U drugoj polovici devedesetih godina, sada već prošlog stoljeća, interes naše kulturne, štoviše, i šire javnosti za život i književno djelo Janka Polića Kamova naglo se povećao. Razlog tomu je bilo objavljivanje Kamovljevih kratkih priča u najznačajnijim američkim časopisima za književnost. Naime, 1996. godine njegova je pripovijetka Sloboda (Freedom) tiskana u časopisu Grand Street (New York), potom su 1998. i 1999. godine tiskane priče Sloboda i Žalost (Sorrow) u bostonskom Partisan Reviewu te oveća studija o njemu s izborom kratkih priča u časopisu Corner u Oaklandu. Pored navedenog, njegova djela, prevedena na engleski jezik u Hrvatskoj (zagrebački The Bridge Magazine 1/1997. posvećen Kamovu i knjiga J. P. Kamov: Selected Short Stories and Poems, Rijeka 1997), pojavila su se u Americi i na Internetu. Sve je to u konačnici rezultiralo time da je početkom 2000. u najvećem istraživanju u Americi, u kojem je sudjelovalo više od dvije tisuće nakladnika i tristo sveučilišta, provedenom na Internetu, Kamov izabran za jednu od tristo najznačajnijih osoba tisućljeća (vidi Novi list, 29. siječnja 2000, str. 42).

Međunarodna afirmacija djela Janka Polića potakla je istraživanje njegova života. Krajem devedesetih godina upoznao sam kolegicu Anamariju Večerina koja je na Sveučilištu u Trstu diplomirala na studiju književnosti i to upravo na temi o Kamovu. Zahvaljujući njezinim naporima rasvijetljene su gotovo sve adrese Kamova u Italiji. O tome je Anamarija Večerina objavila dva izuzetno značajna teksta koje navodim radi njihove relevantnosti. Prvi je Čarobna moć putovanja, adrese Janka Polića Kamova u Italiji 1906-1910, Sušačka revija, Rijeka, god. IX, broj 33/2001, str. 37-41; drugi je tiskan pod naslovom Željeznicu guta talijanska daljina – adrese Janka Polića Kamova u Italiji 1906-1910, Vijenac, Zagreb, god. VIII, broj 175, 16. studenoga 2000, str. 27-28. Važno je dodati da smo kolegica Večerina i ja naknadno pronašli i drugu Jankovu (i Milutinovu) adresu u Veneciji. Ona je zabilježena u još neobjavljenom pismu Vladimira Polića napisanog u Zagrebu 26. ožujka 1908. (ostavština Vinka Antića-obitelji Polić, Narodna knjižnica i čitaonica u Selcu) i poslanog ujaku u Rijeku; u njemu Vladimir naznačuje Jankovu adresu: Janko Polić presso signora Maria Dall'Asta, Venezia, Corte Pignoli (frezzeria), No. 1764. Tako smo saznali i za Jankovu drugu adresu u Veneciji. Naime, do tada se samo znalo da su braća Polić bili na još jednoj adresi, ali se nije znalo na kojoj. Ovdje je svakako važno spomenuti i dvojicu riječkih slikara Josipa Morettija Zajca i Carla Ostrogovicha koji su bili umjetnički suputnici braće Polić u Veneciji (vidi moj tekst Kamov javnosti nepoznat, Novi list od 28. studenoga 1999). Moretti je izuzetno značajan jer je obrađen kao literarni lik i jedna je od važnijih osoba u Kamovljevu romanu Isušena kaljuža, ali i kao autor dva portreta; Jankovog i Milutinovog (vidi tekst N. Mifka-Profozić, Jedini sačuvani portret Milutina Polića, Novi list, str 29, 12. siječnja 2000). Do novih spoznaja o podrijetlu obitelji Polić koje se veže za Kraljevicu u Hrvatskom primorju a ne isključivo za Hvar kako se uglavnom do tada mislilo došli smo zahvaljujući ravnatelju Državnog arhiva u Rijeci, Goranu Crnkoviću koji je to istražio i otkrio, dok se za pronalaženje adrese braće Polić u Veneciji zahvaljujemo Zrinki Tolić Nikolić, autorici izložbe Kamov u arhivskim zapisima (vidi katalog izložbe) koja je krajem 2000. postavljena u Državnom arhivu u Rijeci.

Zbog niza lomova u obitelji, materijalnog sloma oca, brojnih smrti, te tragične ljubavi s Katarinom Radošević Kitty (vidi moj tekst Pisma Kamovljeve Kitty Pauli Juliji Kaftanić, časopis Kronika zavoda za povijest hrvatske književnosti HAZU, Zagreb, novi tečaj 5, broj 12/2002, str. 15-30 i isto u knjizi Korespondencija hrvatskih književnika, 2002) živio je nesređeno, avanturistički, lutao, putovao; počinje izbivati iz roditeljske kuće nakon što je udaljen iz Sušačke, a zatim i iz Senjske gimnazije. Potom školovanje nastavlja u Zagrebu, ali ga prekida. Bježi iz roditeljske kuće u Zagrebu 1904. godine, kada je s glumačkom družinom lutao po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, obitelji se javio nakon dva mjeseca razglednicom kojom ih obavještava što radi (kao šaptač nastupa u Ibsenovim Sablastima); kao vatreni domoljub godinu dana ranije osuđen je na nekoliko mjeseci zatvora zbog sudjelovanja u antikhuenovskim demonstracijama što su se održavale u Zagrebu. Nemiran i boemski život uzrokovao mu je tešku upalu pluća koju je prebolio 1906. godine. Do te godine vrijeme provodi u Zagrebu te kao trgovački putnik povremeno putuje po Lici i Bosni. Tada započinje s ozbiljnim književnim radom, počinje pisati Isušenu kaljužu i kratke priče. Od 1907. do 1910. godine tri puta će na duže vrijeme putovati po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, odnosno Kataloniji. Najprije je otputovao u Veneciju, gdje je živio s bratom Milutinom, zatim se redaju gradovi Rim, Firenca, Torino, Genova, Marseille, Napulj, Bologna te posljednje odredište Barcelona. Ljetna razdoblja 1908. i 1909. godine provodi kod brata u Puntu na otoku Krku (vidi moj tekst Kamov u Puntu od 1908 do 1910 godine, Krčki kalendar za 2000, str. 129-132) i onda dolazi posljednje putovanje; godine 1910. preko Italije otputovao je u Španjolsku. Nastavljajući nesretni niz smrti u obitelji, umro je u bolnici Santa Cruz u Barceloni.

