Izgubljena djela, korespondencija i drugi artefakti Janka Polića Kamova vrlo su obimni, teško im se ulazi u trag i na osnovu dosadašnjih saznanja, lako se, čak i bez veće analize, može zaključiti kako ono što je napisao a još i danas je javnosti nepoznato, zasigurno zauzima opsegom upravo onoliko koliko je i objavljeno njegovih djela, a to su najmanje četiri knjige. Godinama tražeći svaki detalj koji bi me mogao uputiti na pronalazak njegovih rukopisa, naišao sam na više desetaka važnih novinsko/časopisnih natuknica/svjedočanstava i arhivskih izvora koji su mi bili važan orijentir u potrazi, međutim, odmah napominjem da ih nikada nisam ni pomislio cjelovito objavljivati zbog toga što bi sačinjavali opseg jedne omanje knjige, a razlog koji bi opravdavao njihovu objavu bio bi dakako pronalazak, barem jednog dijela njegovih rukopisa. Ipak, za primjer uzimam časopis Kritika (Zagreb, februar 1921.) u kojem je tiskan posljednji nastavak teksta Lirika Janka Polića Kamova autora Nikole Polića. Taj broj Kritike znamenit je po tome što je na kraju spomenutog teksta tiskana ilustracija, crtež Janka Polića Kamova autora Mirka Uzorinca, kasnije često reproduciran. Pri tome se zaboravlja na ono što je najvažnije, da je između te ilustracije i Nikolinog teksta tiskan dodatak u kojem je objavljena biografija Jankova i potom su poimence popisana Kamovljeva tiskana djela (knjige i novinsko - časopisni prilozi) i zasebno su navedeni tekstovi koji su bili u rukopisu, s posebnom napomenom o onima koji su već tada bili izgubljeni. Citiram dakle Kritiku, str. 55/februar 1921: “U rukopisu: Na Horlinom talamu pjesme (izgubljeno), Lirika neurastenije pjesme (izgubljeno), Žena deset soneta (izgubljeno), Ljubav deset soneta (izgubljeno), Mamino srce tragedija u pet čina (kod brata), Čovječanstvo drama u četiri čina (kod brata), Orgije manastira duologija (kod brata), I. dio: Orgije monaha (3 scene), II. dio: Djevica (3 scene), O, žene, žene...! Komedija u 4 čina (izgubljeno), Lakrdija naše dobi Komedija u 5 čina (izgubljeno), Isušena kaljuža roman u 3 dijela (izgubljeno), Skepsa novela (izgubljeno), Žalost novela (izgubljeno), Sloboda novela (kod brata), Šmrčanska trilogija, satira (izgubljeno)“, u potpisu Nikola Polić. Dio rukopisa koji se navode kao izgubljeni, naknadno su pronađeni. Kasnije prebirući po ostavštini Nikole Polića pronašao sam i Jankovu skicu za tetralogiju Naše duše u ogledalu smrti (vidi katalog izložbe Kamov u arhivskim zapisima, Državni arhiv u Rijeci, prosinac 2000. – siječanj 2001.) iz koje se čita da je naveo i (nama nepoznatu, dakle izgubljenu) priču Ironija (posvećenu smrti majke koja umire na prvu obljetnicu očeve smrti), a koja čini jedinstveni ciklus s pričama Sloboda, Žalost i Skepsa (također izgubljena). Ovaj je podatak iz Kritike vrlo važan jer se nalazi samo u tom broju i nigdje više. Čudno, ali taj se dodatak nije našao u knjizi Marginalia (feljtoni) Nikole Polića, tiskanoj iste godine, te ga, čini se, naša znanstvena javnost, nije zamijetila. Ali to je samo jedan mali dio zagonetke vezane za izgubljene Kamovljeve rukopise, trag kojeg ćemo slijediti, voditi će nas u mnoge institucije, arhive, biblioteke, gradove i države. I do danas, osim pojedinih fragmenata, manjih i nepoznatih djela, te ipak veliki broj pronađenih obiteljskih fotografija, te kulturnog i političkog kruga oko Polićevih, ništa zaista značajnog od onoga što navodi Nikola Polić u časopisu Kritika, a znamo da se ta djela datiraju vremenski u posljednje tri godine njegova književnoga rada, vrijeme kada je napisao najznačajnija djela koja su ga svrstala među deset najznačajnijih hrvatskih književnika svih vremena, nismo uspjeli pronaći.

