Promišljajući  što bih još uopće mogao promisliti i napisati o Janku Poliću Kamovu, poslije više od trideset godina bavljenja njegovim djelom – od prvoga ogleda o dramama objavljena u Prologu br. 32./1977. do monografije Kamov 2005. godine – zaključih da mi je moguće još jedino dati vrlo kratak nacrt o predmetu tematskoga bloka časopisa Novi Kamov. Neka čitatelj, dakle, ne očekuje nikakvih otkrića niti novih spoznaja, nego tek skromni filološki prilog temi. I to baš u starome, tradicionalnom pojmu filologije, kao otkrivanja poznatoga. I u dodatku ono što nikad nije suvišno: selektivna bibliografija objavljenih Kamovljevih djela i selektivna literatura o tom djelu.  

1.

POLIĆ, Janko, (pseudonim Kamov), pjesnik, prozaist, dramatičar, esejist, putopisac, književni kritičar, publicist (Pećine/Sušak, danas Rijeka, 17. XI. 1886. – Barcelona 8. VIII. 1910.). U Sušaku je završio osnovnu školu i pohađao gimnaziju, kao i senjski konvikt „Ožegovichianum“, ali je iz obaju zavodā bio izbačen zbog neprilična i drska ponašanja. Nakon što je obitelj poslije očeva poslovnog sloma preselila u Zagreb, sudjelovao je 1903. u demonstracijama protiv bana Khuena Héderváryja, planirajući s drugovima u tajnoj udruzi 'Cefas' dignuti cijelu Hrvatsku u zrak. Tad je bio uhićen i odsjedio tri mjeseca u uzama Sudbenoga stola u Petrinjskoj. Po isteku kazne intenzivno se zanima kazalištem. U obiteljskom je domu snošljiv, raspravlja više o književnosti i kazalištu nego o politici. U ljeto i ranu jesen 1904. nestaje iz roditeljskoga doma te  s nekom kazališnom družinom putuje Dalmacijom i Crnom Gorom. Godine 1905. i djelomice  1906. živi u Zagrebu gdje piše prvu pjesničku zbirku Psovka i prvi dio prvoga dijela romana Isušena kaljuža, Na dnu. Uzima pseudonim Kamov, postovjetivši se s prokletim biblijskim K(H)amom, Noinim  sinom. Posvećuje se i pisanju drama, a početkom 1907. započinje suradnju u liberalnom tjedniku Pokret gdje je sve do smrti u kolovozu 1910. objavio pedesetak članaka, feljtona, crtica, ogleda i putopisa. Svih tih godina živi boemskim životom koji će prakticirati do smrti. Godinu 1907. provodi uglavnom u Italiji, a i sljedećih će godina svoga kratkog života boraviti pretežito u inozemstvu (Italija, Francuska, Španjolska). Muče ga razne boleštine: plućni katar, izraslina na ruci, kvrga na vratu. Ljeta od 1908. do 1910. provodi u Puntu, na otoku Krku, kod brata Vladimira. Početkom lipnja 1910. iz Bologne preko Genove i Marseillea odlazi u Barcelonu, gdje mu naglo pozlije 6. kolovoza. Prenesen u bolnicu Santa Cruz trećega dana umire i biva pokopan na groblju za nepoznate strance. Grob mu je do danas ostao nepoznat.

2.