Kamovljevi inozemni dosezi dugo su godina bili neistraženi. Interesantan je podatak koji je iznio Ljubo Wiesner u predgovoru zbirke pjesama Jučerašnji grad Nikole Polića (Zagreb, 1936). Na sedmoj stranici te knjige možemo pročitati sljedeće: Po Nikici sam poslije primio par vijesti iz Rima, gdje su Janko i Mijo Radošević, stanujući u Via Biscione, u neposrednoj blizini Cvjetnoga trga, gledali svojim očima, kako se na ditirampskom Carducciju i pastoralnom Pascoliju diže mlada Italija D’Annunzija, Stecchettija i Ade Negri, snujući s mladim Talijanima novu budućnost svijeta i vodeći u Via Mattatoio diskusije s anarhistima, među koje bi znao upasti i Benito Mussolini. Pripovijetka Stjenica koju je Janko napisao u Genovi 11. veljače 1908. odnosi se na rimski boravak. Ako je suditi po Jankovoj sklonosti da svoje biografske podatke unosi u literaturu, onda bi se moglo hipotetski pretpostaviti kako je Janko surađivao u nekim rimskim listovima koji su tada izlazili, što on eksplicite spominje, a prijatelj novinar koji se pojavljuje u priči vjerojatno je netko od tih mladih Talijana iz Via Mattatoio koje spominje Wiesner u svom predgovoru, možda čak i sam Mussolini. Međutim, većina listova što su izlazili u Rimu za Jankova boravka, pa tako i Avanti, kojeg je tada uređivao mladi socijalist Mussolini, nisu nosili potpise autora (vidi moj tekst Kamov, Bornemissa, Mussolini, Sušačka revija, Rijeka, god. VIII, broj 30-31/2000, str. 29-33).

Barcelona je posljednja i najvažnija etapa putovanja i književnog angažmana Janka Polića Kamova s obzirom da se radi o gradu koji možemo smatrati, gledano iz svjetskog konteksta, mjestom u kojem se rađa avangarda (vidi moj tekst o pronalasku putovnice J. P. Kamova i dokumenata o njegovoj smrti iz Barcelone, tiskan pod naslovom Kamov bez pandana u Hrvatskoj, Sušačka revija, Rijeka, god. VII, broj 26-27/1999, str. 23-32). Iz Barcelone kao jednog od najznačajnijih njezinih uporišta proširit će se po svijetu mnogi umjetnički pokreti. Za veze Hrvatske s Katalonijom važno je spomenuti podatak da je u 16. i 17. stoljeću Barcelona najveću brodarsku trgovinsku razmjenu ostvarivala s Rijekom i Dubrovnikom, pa tako u povijesti njezine kulture i umjetnosti, pa sve do danas, pronalazimo veći broj imena hrvatskoga podrijetla. Jedan od važnih umjetnika s kojima je Kamov morao doći u kontakt je Nicolau Raurich (1877-1945), tada najveći katalonski ekspresionistički slikar hrvatskoga podrijetla. Kamov u svom kratkom boravku u Barceloni, koji je trajao četrdeset dana, živi na Calle de San Pablo 55 (Carrer de Sant Pau 55) koja izlazi na Ramblu upravo na onom mjestu gdje je preko puta Casa Raurich u kojoj živi Nicolau Raurich. Kamov dolazi u Barcelonu po preporuci svojih ujaka kojima je bilo lakše da ga, radi uštede, pošalju u Barcelonu, a ne u Pariz kako je on htio (vidi moj tekst Tin Ujević i hrvatska avangarda u Parizu, Vijenac, Zagreb, god. XII, broj 271-273, 22. srpnja 2004, str. 31-32). Ujaci su vlasnici pomorske tvrtke Fratelli Gerbaz koja u to vrijeme jako dobro posluje, vlasnici su dva velika broda (Palermo i Indeficienter) te niz predstavništava i pomorskih agencija u mediteranskim lukama. Jankov otac, Ante Polić, uspješan vlasnik pomorske agencije, doživljava financijski slom 1902. godine zbog propasti jedne genovske pomorske tvrtke s kojom je bio u suvlasničkom odnosu. Ujaci Janka šalju u Barcelonu gdje imaju pomorsku agenciju s kojom posluju, tamo se on zapošljava, iznajmljuje stan te s potporom ujaka i skromnom zaradom proučava kulturu i znamenitosti Katalonije i Španjolske (vidi moj tekst Kamov u Barceloni, adrese i izgubljeni rukopisi, Dometi, Rijeka, god. VI, broj 7-12/1996, str. 76-83). Dio Barcelone gdje se Janko nakratko zapošljava je sam centar uz more i zove se Fachada maritima. U njoj su smješteni Kolumbov spomenik (od kojeg prema unutrašnjosti kreće Rambla), Gobierno militar, Casa de Cervantes, Capitania General, Palacio de Comunicaciones i čuvena likovna akademija Llotja (Lonja). Jednu od posljednjih svojih razglednica poslao je iz Barcelone Pauli Juliji Kaftanić (1890-1977). (Pomnije istraživanje života ove potpuno zaboravljene i zapostavljene slikarice i glazbenice sa Sušaka donijelo je iznenađujuće rezultate. Zahvaljujući njezinom nasljedniku Božidaru Iskri Kaftaniću, koji je dozvolio uvid u njezinu ostavštinu, objavio sam, dio i u suradnji s kolegama Lovorkom Ruck, Borisom Zakošekom i Igorom Žicom, veći broj tekstova o njoj u časopisima i novinama. Kao jedna od najznačajnijih osoba iz umjetničkog kruga Polića, Paula Julija nezaobilazna je u proučavanju literarne koncepcije i senzibiliteta kojeg je on afirmirao u nacionalnoj kulturi, vidi knjigu Urem/Ruck/Zakošek/Žic: Pavica Julija Kaftanić, Glosa, Rijeka, 2005).

U barcelonsku kavanu Los Cuatro Gatos/Els Quatre Gats, što prevedeno iz ove dvije kastiljansko-katalonske varijante znači Četiri mačke, te 1910. zalaze čuveni umjetnici, profesori s likovne akademije, njihovi studenti, pomorski agenti i drugi. Istovremeno kad je i Kamov tamo boravio, nalazili su se na istom mjestu slikari Ricard Urgell, Joan Miro (koji tada ima sedamnaest godina, Urgellov je učenik i pohađa Lonju), Pablo Picasso (ljeta 1910 ponovo se vraća iz Pariza u Barcelonu), arhitekt Antonio Gaudi, kipar Josep Llimona i drugi. Kamov zalazi i u Teatro Principal (nalazi se na Rambli broj 27) u kojem se nalazi kavana Lion d’ Or (Zlatni lav) gdje se okupljaju isti ljudi kao i u Els Quatre Gats. Bolnica Santa Cruz (Santa Creu), u kojoj je Kamov umro, imala je u svome vlasništvu Teatro Principal za dodatne izvore prihoda. Stoga je vrlo vjerojatno da su se ljudi koje je Kamov tamo upoznao angažirali oko njegova besplatna smještaja u tu bolnicu. Interesantno je spomenuti da samo dvije ulice dalje od Kamovljeve Calle de San Pablo stanuje Joan Miro, na Pasaje del Credito 4, na dva koraka od Gotičke četvrti (najstariji dio Barcelone) u kojoj je i Kamov boravio. Zahvaljujući Mirou, u Barcelonu je 1917. godine stigao jedan od vodećih predstavnika pokreta dada, Francis Picabia, a stigli su i prvi brojevi revije 391 koju su u New Yorku zajedno pokrenuli Picabia i Marcel Duchamp. Njima se priključio i Max Jacob, kritičar koji je bio apsolutni autoritet u suvremenom slikarstvu i koji je Picassu tumačio ono što je Picasso slikao (Anselmo Bucci). Zajedno s avangardnim revijama kao što je Nord-Sud, ovi spomenuti slikari kreirat će svjetsko slikarstvo, avangardu i glavni tijek umjetnosti 20. stoljeća, tako će se s De Chiricom roditi metafizičko slikarstvo, zatim će se definirati nadrealizam i drugi pravci, a sve će to krenuti od male grupe ljudi s kojima je Kamov sjedio u istoj kavani dok su oni tek postajali pravi umjetnici. Kada pogledamo realitet Barcelone 1910. godine, smiješno je stavljati Kamova samo u nekakav buntovnički, revolucionarni kontekst. Naime, revolucionarni je svakako bio, ali radilo se prvenstveno o avangardi koja je u doslovnom smislu promijenila sliku europske i svjetske kulture. Potpuno je jasno kako bi Kamov, da je poživio, sigurno stekao svjetski renome, a bio je jedini hrvatski pisac koji je u to doba mogao probiti domovinske okvire i postići uspjeh širih razmjera. Stoga je njegova smrt jedna od najtragičnijih smrti u povijesti hrvatske kulture, jer iz opisanoga konteksta vidljivo je kojom snagom intuicije i talenta Kamov stupa na svjetsku pozornicu. U pismu svom prijatelju Mišku Radoševiću, poslanom iz Punta 15. rujna 1908. godine, napisao je sljedeće: Najvolio bih svršiti negdje u – bolnici, u tuđini i – ostaviti liječnicima moje tijelo na analizu, pokuse itd. Uostalom – to je sve još isključeno, ali dobro je na vrijeme pisati – oporuku. Umro je potpuno sam, daleko od kuće, u bolnici Santa Cruz. Pokopan je u zajedničkoj grobnici za siromahe na barcelonskom groblju Sud-Este u podnožju brda Montjuic. To je groblje kasnije prekopano i danas se na tom mjestu nalazi Miroova fondacija.