Ali, vratimo se Nikoli Poliću. Nesređene situacije, živeći između dva svjetska rata na relaciji Zagreb - Sušak (danas Rijeka), složene umjetničke osobnosti, svojevrsne simbioze karaktera Primorca s izraženim boemsko modernističkim europskim nazorima, često se gubio u nemarnosti prema svijetu, vremenu i okružju u kojem se nalazio. Tako je književniku Zvani Črnji koji je s njim radio intervju za zagrebačke Novosti 1940, skinuo sa svog ormara pribadačama zabijen portret, crtež olovkom Janka Polića, kojeg je po sjećanju 1912. napravio Josip Moretti Zajc i poklonio ga tada mladom novinaru Črnji kojeg je tek upoznao. Vjerujem da se teško nosio s obiteljskom prošlošću te se na taj način rješavajući obiteljskih artefakata osjećao lakšim – crtež je ipak nekom dospio u ruke. Danas to mogu shvatiti, ali mi je teško razumjeti što je znao otrgnuti dijelove pisama za koje je pretpostavljao kako nisu prihvatljivi kulturnoj javnosti (zapravo ukusu i normama jednog vremena) ili pak da otkrivaju skrivene obiteljske tajne i na vrlo lak način, rješavao se obiteljske ostavštine. O kojim se sve dokumentima radi dijelom i sam otkriva u svojim Iskopinama (1953.) koje su tiskane kao predgovor u svim dosada izdanim Sabranim djelima njegova brata Janka. Svejedno, njegova je briga za afirmaciju rada Janka Polića bila presudna u prikupljanju građe za Sabrana djela, te u ovom tekstu upozoravam samo na detalje koji su izostali zbog Nikolinih obiteljskih obzira. Za one koji nisu upućeni, važno je reći da je nakon Nikoline smrti 1960, sve naslijedio književnik Vinko Antić koji je svu građu nakon svoje smrti 1993. oporučno ostavio Narodnoj knjižnici u Selcu, svom rodnom mjestu. Tamo se i danas nalaze djela i fotografije obitelji Polić, dakle sve ono što Nikola Polić nije dao Institutu za povijest književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Opatička 18, gdje su ipak smještena gotovo sva poznata i do danas objavljena u različitim izdanjima, djela Janka Polića Kamova.

Druga važna karika u ovoj priči je Vinko Antić (1905. – 1993.), izuzetno značajna kulturna pojava u Rijeci između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Bio je direktor Novog lista, potom ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Rijeci (tada Naučne biblioteke), glavni urednik vrlo značajnog časopisa Riječka revija te autor značajnih knjiga i tekstova kao što su Rijeka u hrvatskoj književnosti u XIX. i početkom XX. stoljeća (1954.), Pisci-Rijeka-Zavičaj (1965.), Književna ostavština Viktora Cara Emina (1970.), Sabrana djela Nikole Polića (1989.) i niz drugih. Kroz njegov rad počele su se ocrtavati prve konture literarnog kruga okupljenog oko Janka Polića Kamova i njihova inozemna nastojanja. Posjećivao sam zajedno sa svojim ocem, Kazimirom Uremom Vinka Antića više puta: kao dječak, kada još nisam znao mnogo toga i kao student, kada sam shvatio, kako sve ono što je naslijedio od Nikole Polića, nikome ne želi dati. Jednom sam čak i gledao obiteljske fotografije Polićevih na njegovom stolu, rasute iz jedne kuverte, mislim negdje oko 1983, ali se nisam usudio ništa pitati, premda je naša komunikacija bila srdačna i pričljiva. Dio tih rukopisa, skrivenih kod Vinka Antića pronašao je Nedjeljko Fabrio i objavio; ja sam nakon smrti Vinka Antića pronašao tu veliku količinu obiteljskih fotografija u Narodnoj knjižnici u Selcu i objavio ih prvi put cjelovitije u tematskom broju časopisa Rival (godina XII, broj 3-4, Rijeka 1999.) posvećenom prijevodima Kamovljevih kratkih priča na njemački jezik (preveo Igor Simonić, uvodni tekstovi; Mladen Machiedo, Darko Gašparović i Mladen Urem) i pronašao sam dvije stranice pisma Janka Polića Miji Radoševiću i Mati Malinaru iz Marseillea od 3. siječnja 1909. i objavio prvi put u Novom listu, 2. veljače 2003. i potom u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006.). Dakako, po pričanju, znao sam da u Antićevoj ostavštini ima još koječega, međutim, sav taj materijal je bio izmiješan s njegovim obimnim arhivskim materijalom koji je bio vezan i uz druge hrvatske književnike s kojima se bavio Antić. U međuvremenu, knjižnica u Selcu je angažirala istaknutog arhivistu u mirovini Miljenka Pandžića iz Zagreba, da cijelu ostavštinu Vinka Antića uredno arhivistički sredi i popiše. Igrom slučaja, imao sam prilike kontaktirati s kolegom Pandžićem te sam ga upozorio da se dio rukopisa Kamovljevih morao zamiješati s ostalom građom te da je njegov angažman na tom fondu vrlo značajan jer će se konačno sve kvalitetno obraditi. Pandžić je sve uredno popisao i sitni djelići Jankove korespondencije su isplivali na površinu. Također valja reći da u tom fondu postoji i vrlo značajna korespondencija članova obitelji Polić i Gerbaz koji su se međusobno dopisivali na talijanskom i hrvatskom jeziku, te bi bilo potrebno sve prepisati (dijelom prevesti) i objaviti s nužnim komentarima. I u toj korespondenciji pronalazim veliki broj podataka potrebnih za poznavanje obiteljskog konteksta i stvaralačkih motiva Janka Polića. Ali o tome jednom drugom prilikom.