Kad se 1907. pojavio u hrvatskoj književnosti dvjema pjesničkim zbirkama (Psovka i Ištipana hartija), i dvama dramoletima (Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi), Kamov je odmah unio disonantan glas prema vladajućoj paradigmi hrvatske književne moderne. Dok je ona njegovala kult forme oličen u francuskome simbolizmu i bečkoj sececiji (A. G. Matoš), duh talijanskoga dekadentna esteticizma (M. Begović) i retoriku domoljubna nadahnuća (V. Nazor), Kamov eruptivno razbija sve te svjetonazorne okvire i poetičke kanone, te stvara osebujnu vlastitu poetiku bunta, psovke, anarhije i groteske, a nad svime postavlja logiku apsurda . Razumljivo da je izazvao žestoke reakcije, sažete u pogrdnoj Matoševoj procjeni da se radi o „lirici lizanja i poeziji pljuckanja“. Na sve te kritike Kamov je odgovorio da će nastaviti tako pisati, makar ostao i posve usamljen, jer je po njegovu mišljenju zadaća književnosti da iznosi istinu ma koliko ona bila mučna i ružna. S tog polazišta on stvara svojevrsnu anti-estetiku kojoj su dominante  nihilizam i radikalno osporavanje tradicije. Tim značajkama svoga pisma Kamov se očituje autentično avangardnim piscem, štoviše anticipatorom talijanskoga futurizma kao prvoga avangardnog pokreta, a u sklopu hrvatske  književnosti apsolutnim protoavangardistom, cijelo desetljeće prije ekspresionista (Donadini, Krleža, A. B. Šimić).

U Psovki i, nešto ublaženije, Ištipanoj hartiji Kamov neobuzdano huli i psuje, odbacuje težnju k skladu tvoreći nesklad i kaos. Svaki artizam mu je posve tuđ, te su mu oblici slobodni i otvoreni, bez ikakva uzora u dotadašnjem hrvatskom pjesništvu. Ovdje valja ustvrditi (i definitivno utvrditi) da je Kamov u Psovki (1905) prvi u hrvatskome pjesništvu oblikovao slobodni stih, a ne A. B. Šimić  u Preobraženjima (1920), kako se to još i danas ponegdje tvrdi. U tom smislu neka se paralela može povući s pjesništvom Walta Whitmana, ali bez njegove glorificirajuće dimenzije. Prevratnički značaj Kamovljevih stihova ne očituje se samo na planu forme, nego i u odnosu prema društvenim i moralnim normama. Posebno se oštro Kamov obara na spolni moral, tako da će motiv spolnosti postati jednim od dominantnih u svekoliku njegovom opusu. U uvodnome Preludiju pjesnik siluje bijelu i nevinu hartiju, koju u sljedećoj zbirci štipa. Sve same seksualne konotacije.

Za Kamova je apsolutna sloboda kojoj teži, a koja mu je uskraćena u životu, sublimirana u književnosti. Uzevši književnost i život kao istost, on je tražio i nalazio ona mjesta gdje život nije građom književnosti a književnost odrazom pa ni odslikom života, već život jest književnost a književnost jest život. Već je po tome Kamov, uz Tina Ujevića, jedinstvena pojava u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Psovka je prepuna žestokih groteskih formulacija. Izvorno nadahnuta biblijskim motivima, ona ih drastično blasfemijski parodira, bez presedana u prethodnoj i još zadugo kasnijoj hrvatskoj poeziji. Postoji, ipak, jedna uvjetna prethodnica koju nalazimo u pjesništvu kasne faze S. S. Kranjčevića, okupljenome u zbirci Trzaji (1902). Premda se nesklad i rastrzanost u Kranjčevića ne objavljuje u silovitoj dezintegraciji poetske forme kao u Kamova, idejna su polazišta i značenjska utočišta u obojice pjesnika vrlo bliska. Ako je pjesništvo hrvatske moderne onaj sinkronijski dominantan stilsko-poetički sklop prema kojemu se Kamov svojim pjevanjem određuje – kako estetički tako i etički –  kao dosljedno postavljena i provedena negacija, Kranjčevićeva je kasna lirika idejno-tematski, a u većem dijelu Ištipane hartije i oblikovno, metrički i ritmički, srodna Kamovljevu pjesništvu radikalne pobune i osporavanja.

3.