Janko Polić Kamov ni devedeset i pet godina nakon smrti ne prestaje izazivati nedoumice u našoj kulturi jer njegovo osebujno i neponovljivo djelo, život (još uvijek!) obavijen velom tajnovitosti kao i legende isprepletene oko njega predstavljaju jednu od najvećih i najkompleksnijih tema u hrvatskoj književnosti i umjetnosti. Štoviše, svaki novi naraštaj književnika, teoretičara, publicista, pa i mladih ljudi koji se bave slikarstvom, kiparstvom ili kazalištem iznova pronalazi nove poticaje, nova otkrića i nove dimenzije onoga što je ovaj nadareni mladi čovjek za svoga kratkoga života stvorio.

Poseban, velik dio priče iz njegova života je tragičan ljubavni odnos s Katarinom Radošević, kasnije udanom za njegova najboljeg prijatelja Matu Malinara. Uz tu priču vezuje se istraživanje o porijeklu Dore Maar, ljubavnice i muze Pabla Picassa. I premda je zadani opseg teksta skučen da bi se na ovom mjestu moglo sve elaborirati, ukratko navodim značajniju literaturu o toj temi. Tu su dva moja teksta: prvi je Janko Polić Kamov i Dora Maar, Vijenac, Zagreb, god. VIII, broj 175, str. 19-21, 16. studenog 2000; drugi je Dora Maar je potkraj života posjećivala Rijeku, Dnevnik, Zagreb, četvrtak, 30. 9. 2004, str. 28-29. Potom slijede tekstovi; Jelena Mandić: Je li tajanstvena žena europske avangarde rođena u Hrvatskoj kao kći Janka Polića Kamova? (Novi list, Rijeka, srijeda, 29. rujna 2004, str. 48-49), Patricija Kiš: Urem: Dora Maar kći Janka Polića Kamova (Jutarnji list, Zagreb, srijeda, 2. srpnja 2003, str 38) i Mladen Urem: Janko Polić Kamov – Tajni otac Dore Maar (Jutarnji list, Zagreb, Prilog Magazin, subota, 5. srpnja 2003, str. 53-55). Pored toga važno je istaknuti da sam od kraja 2001. zajedno s kolegama Dolores Čikić i Borisom Zakošekom istraživao podrijetlo Dore Maar (Henriette Theodora Markovitch, 1907-1997) za francusku genealošku kuću Andriveau iz Pariza. Spoznaje iz tih nastojanja zajednički smo objelodanili kao pogovor knjizi autorice Alicije Dujovne Ortiz: Dora Maar – zatočenica pogleda (nakladnik Profil, Zagreb, 2004) pod naslovom Josip Marković, Dora Maar i Hrvatska. Također smo, nekoliko mjeseci ranije, isti taj tekst, neznatno proširen i pojačan s više fotografija, objelodanili tijekom ljetnih mjeseci u tri nastavka u Večernjem listu (23, 24. i 31. srpnja 2004).