I na kraju o pismima, koja su mjestimično vrlo nečitka pa se neke riječi ne mogu potpuno razumjeti:

Prvo pismo, datirano u Bologni, 30. lipnja 1910. predstavlja zasebnu cjelinu i radi se o punomoći koju Janko daje bratu Vladimiru za podizanje honorara za prijevod dvije novele talijanskog književnika, novinara i dramaturga Roberta Bracca (Napulj 1861. – Sorrento 1943.) koje je Kamov objavio u zagrebačkom Obzoru broj 1/1910. U jednom svom kasnijem pismu (SD, knjiga IV, str. 298) Kamov sam navodi da se kao prevoditelj Braccovih novelleta potpisuje pseudonimom Jean. Pismo je značajno jer potvrđuje da je Janko Polić prevodio i objavio Bracca, kojeg samo spominje u pismima. Ovo pismo ujedno otvara kao temu jedan dio Jankova stvaralaštva – prevodilačka djela i nepoznate objave u tisku kojima se nitko do danas cjelovito nije pozabavio. Tonko Maroević je u firentinskoj Lacerbi pronašao Natuknice/Acceni Janka Polića Kamova (Gian Paola) slijedeći trag iz Čerinine studije o Kamovu (1913.), međutim, dovoljno je pročitati još jednom korespondenciju Janka Polića Kamova u Sabranim djelima iz koje se dade zaključiti da je Kamov objavio i neke druge prijevode (Maksim Gorki, SD, str. 267, 1984.) i nepoznate feljtone i dopise u zagrebačkim listovima Pokret, Obzor i drugdje, ali i u inozemstvu u listovima Corriere Adriatico (Ancona), o tome vidi SD J. P. Kamova, str. 267, 1984.), te najvjerojatnije i u listu Avanti (Rim) o čemu je svjedočio Nikola Polić. Pored toga i sam Kamov spominje u pismima nepoznate eseje Korizmeno ćeretanje, Na domaćem ognjištu, Torino, Balkan i Italija, i neke druge koji su trebali izaći u nekom od navedenih listova.

Drugo pismo je fragment u kojem Janko piše bratu Vladimiru (vjerojatno u Punat ili u Zagreb) o teškom stanju njihova brata, glazbenika i kompozitora Milutina Polića (1883. – 1908.). Po sadržaju i tonu vrlo je slično kao i pismo na stranici 296 („Mile može svaki čas izdahnuti…(…) I ako hladno prosudimo, to je najbolje, jer on je tjelesno upravo iznakažen, pa ako bi se moglo produljiti, to bi se mogla produljiti samo bolest i to jedna od najgroznijih bolesti, gdje čovjek smrdi samome sebi. A usto, Mili je pluće sasma uništeno: muči ga užasno neduh i on uvijek upozorava na prsa, da ga bole i veli – gestama! Jer već ne govori – da ga sve boli, njemu već i osjeti rapidno padaju kao vid i sluh.“), četvrte knjige Sabranih djela J. P. Kamova, 1984. Napisano je svakako prije lipnja 1908. kada je umro Milutin. Mjesto nastanka pisma je Venecija ili Rijeka, prije Rijeka, jer u njemu Janko govori kako ga bolesnog posjećuje, što u Veneciji ne bi mogao jer su tamo zajedno živjeli, dok Milutin u Rijeci umire kod tetke Mime (Milke Gerbaz), u današnjoj ulici Fiorello La Guardia, gdje ga Janko, koji za povremenih boravaka u Rijeci boravi kod ujaka Luigija ili kod brata Vladimira, mora posjećivati.