Prve dramske pokušaje Kamov piše istodobno kad i pjesme. Nedjeljko Fabrio otkrio je  1986. rukopis dramske crtice Iznakaženi koja je datirana 17. i 18. XII. 1904. i time je utvrđen prvi Kamovljev književni uradak, izuzmu li se početnički dječački stihovi iz spomenara. Neposredan literarno-teatarski odjek Jankova potucanja s glumačkom družinom 1904. po Dalmaciji i Crnoj Gori nalazi se u liku komedijaša Jure koji se vraća u svoje mjesto i tu doživljava burnu ljubavnu avanturu s posjednicom Marom. Lik Mare izniman je u autorovu opusu, jer se žena u njemu u pravilu pojavljuje ili kao objekt muške žudnje ili kao pasivan, trpeći subjekt. Mara je nasuprot tome ne samo izrazito osovljeni samosvjestan egzistencijski i dramski subjekt, već i temeljni pokretač dramske i scenske energije komada. Proširenje u cjelovite tekastualne cjeline naći će taj komad u Kamovljevoj lirici i pripovjedačkoj prozi, a dramska energija Iznakaženih jest inicijalni pogon „dramatizovanim studijama“ koje nastaju 1906. godine. Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi pokazuju sposobnost pisanja dobrih dijaloga koji su postavljeni i vođeni na unutarnjoj pozornici čovječje psihe a ne izvanjske akcije. S druge strane, uočljive su i sve mane početništva, očitovane ponajviše u  dominaciji literarnog koncepta. Kazalište se, naime, ne domašuje u svome autentičnom i živom biću, već ostaje mjestom literarizacije zbilje. Likovi koje vodi strast nabačeni su jakim potezima, ali istodobno prožeti nesavladivom autorovom težnjom da kroz njih projicira vlastite kritičke teze o društvu i društvenim deformacijama. Osim toga, svi su likovi tu (a i u kasnijim dramama) bez iznimke jedinke smješteni izvan socijalne i duševne normalnosti, što je posve u skladu s Kamovljevom tezom da je u umjetnosti zanimljiva jedino psihologija abnormalnih osoba: luđaka, pijanaca i ubojica.  Već je u ovim dramoletima Kamov načeo jedan od ključnih motiva svog mišljenja i književnog pisma: sukob između instinkta i kulture, motren istodobno kao arhetip ljudskoga ponašanja i kao konkretizacija situacija i odnosa u suvremenom društvu.

Taj se sukob razvija dalje u Samostanskim dramama, duologiji koju tvore Djevica i Orgije monaha, koje su napisane u Rimu krajem kolovoza odnosno listopada 1907. U njima Kamov razvija dramsku metaforu obiteljskoga kompleksa koji je izrazito nazočan u cijelome njegovom djelu. Konceptualni plan prenosi se s pojedinca na obitelj, pa se tako zadobiva ne samo korespondentnost spram Kamovljeve literature iz kasnije faze, nego i bitno okružje dramskoga i scenskog mišljenja epohe, dakako u europskim razmjerima. Razvidni su utjecaji nordijske dramatike, tj. Strindberga i osobito Ibsena. Promotrimo li u strukturnome smislu dva dijela duologije kao dva čina iste drame, vidljivo je da je Kamov usvojio i svladao složenu formu dramskoga (po)kazivanja, u kojoj svi likovi i njihovi suodnosi bitno ovise o cjelini. Ibsenovski koncept nesmiljena razobličenja dvostrukoga morala u građanskoj obitelji kao temeljnoj ćeliji društva proveo je Kamov najsnažnije u  dramatskome obračunu Vladoja Sabljaka s ocem. Taj se prizor u svemu prepoznaje analognim glasovitom drugom činu Krležinih Gospode Glembajevih, gdje se kroz konfliktni odnos staroga Glembaja i Leonea i strukturalno i psihološki upravo doslovno ponavlja spomenuti obrazac. Drugi je ključan motiv potisnuta i nerealizirana seksualnost koja dovodi do psihopatoloških izopačenja. Proces brutalnog razotkrivanja i autoanalize nastavlja se i produbljuje u  Čovječanstvu (1908) i Maminu srcu (1910). U skladu sa shvaćanjem da obrada psihologije instinkta pripada komediji, a psihologije kulture tragediji, Kamov je prvi tekst označio kao komediju a drugi kao tragediju. No prvi je tekst, Čovječanstvo, zapravo tragikomedija, što je u suglasju s često izricanim Kamovljevim  tezama da su svi naši duševni procesi tragikomedija, štoviše lakrdija. U Čovječanstvu dramsko na planu društvenoga kruga radi na poruzi kroz ozbiljnost čime u konačnici uobličuje grotesknost, na planu pak psihoseksualnom na neprestance održavanoj suzdržanosti da bi naposljetku tim silnije kriknulo. Mamino srce pak predstavlja fini, umorni, estetizantski  rezigniran završni akord u polifoniji Kamovljeve dramatike. To je prava moderna tragedija  klasične petočinske strukture, ali i duboko proživljen odjek tragične sudbine Jankove obitelji. Svi njegovi rastrzani i proturječni osjećaji prema vlastitoj obitelji – osjećaji bolni, mučni, tjeskobni i očajni – saželi su se u dramskome iskazu i scenskome izrazu  fizičkoga nestajanja i psihičkoga rasula obitelji Bošković.