Kamov je živio je na razmaku dvaju stoljeća, u vremenu kada je izumirala idilična slika o svijetu koju je stvorila epoha romantičnih ideja 19. stoljeća na tlu Europe. Ta je slika svakodnevno sve više nestajala u sudaru sa suvremenim strojem-industrijom, novim odnosima. U tom čudnom, jedinstvenom, prijelaznom i uznemirenom stanju s kraja stoljeća, u kojem se sudaraju dva svijeta, romantični i materijalističko-egzistencijalistički, javio se mladi i buntovni protoavangardist. Interesantan je kontekst u kojem se javlja. Rođen je 17. studenog 1886. godine u Rijeci, na Pećinama koje su dio Sušaka, od oca Ante Polića rođenog 1838. u Starigradu na otoku Hvaru i majke Gemme Gerbaz (Grbac) rođene 1847. u Rijeci, također otočnog podrijetla (otok Cres), u obitelji s četrnaestero djece, koja je stekla iznimno veliki imetak i bila orođena s vrlo imućnim riječkim obiteljima Gorup i Gerbaz i koja je na pragu njegove momačke dobi, nakon smrti njegovih dviju sestara od tuberkuloze (Marinka umire 1898, a Milka 1900. godine), doživjela potpuni financijski slom 1902. godine. Potom je slijedilo preseljenje u Zagreb. Nakon smrti oca koji je umro 26. prosinca 1905. godine od karcinoma usne što se proširio prema grlu i metastazirao u mozak i pluća, točno godinu dana nakon njega, 26. prosinca 1906, umire i majka u snu od srčane kapi. Nakon toga je obitelj, uzdrmana brojnim smrtima, nastavila živjeti na relacijama Zagreb - Rijeka - Beč - Sisak - Budimpešta - Prag - Punat na otoku Krku te više gradova u Italiji. U to vrijeme živi još petero Jankove braće: Dragimir Polić koji je rođen 1871. u Senju, radio u austrijskim tvornicama kao inženjer, zbog alkoholizma je u nastupu ludila počinio samoubojstvo u Budimpešti u osvit Prvog svjetskog rata 1914. godine; Vladimir Polić rođen je u Rijeci 1873. gdje je završio Trgovačku akademiju, cijeloga se života brinuo za obitelj, a posebno za Janka, živio je paralelno u Zagrebu, Rijeci, Sušaku i Puntu kao vlasnik dvije kino dvorane, bio ravnateljem Austro-hrvatskog parobrodarskog društva u Puntu, te ravnatelj Samoborske željeznice a umro je u Zagrebu 1934. godine; Dušan Polić rođen je na Sušaku 1879. gdje je između dva svjetska rata i živio, bavio se različitim poslovima, od trgovine vinom do poduzetništva, da bi kasnije postao direktor jednog bratovog kina na Sušaku, umro je kod Vladimira u Zagrebu 1928. godine od tuberkuloze; Milutin Polić, tri godine stariji od Janka, bio je glazbenik, bolovao od tuberkuloze kostiju koja je maligno alterirala u rak limfnih čvorova, 'doslovno se za života raspadao' (Ljubo Wiesner, 1936), umro je u teškim mukama 1908. godine u Rijeci kod svoje tete Mime (Milke) u ulici Via Germania 25 (današnja Fiorello la Guardia); Nikola Polić, rođen na Pećinama 1890. godine, bio je blage i pomirljive prirode, pjesnik, glazbeni kritičar i feljtonist, ne završivši škole živio je cijeloga života na relaciji Rijeka - Zagreb, posljednjih desetljeća života radio je kao ravnatelj Gradske biblioteke na Sušaku, nadživjevši tragičan pomor u obitelji umro je u Voloskom 1960. godine. Tu bih se samo kratko osvrnuo na Nikolu Polića. On je, i danas nedovoljno poznat široj kulturnoj javnosti, češće spominjan kao brat Janka Polića Kamova nego kao samosvojna autorska pojava, a tek će u nastupnom razdoblju, nakon što je umnogome posljednjih godina rasvijetljen život obitelji Polić, dobiti odgovarajuću umjetničku revalorizaciju. Potpuno su krivo književni kritičari unazad nekoliko desetljeća pisali kako je o njegovom pjesništvu rečeno sve. Ipak, činjenica je da o njegovom izuzetno bogatom opusu postoji vrlo skroman broj tekstova kritičkog i sintetskog profila. Također je odigrao vrlo istaknutu ulogu kao kulturni djelatnik: publicist, kritičar, feljtonist, autor više knjiga, pokretač raznih listova i prvi direktor riječke Gradske biblioteke poslije Drugog svjetskog rata. Razlozi za njegovu samozatajnost i povučenost su brojni. Tragična događanja u obitelji nakon čega je Nikola do kraja života bio boem neuredna života i slaboga zdravlja; sve ga je to svrstalo u red rezigniranih i nesretnih ljudi koje je intelekt i talent, spojen s trajnom nemogućnošću ostvarenja sigurne egzistencije, nagnao okretanju prema sebi, u složenu introvertnost koju je mogao razumjeti samo mali broj njegovih suvremenika. Svoj je umjetnički i stvaralački život Nikola Polić proveo najviše vezan uz Zagreb i Sušak. Već tada je pisao pjesme, da bi se nekoliko godina poslije priključio pjesničkom krugu oko Antuna Gustava Matoša i poznatoj pjesničkoj skupini Grič. Za razliku od brata Janka, Nikola će u susretu s Matošem istaknuti kako je bliži simbolizmu i pasatizmu nego radikalnoj i avangardnoj struji koju je u hrvatskoj literaturi inaugurirao njegov brat Janko. U pjesničkoj zbirci Hrvatska mlada lirika (Zagreb, 1914), za hrvatsku književnost vjerojatno najznačajnijoj, prijelomnoj knjizi, jer predstavlja početak moderne literature dvadesetoga stoljeća u nas, zastupljeni su Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner. U svojoj Povijesti hrvatske književnosti akademik Ivo Frangeš je napisao: Tako se hrvatska poezija, nakon Mlade lirike (pa čak i pod njezinim posrednim djelovanjem), upravila u dva smjera. Jedan, predvođen Wiesnerom i sklon Matoševim zasadama, kojemu su glavni predstavnici Tin Ujević, Nikola Polić (brat Jankov), Vladimir Čerina, Zvonko Milković; i drugi, protivni, bez formalnoga vođe "al zakonodavca", kako bi rekao Tin, ali s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem, A. B. Šimićem i Gustavom Krklecom kao glavnim predstavnicima. Pa ako i nisu imali čelnika, ipak je, bez ikakve sumnje, osnovna pretpostavka njihovu izboru legendarni, prerano nestali Janko Polić Kamov. Njegova izazovna, antikonvencionalna, povremeno i brutalna muza odlučno je pomogla oslobađanju hrvatske lirike od brojnih tradicionalnih obzira koji su sputavali njezin dotadašnji razvitak (PHK, str. 288-289, Zagreb, 1987). I zaista, u dva brata Polića zrcalile su se dvije potpuno različite pjesničke struje koje će se kasnije u potpunosti afirmirati u nacionalnoj literaturi, imajući svoje, često snažno suprotstavljene sljedbenike. Objavljivao je svoje pjesme i kritike u brojnim listovima i prije svoje tridesete godine postao je priznat i afirmiran pjesnik čija je reputacija bila u usponu. Politikom se nikada nije bavio, bio je liberalnih pogleda, a poučen gorkim iskustvom, uvijek se držao na distanci. Nakon brojnih smrti u obitelji jedina mu je potpora bio stariji brat Vladimir. Mnogi su članovi obitelji voljeli kulturu i pisali, ali Nikola će, kao i brat Janko, izabrati isključivo život književnika, Milutin se afirmirao kao glazbenik dok su ostali članovi obitelji najvećim dijelom bili posvećeni materijalnim i brodarskim poslovima. Ako spominjemo autorske knjige Nikole Polića, bitno je istaknuti dva naslova koji su ga svrstali na najvišu razinu međuratne hrvatske književne scene. To su knjiga feljtona Marginalia (Zagreb, 1921) i knjiga izabranih pjesama nastalih od 1910. do 1935. pod naslovom Jučerašnji grad (Zagreb, 1936) s predgovorom Ljube Wiesnera. U nakladi Izdavačkog centra Rijeka tiskana su njegova Sabrana djela (1989 - 1991) u tri knjige koje je priredio Vinko Antić. Pjesnik tišina, kako su ga nazivali, bio je jedan od najiskrenijih lirika svoga vremena. U njegovom se stvaralaštvu uvijek provlačila glazba i kao motiv i kao način izražavanja. Pjevao je o čovjekovoj sputanosti, zapuštenosti, bolničkim ugođajima, kućama u kojima više nitko ne svira klavir... I dok se na prvi pogled može reći kako su te teme i motivi nebitni i nepotrebni, čitajući ih ulazimo u jedan nesvakidašnji, neponovljiv svijet osjećaja. Njegov likovni pandan i dugogodišnji prijatelj i intimus bio je slikar Josip Moretti Zajc (1882 –1933).

No, vratimo se opet na Janka. U pismu Mišku Radoševiću, napisanom u Puntu 13. svibnja 1910., Kamov otkriva svoj psihološki status: Protiv ideje samoubojstva, koja me progoni i koja mi pokazuje jedino logično i časno rješenje životnih vlastitih problema, ja se borim i borit ću se; vjerujem, mučim se, da sebe ubijedim u čarobnu moć putovanja, promjene i tuđine, i evo opet ću da kušam putovanjem po inozemstvu zaboraviti...