Treće pismo je fragment Kamovljeva pisma bratu Vladimiru. Nema datacije ali se po spominjanju Marsilje ovaj fragment valja smjestiti pod kraj 1908. godine. Napisano je najvjerojatnije listopada ili studenog u Torinu ili prosinca u Genovi ali očito (po formatu papira i sadržaju) ne pripada cjelini iz sljedeća dva fragmenta četvrtog i petog pisma.

Četvrto i peto pismo (fragmenti) numerirani na vrhovima stranica kao II. i IV. stranica, pripadaju istom pismu. Da bi za to imao potpuni dokaz, posegnuo sam za četvrtim sveskom Članci, feljtoni i pisma Sabranih djela Janka Polića Kamova (Rijeka, 1984.), gdje se od 305 do 307 stranice nalazi Jankovo pismo bratu Vladimiru, datirano 4. 12. 1908. u Genovi. Na kraju toga pisma (str. 307), priređivač Dragutin Tadijanović je stavio opasku: Nema II. strane i završetka! Datacija 5. 12. 1908. na petom pismu znači da je Kamov sljedeći dan nastavio pisati pismo. Također se dade zaključiti kako ta stranica nije posljednja, kraj je izgubljen jer nakon zadnjih riječi u pismu: Ja sam lijepo miran. – nema nikakve poante, završne poruke, pozdrava niti Jankova potpisa, pa je to pismo imalo još barem jednu stranicu. U sljedećim izdanjima Sabranih djela, ova dva fragmenta valja interpolirati u navedeno pismo od 4. prosinca 1908.

Postavljajući ovom prilikom pitanje, zbog čega Nikola Polić spomenuta pisma nije dao Barcu i Tadijanoviću za objavljivanje, a sigurno znam da ih nije izgubio, pretpostavljam da je to učinio jednim dijelom jer ona sama kompromitiraju Kamova kao nestabilnu ličnost (primjer, pismo četvrto) što je moglo otežati objavljivanje njegovih Sabranih djela. Biti lud književnik sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u socijalizmu nije isto što i lud književnik danas, pa se ovdje osjećaju elementi Nikoline dragovoljne autocenzure. Dijelom se u ovim fragmentima ponavljaju činjenice iz drugih pisama ali to nije trebao biti razlog za neobjavljivanje. Drugi razlog leži u tome što u svim navedenim pismima koja obrađuje ovaj tekst, uključujući i prije spomenute fragmente pisma iz Marseillea od 3. siječnja 1909. nedostaju značajni dijelovi čiji sadržaj možemo samo naslućivati. Ti dijelovi su očito bili toliko neprihvatljivi Nikoli Poliću da ih je fizički uništio. Kako je neka od tih pisama znao zalijepiti u košuljice svojih knjiga i bilježnica (mnoge od njih je Vinko Antić kasnije donirao knjižnicama kulturnih institucija u Rijeci, primjerice Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja, zajedno s umjetničkim slikama – portretima članova obitelji Polić), nadajmo se da će prije ili kasnije, kao značajno otkriće, ugledati svjetlost dana.

Konačni motiv za rad na transliteraciji i objavljivanju tih pisama dobio sam od kolega Nataše Debogović i Borisa Krebera koji su za potrebe tiskanja Izabranih djela Janka Polića Kamova (u pripremi, redakcija Darka Gašparovića) u nakladi Matice hrvatske iz Zagreba pred nekoliko mjeseci posjetili Rijeku i Selce. Po povratku u Zagreb, poslali su mi sve što su snimili s tog puta. Kada sam po treći put (nakon Selca i Pandžićevog preliminarnog arhivskog popisa) vidio fragmente koje ovdje donosim, odlučio sam se za konačnu objavu, pomiren s činjenicom što ću za otkrivanje drugih izgubljenih rukopisa, morati još čekati.

Pisma koja donosim u ovom tekstu predstavljaju značajan prilog razumijevanju stvaralaštva Janka Polića Kamova u inozemstvu, i važan prinos povijesti naše književnosti.

 

 

 

Dodatak

PISMA

 

 

 

 

Pismo prvo:

 

Ovlaštujem moga brata Vladimira Polića, da digne honorar za prevode noveleta od R. Bracca

1) Svjedok

2) Spas duše

 

Štampane u broju 1. ovogodišnjeg „Obzora“ u iznosu od okruglo redaka 500 (pet stotina).

 

Sa poštovanjem

 

Bologna, 30. lipnja 1910.

 

 

Janko Polić

 

Pismo drugo (fragment):

 

U gornjem desnom kutu, pri vrhu, numeracija stranice 3.)

 

Donijeh mu, ali on pije teško, jede malo i – puši još manje. Jednu čašicu likera i jednu, dvije cigarete. Tu – ostalo obatali na to, što se ne kreće i što ne probavlja dobro.