Važno je pitanje mogu li Kamovljeve drame, uza svu svoju djelomičnu sadržajnu i stilsku preživjelost, danas još nešto kazati suvremenom čitatelju i gledatelju? Na to pitanje scenska praksa još uvijek nije u potpunosti zadovoljavajuće odgovorila. Od praizvedbe Tragedije mozgova 1927. pa do danas te su drame, osobito u novije vrijeme, dosta izvođene, nekoliko je kazališnih djela nadahnuto Kamovljevim životom (tu valja istaknuti dramsku fresku Kamov smrtopis Slobodana Šnajdera 1977),. Kazališna je praksa uglavnom uobličila i razobličila kontroverze oko tog dramskog pisma, no bez konačna odgovora o njegovu smislu danas.

 4.

Kamovljevo prozno stvaralaštvo započinje nedovršenim  romanom Historijat jednog članka, u prvoj polovici 1906. Odmah potom nastaje Na dnu, prvi dio prvog dijela romana Isušena kaljuža koji će dovršiti 1909. Prvi spomenuti tekst sve donedavno smatran je pripovijetkom, pa je tako i uvršten u piščeva Sabrana djela pod uredništvom Dragutina Tadijanovića (prvo izdanje izašlo 1956. do 1958., drugo i treće 1984. odnosno 2000). Da je riječ o romanu, pokazuje strukturna koncipiranost teksta, kao i njegova izrazita razvedenost glede likova i situacija. U tom  tekstu pismo još koleba između realističke fakture i modernističkih postupaka. Roman je polifonijske građe, realiziran kroz govor triju aktera koji su pak svi različite karakterne značajke samoga Kamova očitovane u sljedećoj trijadi: intelektualna samosvijest, temperamentna borbenost, strast / bacanje života na kocku. Sukladno tome motrište pripovjedača stalno se mijenja, pa je on  čas sveznajući s mnogolikom perspektivom, čas nepouzdani s jednolikom perspektivom, a tip romana koleba između romana zbivanja, romana karaktera i asocijativno-monološkog romana. Istodobno 1906.  nastaje i prva novela Ćuška, politička satira male literarne vrijednosti,  objavljena lipnja 1908. u Supilovu Riečkom Novom  listu. Slijedi Ecce homo!, važna po uvođenju obiteljskoga kompleksa ostvarena u opoziciji sin vs. majka. Zatvoreni obiteljski krug s ustaljenim građanskim redom razbija ključni akter Mijo najprije fizičkim a potom i psihološkim izlaskom. Na sižejnom planu ostvaruje se probijanje semantičkoga polja  što je, po Lotmanu, bitan preduvjet da se neki događaj uopće može oblikovati kao siže. Istodobno svojevrstan sukus i  izdvojen dio Kamovljeva pripovjedačkog opusa predstavlja Knjiga lakrdija (1908).  Te kratke prozne cjeline s odlikom humorističkih noveleta  hvataju sitne i nevažne zgode iz obična života te ih uobličuju u apsurdne situacije i paradoksne obrate  s pomoću brojnih esejističkih digresija, grotesknih opisa duševnih stanja i procesa, književnih opisa psihopatoloških stanja i seksualnih perverzija. Po kriteriju srodnosti na tematskome i motivacijskom planu, moguće je razlučiti četiri skupine. U prvu ulaze Brada i Odijelo, gdje narativni diskurz pokreće metonimijski postupak, drugu čine lakrdije pretežito društveno – satiričkog sadržaja (Selo i Stjenica), treća objedinjuje lakrdije koje snažno inzistiraju na grotesknome viđenju svijeta, ispitujući ljudsko ponašanje u krajnjim situacijama egzistencijalne ugroze i straha (Katastrofa i Potres), dok četvrtu čini tek jedan izdvojen tekst, psihološka studija o ženskom karakteru i značaju ženstva, pod naslovom Žena. Na lakrdije se i tematski i stilski nadovezuje novela Bitanga (1910), literarna slika iz zagrebačkoga života. U njoj Kamov svoj originalan tip psihološke groteske dovodi do vrhunca. Svojevrstan 'oriđinal', blizak s jedne strane glavnom liku Matoševe novele  Miš a s druge strane grotesknim spodobama Josipa Baričevića, Bitanga se kreće u apsurdu vlastite egzistencije. Tom novelom Kamov je ostvario posve dovršenu i zaokruženu formu žanra lakrdije. Ona je ujedno i prijelaz prema punoj zrelosti i koherenciji njegova fikcionalnog proznog pisma koji se ozbiljio u autobiografskome ciklusu znakovita naslova Naše duše u ogledalu smrti. Sačuvane su dvije antologijske pripovijetke Žalost i Sloboda , dok su Skepsa i Ironija izgubljene. Taj smrtopis vlastite obitelji, kojemu je kao krunu i završni akord dodao tragediju Mamino srce, Kamov je napisao u Puntu 1909.