Kamovljeva emotivna priroda bila je pod udarom stalnih smrti u obitelji, što je poticalo njegovu uznemirenost i rezultiralo stalnim putovanjima te ispisivanjem literarnog djela koje do današnjeg dana nije dobilo svoga pandana u našoj nacionalnoj literaturi. Bio je predodređen za spisateljski rad, svjestan svoga poslanja, uvijek je isticao kako nije ni za kakav drugi posao nego literarni. Pokazivao je, od najmlađih dana, interes za ispisivanje različitih literarnih formi, a biblioteka njegova oca i za ono vrijeme bila je više nego impozantna. Otac, iako uspješan kapitalist i brodar, bio je mecena hrvatske kulture (financijski je pomagao mnogim listovima, kulturnim društvima i ustanovama) i poznat u Hrvatskoj kao jedan od boljih poznavatelja talijanske literature, bavio se i publicističkim radom, povremeno pisao za novine a objavio je i četiri knjige (vidjeti njegovu bibliografiju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu). Stoga i nije čudno što je Janko i mimo redovite škole vrlo rano stekao zavidnu naobrazbu i široku kulturu. Ako se sve to poveže s kontekstom iz kojeg dolazi Jankova majka, čija je također vrlo imućna hrvatska obitelj u dugotrajnom talijanskom okruženju živjela u Rijeci, što se prenijelo u obitelj, pa su Jankovi roditelji međusobno govorili talijanski, a s djecom isključivo hrvatski, tada je lakše shvatiti njezinu kompleksnost i višeslojnost u kojoj je Janko naučio talijanski jednako kao i hrvatski jezik. Njihovo vlasništvo (i dioničko suvlasništvo), uglavnom u nekretninama, brodovima i pomorskim agencijama, nije bilo koncentrirano samo u Hrvatskoj, već je bilo rasuto od Beča, Trsta, Zagreba, Genove, Venecije, Barcelone i drugdje. Omogućilo mu je to za njegovih brojnih putovanja brzo snalaženje u inozemstvu, pa je Kamov relativno lako uz pomoć ujaka Ermanna i Luigija te brata Vladimira, putovao, učio i dolazio do najnovije i najintrigantnije literature koja mu je otvarala nove vidike i upotpunjavala potrebu za uvijek novim i uvijek daljim. Realizaciju njegovih putovanja materijalno su podupirali njegov brat Vladimir i ujaci. Zio Zizo (Luigi) je bio toliko bogat da je višak sredstava ulagao u kupnju i izgradnju nekretnina, tako je 1909. godine dao izgraditi krasnu secesijsku zgradu u Rijeci u današnjoj Ulici Frana Kurelca broj 4.

Najveći broj kritičkih napisa o Kamovu najčešće se svodio na isticanje njegove buntovnosti, nekonvencionalnosti, revolta i prkosa što je tjeralo u bijes i negodovanje snobove i malograđansku konzervativnu publiku. Ipak, valja reći kako je u odnosu na sve ono što je napisao ta njegova buntovnost samo jedna od manje bitnih dimenzija. Bez obzira što je rođen na Sušaku u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kada je taj istočni dio današnjeg grada Rijeke bio pod hrvatskom, odnosno ugarskom, a zapadni dio izravno pod ugarskom upravom, možemo ga u potpunosti smatrati hrvatskim i riječkim piscem, ne samo zato što mu je majka bila rođena Riječanka, već i stoga što mu je brojna obitelj po majci živjela u centru grada (današnje ulice: Vitezovićeva, Sarajevska, Korzo, Gomila, Fiorello la Guardia, Frana Kurelca, Riva, Mlaka...), a također je i njegov brat Vladimir Polić živio u stanu u današnjoj Zagrebačkoj 2/1, u blizini riječkog kazališta, gdje su živjeli i Jankovi djed i baka po majci. U stanovima svoje najbliže rodbine on je napisao (kada nije bio u inozemstvu u kojem je, najviše u Italiji, napisao gotovo polovicu svoga cjelokupnog opusa) neka od najboljih djela moderne hrvatske književnosti. Za svoj rad je rekao da može pisati i djelovati jedino na hrvatskom jeziku jer na tom jeziku misli i osjeća. Neke od stanova u kojima su Polići i Grbci živjeli moguće je u potpunosti locirati i po detaljima iz njegove literature, te uz pomoć istraživanja u Državnom arhivu u Rijeci.

Kamov je i danas najtajanstvenija ličnost hrvatske književnosti, nedovoljno rasvijetljena djelovanja (vidi moje tekstove Tajna pisma napisanog najboljim prijateljima /nepoznato pismo iz Marseillea od 3. siječnja 1909/, Novi list, Rijeka, Prilog Mediteran, 2. veljače 2003, str. 2-4 i Podijeljena tragična sudbina – suradnja Janka Polića Kamova sa Supilovim Novim listom, Novi list, Rijeka, 31. prosinca 1999 i 1-2. siječnja 2000, trobroj Novog lista - Prilog o Supilu, str. 14), pa iako su mnogi naši značajni književni teoretičari posvetili svoj istraživački rad dijelom i Kamovu, upravo se posljednjih godina vidi koliko se novih podataka otkrilo te koliko bi još trebalo raditi kako bi se barem djelomično zaokružila slika ovoga, možemo slobodno reći, pisca europskog formata i značaja, jednog od onih u našoj literaturi koji su nadrasli domovinske okvire i svojim radom potpuno promijenili smjernice nacionalne literature. Time je otvorio put i stvorio mogućnost djelovanja autorima kao što su Miroslav Krleža, Antun Branko Šimić, Gustav Krklec, August Cesarec, Ulderiko Donadini i mnogi drugi. Oni su postali baštinici njegovog senzibiliteta, duhovnosti i literarnog koncepta što će osloboditi hrvatsku književnost od svih stega koje su je sputavale. Njegova hrabrost da prikazuje istinu bez kompromisa te na dnevni red stavi sve tabue iz sfere nacionalnih mitova i nacionalno-civilizacijskog arhetipa bila je potrebna kako bi se krenulo putem drugih modernih i slobodnih literatura zasnovanih na slobodnom shvaćanju umjetnosti i tekovinama zapadnih liberalnih demokracija. Svojim je načinom života afirmirao snažne stavove i ideje, izbačen je iz Sušačke gimnazije, zatvaran zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv mađarske uprave nad Hrvatskom, u svojim je djelima iznosio protest protiv društvenih laži, farizejstva i filistarstva, ali je u njih utkao i plemenitu priču o tragediji svoje obitelji, priču o nesretnoj ljubavi koja nije bila realizirana, o položaju čovjeka u prostoru određenih koordinata i njegovih žalosnih slutnji, a što je posebno važno, i priču o svojoj sudbini koja je bila jedinstvena. Djela koja je napisao iznimne su umjetničke vrijednosti, a neka spadaju i u sam vrh ne samo hrvatske već i svjetske književnosti. Potrebno je posvetiti i malo pažnje izjavama nekih naših teoretičara koji su isticali kako je njegovo djelo svakako plod velikoga talenta, ali je nedovršeno i necjelovito, što može napisati samo onaj teoretičar koji slabo poznaje svjetsku komparativnu književnost i posjeduje nedostatna znanja iz područja moderne znanosti o književnosti. Zar konfuznost, nedotjeranost i neartikuliranost, površno gledajući, te karakteristike nastupajuće avangarde koje su se u nas pripisivale Kamovu, isto tako nisu imanentne Jamesu Joyceu, Thomasu Mannu i Franzu Kafki? Očito, potrebna nam je aplikacija vrlo složenih književnoteoretskih modela na Polićev književni rad kako bismo ga uspjeli barem dijelom dešifrirati. Treba reći kako glavna zabuna leži u činjenici što je Kamov umro mlad, te je analogijom površnosti najlakše i neobvezujuće reći kako je automatski i nedovršen. Međutim, istina je drukčija. Pišući relativno dugo, on je, kao i mnogi drugi pisci, ispisao sasvim prosječne stranice (u svojoj najranijoj fazi stvaranja) koje ni po čemu ne odskaču od standardno pisane literature toga vremena, međutim on je, pored navedenog, napisao i više djela koja ga stavljaju ne samo među deset najboljih pisaca hrvatske književnosti, nego i u razinu s najboljim što je europska literatura dala u prošlom stoljeću, što svjedoči i objavljivanje Polićevih pripovijedaka u nekim od najznačajnijih američkih književnih časopisa. Urednici u New Yorku i Bostonu rekli su kako je Kamovljeva Sloboda jedna od najznačajnijih pripovijedaka suvremene svjetske književnosti te se bez ikakvog kompleksa može uvrstiti u svaku svjetsku antologiju kratke priče. Riječi su to znamenitih američkih publicista, sveučilišnih profesora i nakladnika: Deborah Treisman, Williama Phillipsa, Carlote Caulfield i Geoffreya Hartmana. Valja istaknuti i neke od najznačajnijih književnih teoretičara u Hrvatskoj, koji su svojim izuzetno značajnim istraživanjima puno učinili kako bi se djelo J. P. Kamova afirmiralo na relevantnoj razini. Tu su (navodim samo neke): Mladen Machiedo, Dragutin Tadijanović, Marija Brida, Darko Gašparović, Božidar Petrač, Tonko Maroević, Bruno Popović, Tomislav Sabljak, Cvjetko Milanja, Ljiljana Gjurgjan, Nikola Ivanišin, Nedjeljko Fabrio, Ivo Frangeš, Gordana Slabinac, Vinko Antić, Slobodan Šnajder, Vladimir Čerina, Branimir Donat, Milorad Stojević, Jakov Ivaštinović, Asja Petrović i drugi. Tome svemu valja i pridodati uvrštavanje Janka Polića Kamova u knjigu Povijest hispanističke avangarde (1998) koju je pripremila skupina najpoznatijih svjetskih hispanologa za nakladnika Mills College u Oaklandu, Kalifornija.

