći u redakciju lista Trgovački vjesnik koji će početkom drugog svjetskog rata prestati izlaziti zbog zabrane koja je uslijedila. Radio je u desetak redakcija i surađivao u mnogim listovima. U svojih aktivnih šezdeset godina novinarskog rada, uzme li se da je primjerice, tijekom svoje karijere, pisao prosječno dnevno oko tri kartice teksta, može se zaključiti da je napisao biblioteku od tristo knjiga po dvjesto stranica. Svojim je beskompromisno angažiranim tekstovima i političkim djelovanjem između dva svjetska rata stalno privlačio pozornost policije koja ga je uporno progonila i zatvarala. Za vrijeme Drugog svjetskog rata morao se stalno skrivati po Zagrebu, da bi čak jedno vrijeme proveo u Stenjevcu kako bi spasio život, jer je bio svjestan da po uhićenju slijedi strijeljanje. Međutim, njegova nevjerojatno velika energija i uvjerenje za koje se borio bili su nepokolebljivi.

Privatni život Vladimira Bornemisse bio je isto tako sadržajan, istovremeno i sretan i tragičan. Otac intelektualac, kao član Matice hrvatske imao je veliku biblioteku koju je njegov sin Vladimir zarana počeo iščitavati. Majka je bila učiteljica i svome je djetetu pružila primjeren odgoj, smisao za pravdu, ljubav prema knjizi i jezicima. Imao je samo jednu sestru, Santinu Bornemissa koja je diplomirala na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, bila je jedna od najistaknutijih pijanistica i vlasnica privatne škole za učenje glazbe u Zagrebu. Pred Prvi svjetski rat oženio se za Ilonu Molnar rođenu u Budimpešti, s njom je imao dvoje djece rođene u Slovačkoj: Vladimira koji se rodio 1916. u Guti i Edith, rođene 1918. u Komarnu. Sin Vladimir je završio fakultet i kao inženjer radio u Zagrebu. Bio je komunistički aktivist, za vrijeme Drugog svjetskog rata interniran je u Jasenovac, gdje su ga 1942. ubile ustaše pri pokušaju bijega. Edith se posvetila baletu i 1947. cijela se obitelj preselila u Rijeku gdje je ona dobila stalni angažman u HNK Ivana pl. Zajca. U svojoj dugoj i plodnoj baletnoj karijeri ostvarila je zapažene uloge, a također je imala uspješna gostovanja. Mirovinu je dočekala u Rijeci, gdje i danas živi. Otac Vladimir Bornemissa, iako već u mirovini i poodmakloj dobi, surađivao je u Novom listu i na Radio-Rijeci, često je posjećivao Klub kulturnih radnika, družio se s Nikolom Polićem i mnogim drugim poznatim Riječanima. Krajem pedesetih godina napustio je Komunističku partiju, razočaran nedemokratskim postupcima. Tim je postupkom još jednom pokazao da je njegov jedini pravi ideal borba za slobodu i ravnopravnost svih ljudi. Svejedno, ostao je jednako cijenjen. Sredinom šezdesetih godina telefonirao mu je Josip Broz Tito i podsjetio ga je na činjenicu da je on još jedini preživjeli član Vukovarskog kongresa, pritom mu čestitajući na osamdesetom rođendanu i šezdesetoj obljetnici novinarskog i političkog rada. Nakon toga razgovora, Tito je intervenirao da se Bornemissi mora poboljšati status u svakom pogledu: povećanjem mirovine i dodjeljivanjem većeg i komfornijeg stana. Njemu do toga nije bilo stalo, skroman, duhovit i uvijek raspoložen za druženje on je uvijek živio po svojoj mjeri. Nikada svoje zasluge nije pretvarao u materijalno poboljšanje svoga statusa. Umro je 17. veljače 1968. u Crikvenici gdje je išao u posjet prijateljima.

Vladimir Bornemissa jedan je od značajnijih osoba iz kruga Janka Polića Kamova, ali i značajna osoba naše političke povijesti. Ova tema vjerojatno nikada do kraja ne bi bila rasvijetljena do kraja da se jednom, sasvim slučajno nisam osvrnuo na jedan poštanski sandučić u riječkoj ulici Matije Gupca broj 13.

 

Literatura:

Krešimir Kovačić: Kavanski soneti i njihovi autori, Globus, god. II, str.5, Zagreb, 16. srpnja 1955.

Vlado Šegota: Jubilej Vladimira Bornemisse/60 godina novinarskog rada, Novi list, Rijeka, 25. studenog 1965.

Vojko Mužina: Sretno, kolega Bornemissa, Vjesnik u srijedu, str. 6, Zagreb, 13. travnja 1966.

M. P.: Umro novinar V. Bornemissa, Vjesnik, Zagreb, 18. veljače 1968.

Nikola Polić: Iskopine, Sabrana djela Janka Polića Kamova, knjiga 1, str. 29-30, Rijeka 1984.

Ljubo Wiesner: Predgovor zbirci pjesama Jučerašnji grad Nikole Polića, Zagreb 1936.

Zvane Črnja: Pjesnik Nikola Polić priča o svojem ocu i svojoj braći kompozitoru Milutinu i pjesniku Janku Kamovu, Novosti ,br. 336, str. 14-15, četvrtak, 5. prosinca 1940.