U prvoj pripovijetki opisuje smrt sestre Marinke kroz unutarnji doživljaj dvanaestgodišnjega dječaka. Događaji se nižu u hladnome, otuđenom prostoru i takvi prodiru u dječakovu svijest. Sve je strašno stvarno a istodobno pomaknuto u fantastično, kao kad bi se ljudi u zbilji odjednom počeli kretati usporeno. Ledena ukočenost zamrzava svaku posredovanu sliku, svaka se točka narativne progresije zaustavlja. Završetak je osobit: rečenica se naglo prekida s označiteljem aktanta, tj. dječaka alias pisca, jer više nije u pitanju literarna igra sa smrću, već maksimalno intenzivan oćut i izraz vlastita predsmrtnog stanja.

U drugoj pripovijetki očeva se smrt motri i opisuje iz perspektive osamnaestgodišnjaka. Mržnja na oca i žudnja za njegovom smrću proistječu iz  opsesivne ideje slobode koju otac, kao potpuna antiteza sinu samom svojom egzistencijom, zaprječuje. Zanimljivo je, međutim, da se otac u pripovjedačevoj doživljajnoj sferi ne doživljava kao strogi, represivan patrijarhalni autoritet; upravom suprotno, osjećaj represije izaziva očeva blagost, mirnoća, snošljivost. Temeljni motiv pripovijetke time zadobiva dodatnu težinu i skoro morbidnu dojmljivost. Spas od strahotne more Kamov pronalazi u alkoholu, erosu i seksu. No jedinstvo ekstaze krvi i boli u kojoj su ljubav i smrt, Eros i Thanatos, tek dvije strane istoga, spleću se u nerazlučivu slitinu, što u finalu kulminira maksimalno afentivno iskazanom spoznajom o praznini svijeta i apsurdu egzistencije. Tekst je pun crnih, tjeskobnih, kamovskih pejzaža. Kao što je slika duševnosti do krajnosti mračna i morbidna, tako i prikazba prirode koja se prelama kroz pripovjedačevo očište. Važnu ulogu imaju snovi kroz koje se objašnjava psihoanalitičko rastvaranje vlastite duševnosti. Pripovjedač sniva oca neposredno prije njegove smrti od karcinoma grla, i ta onirička slika oca koji ga poziva i udaljuje se otvara mnoštvo asocijacija: na Hamletov susret s duhom njegova oca, na vrijeme i prostor djetinjstva, konačno, znači zov smrti. Iza svega, poslije krajnje stroge i nemilosrdne autoanalize gdje se pisac i opet pokazuje majstorom ironije, paradoksa i groteske, tekst se zatvara u ukleti krug bez izlaza i odgovora.