Dubina njegove psihologije najviše je došla do izražaja u njegovom glavnom djelu, romanu Isušena kaljuža (1906 – 1909), ali i u pripovijetkama Sloboda (1909) i Žalost (1909) te u drami Mamino srce (1909). Njegov cjelokupni književni rad bio je vrlo raznolik, okušao se u pisanju pjesama (njih pedesetak, od kojih su mnoge izgubljene, a mnoge je pisao prigodničarski, još kao đak), kratkih priča (Historijat jednog članka, Ćuška, "Ecce homo!", Brada, Selo, Žena, Katastrofa, Odijelo, Potres, Stjenica, Ispovijest, Žalost, Sloboda, Bitanga i nekoliko izgubljenih koje se znaju samo po imenu), dramskih tekstova (Tragedija mozgova, Na rođenoj grudi, Orgije monaha, Djevica, Čovječanstvo, Mamino srce i još nekoliko koji su izgubljeni), književnoj kritici, putopisnoj prozi, publicistici (također pedesetak radova ako ne računamo neke izgubljene), a tu je, konačno, i sačuvanih pedesetak pisama svojim prijateljima i rodbini iz kojih je puno lakše razumjeti njegov život i mnoge tajne... Datiranje njegovih najboljih djela pokazuje kako je ono najznačajnije napisao u posljednje tri i pol godine javnog djelovanja. Roman Isušena kaljuža jedinstveno je djelo naše književnosti, a mnogi su kritičari isticali kako ono ulazi među nekoliko najvećih romana hrvatske literature svih vremena. I evo još jednog paradoksa naše kulture - Isušena kaljuža je objelodanjena prvi put 1956, dakle pola stoljeća nakon što je napisana, pa stoga i nije mogla izvršiti bitni utjecaj na našu literaturu. Iako ona predstavlja svojevrsni avangardni derivat Danteove Božanstvene komedije, Kamov će svoje djelo razdijeliti, za razliku od Danteova Pakla, Čistilišta i Raja, na svoje tri metaforičke varijante: Na dnu, U šir i U vis. S obzirom na stalno ukrižavanje planova, Mladen Machiedo je teoretski definirao kako ovo djelo funkcionira kao svojevrsna klepsidra što se s obzirom na intenzitet recepcije obraća čas na jednu, čas na drugu stranu (vidi Mladen Machiedo: Eksplozija poticaja – inozemni Kamov, Croatica, Zagreb, 1986). Kreativnost i energija potiču eksperiment i gdje prestaje artizam, počinje igra. Arsen Toplak (glavni lik – Kamovljev alter ego) dolazi u Rim, veliki grad gdje provjerava svoje teorije s dna duše u širini velegrada. Arsena opsjeda mora, Horla, prema Maupassantovoj noveli u kojoj je tako nazvan nepristupačan čovjekov nasljednik. Ako smo zarobljeni prošlošću i sadašnjošću, Horla nam znači tjeskobu, moru; ako smo pak prevladali prošlost, a sadašnjost preobrazili u ostvarenje budućnosti, Horla nam je pobuda, poticaj. Kamov opisuje prisutnost Horle: A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice ljudske i umah se domislih da su to ruke gorile. Potiskivao me u krevet i drmajući me nastojao obrnuti... Opirah se... Arsenova putovanja, više lutanja, odraz su njegova psihičkoga stanja. Dani su mu ispunjeni: Umni je rad stao ispunjati dan i kako sam se bio navio kao uru, moj je život postao sav kao ura: ko bi ga slušao, kad bi se moj život dao slušati, čuo bi tik-tak... ko bi ga gledao, vidio bi da pokazuje napredak postepeni, neprekidni i stalni... a ko bi mislio, uvjerio bi se da je u jednoličnome zvuku uključeno ono pomicanje kazala. Zato je dosadan moj život, ako ga se sluša; zato je nezanimljiv, ako ga se gleda – po dojmu naime što ga proizvađa i tečaju kojim je tekao... Zato ga rastvaram: neka se vide svi šerafići, sva kolesa... sve maleno, komplicirano i logično... Samo znanost, zaključit će Arsen, može ga održavati u kretanju širinom svijeta. Ostale dimenzije zbiljnosti, umjetnost i svakodnevica uvjetuju kod njega pad iz svijeta, bilo "u dno", bilo "u vis". Nerješivost njegova položaja očituje se u putovanjima: tjeran u tuđinu gdje se osjeća strancem, vraća se u domovinu gdje nema mogućnosti ostvarenja svoje egzistencije, čime se krug zatvara i opet otvara. Arsen se upućuje definitivnoj osami: Odahnut. Visoko... Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište... kad nedogledna širina razvuče i rastavi djelove moga "ja", što ću onda ja – u širinu? Ono će biti sveljudski hram... Visoko! ... Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir? ... Ko znanstvenik ili poet? Sukob s realitetom je bolna, ali i jedina mogućnost za novo naprijed. Artizam i igra se izmjenjuju, glavni akter je aktivni promatrač, seizmograf vlastitih vibracija, da ne kažemo potresa. Glavni lik romana Arsen Toplak zapravo je Kamovljev alter ego. Metaforički Raj (U vis), dakle treći dio toga romana, završava Arsenovim riječima: I to sam ja. Jer ja – nisam ja! Tijelo gubi funkciju, a duh se rasplinjava u prostoru svemirskih visina. Polićevo bi se djelo po temeljnim značajkama izdvojilo između velikih primjera "mitologizama" u dvadesetom stoljeću: Joycea, Manna i Kafke. U svakom slučaju, kao autor "mitološkog romana", Kamov povijesno i vremenski nadilazi psihološki roman i dijagonalnom semantikom bolje odolijeva intertekstualnoj, ako ne i semiološkoj paradigmatici. U psihološkom smislu Kamov predstavlja kariku između Freuda i Verge.