Dobro bi bilo, da mu koji od vas, ti ili Dušo, pišete ma što: njemu je sve ugodno, što pokazuje interes za njega: ja mu s tog razloga i donijeh liker i donijet ću mu cigaretu koju: ovo je glavno: zanimati se za nj i pokazati mu bjelodano, da se na nj misli. List mu dolazi ko darak i premoštenje, ko i ja što već jučer dođoh i Milanu. Jer bolesnici su u tomu ko starci i djeca: dosljedno bit će pak zagrižljivi itd, ako im je ma što i najmanje neugodno.

(razlivena tinta, može značiti točku između dva pasusa, potpis J./Janko/ ili prekriženu numeraciju)

 

Pismo treće (fragment):

 

Gornji lijevi kut pisma poderan, te se prva četiri reda na mogu cjelovito pročitati.

 

…raš ponovo čitati pismo, /?/

…ošaja i trošku, na koji čeka /?/

…koč., Sav., Kovj? /?/

…li u Marsilju i u slučaju, da od gorespomenutu nema ništa uzmi u obzir veliki trošak? /?/

3.) Kako tvoja noga?

4.) najkasnije do 25. t. mj. drugu srijedu moli 15 kruna (diferensa mjesečne svote radi puta) a do 5. decembra morao bih imati običnu mjesečnu svotu s put./nim/ troškovima.

5.) Prepisah lakrdije: ima ih svega s onim dvjema kod Obzora i s onim kod kuće osam = jedna knjiga. Bih li ih ponudio „Humorističkoj biblioteci“ u Zagrebu ili bih poslao sve tebi? Međutim, napisat ću ih možda još nekoliko.

Ako ti se hoće, mogao bi mi poslati samo koji suvišni „N./ovi/ list“ i „Obzor“, ili “Sav./remenik/.“ ali da paket ne bude tako težak i vrijedan, da me uglobi za 50 centezima!

 

Neidentificirana riječ s uskličnikom, vjerojatno pozdrav /?/

 

J.

 

 

 

Pismo četvrto (fragment):

 

II.

Čitati i pisati ne mogu; tek na čas, s pauzama; u bibliotekama i javnim lokalima, gdje je mnogo svjetla, nemam pristupa; sunce i svjetlo lampe mi smeta: i sad si možeš pomisliti, kakvo je prokletstvo moj život, gdje nemam ni žive duše, da mi razbije dosadu!

Ležim na krevetu; spavati uvijek ne mogu; pušim ko lud; uzimam koju čašicu konjaka da me uspava; i čekam, čekam, čekam, da prođu ti grozni dani prisilne besposlice, tamnovanja, valjda najgrozniji dani moga života, jer u svemu me tome još upravo fizički boli trošak, što ga imaš sa mnom obijedi me u tuđini, a ja tu badavadžim!

Kad bi to imalo trajati preko deset dana – bilo bi sve moguće. Ovako se nadam do 10. biti posve zdrav ili bar tako, da mogu krenuti na put - čitati – i ući u – javne lokale. Zamisli i tu neupadnost: u jednoj biblioteci Circolante gdje sam se htio učlaniti, reklo mi se: „ne dajemo na posmatranje knjiga još za nekoliko tjedana.“ A ja sam uvjeren, da je to bilo „kao meni“.

 

Pismo peto (fragment):

 

 

IV.

dne 5. 12. 1908.

 

Jučer mi je očima bilo bolje; danas gore; liječnik veli, da mi je nešto moralo slučajno ući u oko, kad sam ga prao. Oko je vrlo delikatno i očne bolesti za najteže izliječiti, budući može svaka trica nanijeti novu komplikaciju. Ja ću tako po svoj prilici morati i do 15. ostati u Genovi! Ali ako mi kroz to vrijeme oko ne pođe na bolje, meni ne preostaje drugo no vratiti se. Ne znam zaista, što bih drugo mogao uraditi: kuda da se djenem s bolesnim očima, što svaki vidi na prvi mah i nepoznatoga ko će me uzeti na stan? Ne radim u potpunom smislu riječi ništa; lijevo me oko boli, a ima momenata, kad me i onaj dio glave zaboli i ako sam na cesti uhvati me omaglica.

Možeš mi glede toga odmah na dopisnici – javiti: da ili ne (t.j. u slučaju da mi do 15. ne krene na bolje i ako liječnik izjavi da je stvar ozbiljna i da treba dugu kuru – da se vratim ili ne. U tom slučaju moje je uvjerenje, da je povratak najzgodniji. Međutim: vederemo. Ja sam lijepo miran.