5.

Roman Isušena kaljuža, napisan od 1906. do 1909., kompozicijski je sastavljen od triju dijelova: Na dnu, U šir i U vis.  Sâm je autor objasnio značenje: dno je puna, jaka i strastvena osjećajnost, tj. poezija; širina je strast upoznavanja i viđenja, tj. znanost; visina je tanašna, svestrana i slabašna osjetljivost, tj. artizam. To je u punome smislu autobiografsko djelo. Glavni junak Arsen Toplak u svemu je fikcijski analogon Janku Poliću Kamovu. Radi se o modernističkom i avangardnom tekstu i po postupku, jer se u njemu razbija kontinuitet i linearnost  fabule, uvode se brojne esejističko-feljtonističke digresije, napokon središnje mjesto teksta zauzima individualistički zor kroz koji se projicira svekoliki „objektivni svijet“.  Sveza života i književnosti paralelno se očituje i na intertekstualnom planu. Teške obiteljske traume Arsena Toplaka točno odgovaraju onima Vladoja Sabljaka iz Samostanskih drama. Demonstracije subjektivistički doživljene u romanu objektivistički su prikazane u feljtonima. Toponimske pak odrednice u nedovršenu romanu Historijat jednog članka (Selo, Zatvor, Grad) nalaze svoj alegorijski pandan u Dnu, Širu i Visu. Alegorijski je, naravno, i sam naslov, jer je kaljužna metonimijski označitelj psihe. Ipak, više nego psihoanalitički Isušena kaljuža je mitski roman. U  njemu se ocrtavaju tri vječita, transcendentna, kruga ljudske egzistencije: pakao, (o)čistilište i raj. Nadoveznost na Dantea ne čini se presmjelom. Do maksimuma se provodi manija autoanalize. No kad se nakon svih putovanja, traganja za odgovorima znanosti i filozofije, sve pokaže vrtnjom u ukletu krugu, Kamov se najzad okreće potpunoj osami, potraživši utjehu u bez-ljudskome nebu. To znači izlazak iz dna i širine ljudskoga svijeta u prostor bestjelesnih impresija. Zašto ne možemo padati u vis, pita se Kamov u žudnji za visinama. Pita se, dalje, kako će on tamo: kao znanstvenik ili poet. Odgovor je neupitan. Budući da cijelim svojim bićem bijaše pjesnik, Kamov će i u svemir kao poet. Zato mora odbaciti sve materijalno, dakle sve što se sublimiralo u seksu, bluidu, perverziji i alkoholu. Seks je u Kamova vazda dvostruko, kontrapunktno,  motiviran: silnom tjelesnom žudnjom i kompleksom impotencije, pa završava u sadomazohizmu. Alkohol je pak sveza s društvom, čist muški princip, analogon dna kao iracionalne ekstaze, u krajnjem posljetku uzročnik tjelesne dezintegracije i duševne aberacije. Spiritualna čistota završnoga dijela ničim se nije bolje mogla  izraziti nego cigaretom. Jer, od nje ostaje tek dim, i to samo za tren, rasplinuvši se do iščeznuća u visini. Oslobođenje od zemaljske sile teže rađa finim, kamovskim, paradoksima: ići i ne micati se, padati u vis, biti ja i ne-ja. Sve ozračje posve prekriva beskrajan umor od svijeta, ljudi, života. Paleta se, koloristički, od crnog (krik duše) , preko crvenog (krv tijela) pretapa u pastelnu, eteričnu modrinu neba i blještavu svjetlost sunca. Tako i život i djelo Janka Polića Kamova završavaju onako kako je sam proročanski predvidio nekoliko godina ranije:

Počeo sam s psovkom, a završit ću s uzdahom tolerancije!

6.