Objavljivanje Isušene kaljuže, da je realizirano na vrijeme, bilo bi važan korektiv smjeru nacionalne književnosti. Svejedno, njegovo djelo je došlo do čitatelja, a prisutna višeslojnost i višeznačnost i danas nas pozivaju na nova čitanja i nova otkrivanja onoga što nam je ovaj pisac ostavio u zalog. Jedan od mnogih paradoksa vezanih uz Kamovljev rad je i taj što su njegova djela doživjela vrlo mali broj izdanja. Sabrana djela tiskana su tri puta: 1956/58, 1984. i 2000, a pojedinačna djela možda sveukupno petnaestak puta. Interesantno je spomenuti podatak kako su dvije Kamovljeve priče, Sloboda i Žalost, sa samo tri objavljivanja (Sloboda u Grand Streetu i Partisan Reviewu, a Žalost u Partisan Reviewu) u Americi po nakladi premašile sva Kamovljeva izdanja u Hrvatskoj, pa proizlazi kako je Kamov čitaniji u Americi nego u Hrvatskoj, što, nažalost, bjelodano pokazuju egzaktni podaci.

Njegov angažman na području nacionalnog koncepta u literaturi je iznimno interesantan jer je on s velikom energijom krenuo u radikalan obračun sa svime što je smatrao zastarjelim i anakronim. Nažalost, vrijeme u kojem se javio bilo je gluho za njegovu strast i talent, on je bio svjestan toga, kao što je bio svjestan i svoga kratkoga života, i stoga je žurio, pisao u grču, na putu, u strahu i nemiru od ideja samoubojstva koje su ga proganjale, žureći sa željom da što više toga stane na papir. I premda su neki njegovi rukopisi izgubljeni (nadamo se ne i nepovratno), i ovo što je publicirano svjedoči o složenosti djela koja je, čini se, autor pisao cijeli životni vijek; naime, toliko bi bilo potrebno prosječnom spisatelju da bi ispisao i eksplicirao ono što je Kamov napisao u samo nekoliko godina javnoga djelovanja.

Za nacionalnu kulturu, kritiku, čitatelje i javnost, njegove prve četiri knjige što ih je u Zagrebu 1907. godine tiskao u vlastitoj nakladi, bile su pravi šok. Dvije od tih knjiga; zbirke su pjesama (Psovka i Ištipana hartija), a druge dvije, dramski tekstovi (Na rođenoj grudi i Tragedija mozgova). U nedavno tiskanoj knjizi La bestemmia/Psovka Janka Polića Kamova (Campanotto Editore, Udine, 2005) prevoditeljica Rosalba Asino u popratnom eseju predstavila je potpuno drukčije viđenje Kamovljeve poezije svrstavši je u sam vrh umjetničkih ostvarenja moderne književnosti. Takvo viđenje njegove književnosti ima i autorica predgovora, sveučilišna profesorica iz Trsta te ugledna kroatistica Fedora Ferluga Petronio. U prikazu knjige, tiskanog pod naslovom Kamov zapsovao lirikom na talijanskome Nedjeljko Fabrio je u Vjesniku (8. studenoga 2005, str. 41) prenio stav nakladnika: «Rosalba Asino svojim je radom definitivno izbila iz ležišta književnopovijesni sud prema kome je dosad Kamov bio više nego osrednji pjesnik.», te dodao: «Prevoditeljica je obavila posao vrlo pouzdano i tečno, što je njen uspjeh kad se zna da je i jedan Arturo Cronia imao problemčića s prepjevom Kamova za svoje Najljepše stranice srpsko-hrvatske književnosti (1963.)».