Neobjavljen i nepoznat gotovo 50 godina poslije autorove smrti, roman Isušena kaljuža  prethodi 20-tak godina Krležinu Povratku Filipa Latinovicza a punih 36 Šegedinovim romanima. Danas znamo da su sve bitne crte psihoanalitičkoga i egzistencijalističkog romana  u njemu upisane.

S obzirom na kratkoću životnog vijeka i svega pet godina grozničava književnog stvaranja, Kamov je iza sebe ostavio golemo djelo koje je tek u drugoj polovini 20. st. pročitano, prepoznato i priznato u svome punom značaju i značenju. U njemu se nalazi nekoliko antologijskih pjesama, na desetke izvrsnih feljtona, crtica, kozerija, ogleda i putopisa, tri vrhunske pripovijetke, sjajne groteske i lakrdije, niz intrigantnih avangardnih dramskih tekstova i duboko proosjećana obiteljska tragedija, te napokon izvanredno zanimljiv i intrigantan roman, zamišljen i napisan u potpunu dosluhu s najrecentnijim književnim kretanjima epohe, pa čak i ispred nje. Sve je  to danas uvjerljivo dokazala hrvatska i inozemna književna kritika i teorija,  uzevši u obzir  kriterije europske i svjetske. 

DJELA

Psovka, Zagreb, 1907; Ištipana hartija. Dvije knjige pjesama, Zagreb, 1907;  Tragedija mozgova. Tri scene, Zagreb, 1907; Na rođenoj grudi. Dramatizovana studija,  Zagreb, 1907; Hrvatska mlada lirika (I. Andrić, V. Čerina, V. Gabarić, F. Galović, K. Häusler, Z. Milković, S. Parmačević, N. Polić, A. Ujević, M. Vrbanić, Lj. Wiesner, Zagreb, 1914.; Ćaskanja, Rijeka, 1914; Novele i eseji, Zagreb, 1938; Sabrana djela, sv. prvi, Pjesme/Novele i lakrdije, Rijeka,  1956; Sabrana djela, sv. drugi, Isušena kaljuža, Rijeka, 1957; Sabrana djela, sv. treći, Drame, Rijeka, 1957; Sabrana djela, sv. četvrti, Članci i feljtoni/Pisma, Rijeka 1958;   Pjesme, novele, drame, eseji... (s V. Čerinom), Zagreb 1968; Sabrana djela I-IV,  drugo izdanje, Rijeka – Opatija 1984; Sabrana djela I-IV, treće dopunjeno izdanje, Rijeka 2000.; Selected short stories and poems, Rijeka – Zagreb, 1997.; Isušena kaljuža, Zagreb 1997.; Pobunjeni pjesnik. Izabrane pjesme, novele i drame, Zagreb 1997.; Pjesme, novele, Vinkovci, 1997.;  Isušena kaljuža, Zagreb, 2003.; Pjesme i novele, Zagreb, 2004.; La Bestemmia. Psovka, Pasian di Prato, 2005., Tragedija mozgova. Tri scene, Zagreb, 2007.,   Izabrana djela I. Pjesme, lakrdije i novele, Zagreb, 2007.  

LITERATURA

Marjanović, Milan. Janko Polić Kamov, Savremenik, 1907; Matoš, Antun Gustav. Lirika lizanja i poezija pljuckanja, Hrvatska smotra, Zagreb 1907; Čerina, Vladimir. Janko Polić Kamov (studija), Rijeka 1913; Šimić, Stanislav. Veliki psovač i Antijob, Savremenik, Zagreb, 1936; Kozarčanin, Ivo. Knjiga proze Janka Polića Kamova, Hrvatski dnevnik, Zagreb 1938; Selaković, Milan. Janko Polić Kamov, Hrvatski književni zbornik, Zagreb 1940;. Petrović, Asja. Neobjavljena dramska djela Janka Polića Kamova, Republika, Zagreb 1953; Petrović, Asja. Obiteljska korespondencija Janka Polića Kamova, Republika, 1953; Ivaštinović, Jakov. Osvrt na jezik u djelima Janka Polića Kamova, Jezik, Zagreb 1954; Ivaštinović, Jakov. Biografski crtež Kamova, Riječka revija, Rijeka, 1955; Ivaštinović Jakov. Janko Polić Kamov kao romanopisac, Republika, 1955; Antić, Vinko. Kamov i Rijeka, Riječka revija, Rijeka, 1956; Badalić, Josip. S Jankom Polić Kamovim. Putne impresije, Riječka revija, Rijeka, 1956; Polić, Nikola. Iskopine, predgovor u:  Sabrana djela JPK sv. 1, Rijeka, 1956; Posavac, Zlatko. Sačuvan od zaborava. O „Isušenoj kaljuži“ Janka Polića Kamova povodom 50-godišnjice autorove smrti, Književnik, Zagreb, 1960.; Hećimović, Branko. Dramska traženja Janka Polića Kamova, Republika, Zagreb, 1961.; Milićević, Nikola. Janko Polić Kamov, Riječka revija, Rijeka, 1967.;  Popović, Bruno. Ikar iz Hada. Janko Polić Kamov, Zagreb, 1970.; Ivanišin, Nikola. Lirika J. P. Kamova i njen nacionalni književno-historijski okvir, „Radovi, Razdio lingivstičko-filološki, Zadar, 1970.; Gašparović, Darko. O dramskom djelu J. P. Kamova, Prolog, Zagreb, 1977.; Donat, Branimir. Rasap tragičnog, Prolog, Zagreb, 1977.; Milanja, Cvjetko. Kamov i srce stvari, Prolog, Zagreb, 1977.; Šnajder Slobodan,. Protokol za Kamova, u: Kamov, Legende oko freske, Zagreb, 1978.; Petrač, Božidar. Kamov, Zagreb, 1980.; Milanja, Cvjetko. Roman kao autobiografija, Republika, Zagreb, 1981.; Kravar, Zoran. Liričnost Polićeve „Psovke“, Gordogan, Zagreb, 1984.;, Gjurgjan, Ljiljana. Kamov i rani Joyce, Zagreb, 1984.; Petrač, Božidar. J. P. Kamov i avangardna „Lacerba“, Kronika  zavoda za knjiž. i teatr. JAZU, Zagreb, 1984.; Kisić, Uglješa. Gorčine i katarze, Sarajevo, 1985. Machiedo, Mladen. Eksplozija poticaja, (Inozemni Kamov), Croatica, Zagreb, 1996.; Fabrio, Nedjeljko. Opera po Kamovu, Republika, Zagreb, 1988.; Gašparović, Darko. Kamov, apsurd, anarhija, groteska, Zagreb, 1988.; Slabinac, Gordana. Hrvatska književna avangarda: poetika i žanrovski sistem, Zagreb, 1988.; Brida, Marija. Misaonost J. P. Kamova, Rijeka, 1993.; Sabljak, Tomislav. Teatar J. P. Kamova, Zagreb, 1995.; Urem, Mladen. An introduction to reading J. P. Kamov and the coordinates of Cro. Lit. Avant-Garde. – J. P. Kamov, in: Selected short stories and poems, Rijeka – Zagreb, 1997.; Fabrio, Nedjeljko. J. P. Kamov po drugi put u Barceloni, Književna Rijeka, Rijeka, 2000.; Bačić-Karković, Danijela. Tragom jedne paralele: Isušena kaljuža vs. Maldororova pjevanja, Književna Rijeka, Rijeka, 2000.; Žmegač, Viktor. Anarhijska ironija u književnoj kulturi moderne, Umjetnost riječi, Zagreb, 2001.; Šimundža, Drago. Lica i naličja J. P. Kamova, Riječki teološki časopis, Rijeka, 2001.; Nemec, Krešimir. Inovativni postupci u Isušenoj kaljuži J. P. Kamova, Dani hvarskog kazališta, Zagreb – Split, 2001.;  Gašparović, Darko. Kamov, Rijeka, 2005.; Urem, Mladen. J. P. Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, Rijeka, 2006.; Urem, Mladen. Janko Polić Kamov und die Europäische Avantgarde, München, 2007.;  Gašparović,, Darko. Predgovor,  U: Polić Kamov, Janko, Izabrana djela I., Zagreb, 2007.