Nakon osnivanja "revolucionarno-anarhističkog cenakuluma Cefas u Sušačkoj gimnaziji na prijelazu stoljeća oko 1900. godine, Kamov je prvi avangardist u tom razdoblju, potvrdivši se kao samostalan, jedinstven i originalan prokleti genije, veliki psovač, pjesnik dubokih mutnih slutnji i navjestitelj rasula, iako je imao (kada mu je prva zbirka tiskana) samo dvadeset i jednu godinu. Pored Polića kao inicijatora i osnivača anarhističke grupe Cefas, u toj tajnoj prevratničkoj organizaciji koja je u svom programu postavila zadatak rušenja Austro-Ugarske uz pomoć američkih Hrvata te stvaranje slobodne i moderne Hrvatske, članovi su bili i književnik Josip Baričević (1884 -1919), pisac i pravnik Mijo Radošević (1884 - 1942), slikar Josip Moretti Zajc (1882 - 1933), nakladnik i pravnik Mato Malinar (1884 - 1957) i drugi. Premda je organizacija imala, osim "sjedišta" u Rijeci, "predstavništva" u Bakru, Senju, Zagrebu, Lokvama, Požegi i drugdje, nije se uspjela duže održati. Valja reći: bila je to prva avangardna skupina koja se javlja u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, koju su osnovali tada mladi i neiskusni ljudi, a čije će kasnije djelovanje (književno, publicističko, nakladničko i slikarsko) promijeniti našu suvremenu kulturnu i političku zbilju što direktnim, što indirektnim putem. Sjetimo se kakvo su samo iznenađenje izazvala djela nastala iz ovog kruga ljudi, primjerice roman Karikature (1908) Mije Radoševića dočekan je snažnom kritikom i osporavanjem zbog slobodnog pristupanja tabu temama (hermafroditizmu) i opisivanja različitih oblika seksualnosti bez skrupula. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća do današnjih dana može se govoriti o pojačanom interesu književnih teoretičara za recepciju takozvanih rubnih pojava i zanemarenih književno-umjetničkih djela koja nisu pobuđivala pažnju zbog specifičnih uvjeta koje je normirao standard određene epohe ili razdoblja. Napose je pojačan interes za djela Janka Polića Kamova kao središnje i najznačajnije osobe ne samo anarhističkog Cefasa, već kao autora od čijeg djelovanja u pravom smislu počinje naša moderna i avangardna književnost. Taj je interes stavio u fokus i ostale hrvatske prozaiste sličnog habitusa i književno-koncepcijske prirode. Pokazalo se već u sedamdesetim godinama da je na površinu isplivao cijeli jedan novi svijet koji do danas još nije do kraja definiran i sustavno izložen. Međutim, da se radi o kvalitetama koje nadrastaju okvire nacionalne literature, uviđa se tek sada kada se djela Janka Polića Kamova prevode na strane jezike, objavljuju u inozemstvu u najznačajnijim i planetarno relevantnim književnim časopisima i nakladničkim kućama, te sa zakašnjenjem od više desetljeća pokazuju svijetu vrhunske dosege hrvatske kulture. Za povijest avangarde zaista možemo reći: daleke 1900. godine (prvi avangardni manifest bio je Marinettijev Futurizam objelodanjen u Le Figarou 1909, Janko Polić Kamov, Josip Baričević (pisac čija su, vjerojatno najznačajnija djela, izgubljena u Parizu, vidi moj tekst Budimpešta, 1909. – Kako je izgledao Janko Polić Kamov, Vijenac, Zagreb, god. XI, broj 236, str. 20-21, 20. ožujka 2003.) i Mijo Radošević postaju prvi predstavnici potpuno novog proznog stila koji nastaje kao rezultat njihova nekonvencionalnog pristupa građenju literarnog diskursa koji se oslanja na njihov stav da je nacionalnoj literaturi najvažnija literarna i politička samosvojnost i duboka iskrenost, hrabrost da se na dnevni red stave sve tabu teme. Fascinirani neobičnim, bizarnim, kontradiktornim i psihopatološkim, koristeći grotesku, pobunili su se protiv malograđanske uskoće koja ih je okruživala i na šokantan su način to u svakoj prilici iskazivali. Krešimir Kovačić je svjedočio kako je Josip Baričević bio šutljiv, tajanstven, blijeda lica, sklon alkoholu, uznemireni lutalica, potom da je bio melankolik s očevidnim psihopatskim simptomima, bavio se proučavanjem kriminalne i seksualne psihopatologije pa je pokušao, na primjer, jesti sve ono što normalni ljudi ne jedu (žohare i miševe) kako bi se uvjerio je li to moguća ljudska ishrana. Članovi Cefasa su i nakon formalnog rasula svojim javnim ili privatnim istupima iskušavali ne samo svoje kreativne sposobnosti, već su uspjeli probiti sve granice književnog ukusa koji je dominirao u vremenu hrvatske moderne i približiti se avangardnim idejama koje će u Europi biti inaugurirane cijelo jedno desetljeće nakon formiranja Cefasa manifestom Futurizam 1909. i svim ostalim manifestima koji će kasnije obilježiti svjetsku kulturu dvadesetoga stoljeća. Najsnažnije literarno svjedočanstvo koje je proisteklo iz ove, možemo reći protoavangardne, skupine je roman Isušena kaljuža Janka Polića Kamova.

Modernost Kamovljeve poezije najviše se očituje u posve novim strukturalnim i kompozicijskim zahvatima. Osnovu njegovih pripovijedaka čine digresije, komentari, ubacivanje novih radnji, simultanost događanja, pripovijedna fragmentarnost, unutarnji monolog razlomljenog diskursa ili autorov komentar u obliku napomene. U svoj prozni diskurs uvodi onirička stanja s motivima koji su gotovo nepoznati u europskoj i svjetskoj književnosti. Najveći dio njegovih junaka opsjednut je bolešću novoga, nadolazećeg doba – psihozom kao temeljnim obilježjem svoje psihičke strukture, a zajednička im je karakteristika, simplificirajući Kamovljeve kodove, potpuna individualna sukobljenost s društvenom sredinom u kojoj se kreću. Mnoge biografske crte svoje ličnosti i svoga života ugradio je u junake svojih djela. Kamov je prvi futurist u mediteranskom smislu poimanja avangarde, versilibrist prije svih drugih, prije inauguracije avangardnih pokreta u europskim nacionalnim literaturama anticipirao je ideje koje će se tek kasnije afirmirati. U cijeloj našoj književnosti toga vremena jedini je bez straha imao hrabrosti aplicirati svoje eksperimente u literarnom. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. godine kao boem, nakon do ludila ubrzanog i mučnog života u dvadeset i četvrtoj godini. Janko Polić Kamov jedan je od najkontroverznijih književnika svoga doba i jedna od najtajanstvenijih ličnosti hrvatske književnosti.

U pismu bratu Vladimiru Poliću, datiranom u Rimu 18. kolovoza 1907, napisao je: Ja ne općim u pravom smislu riječi ni s kime; ja sam sam! I nije mi žao. Zaokupljen radom i svojim mislima, bez obzira, bez znanaca, bez brljarija, bez trica – osjećam svoj intelekt sve stalnijim, razboritijim i jačim. Najposlije postajem onakim, kakim se jedamput idealizovah u mašti, u praksi. Moj je život, tj. smisao moga života, svađa se na ovo: izgustirati i izuživati ili nauživati život znači za pseto izje... se i prejesti, za kicoša, birokratu prokurvati se spolno i moralno i umno, za ljude slijediti pseto i kicoše – za mene pak znači izgustirati ga u njegovoj najvišoj manifestaciji: znanju. Što više vidjeti, što više čuti, što više saznati. Prema tome i zarad toga i dođoh u Rim; ali zato ne mislim ostati kod Italije, nego dogodine – bude li ikako moguće, želio bih ili u Njemačku ili u Francusku ili u Švicarsku. I ovako još nekoliko godina, ako se bude dalo. Onda, onda – započeti u našoj Hrvatskoj jedan pokret intelektualaca, koji bi išao za tim: njegovo bi prvo načelo bilo iznašati istinu, pa makar bila i onako sramotna, gadna, postidna kao Arsenova Na dnu (iz romana "Isušena kaljuža", op. a.): tome načelu pao bi i Strossmayer žrtvom i svi ostali i to bi načelo pokazalo, da Hrvatska ima i kavanu, i čitaonicu, i stranke, i bordele i pederaste i literaturu; drugo bi načelo konsekventno bilo: iznašati naš narod i to bi pokazalo, da pored klerikalizma ima u nas pitanje ekonomsko, i pitanje seksualno i emigratorno; to bi načelo pokazalo, da prije stranačkih programa mora doći studija, prije političkih vođa naučenjaci. Uzev kao ideal istinu, našli bismo kao sredstvo znanost; i ova bi akcija u prvom redu išla za tim, stvoriti jednu znanstvenu generaciju, odgojiti mladež odgojem, koji bi negirao stid, sa stidom sve predrasude jednog starog, gnjilog, cmizdrivog, samostanskog morala. Generaciju dakle antimoralnu (u starom shvaćanju morala), generaciju antisentimentalnu, generaciju antipoetsku u starom shvaćanju poezije: generaciju jednom riječi ateističku, anarhističku i – znanstvenu. Da! Snujem ovako u svojim šetnjama, a Rim poda mnom, što karikira starinu i modernizam, pošao graditi nove kuće pored starih. Ja sam prečesto gotovo leden. Mislim: koliko mi je još godina živjeti? Malo. I onda većim zanosom, nervozom i žurbom rješavam probleme, čitam knjige i snujem, kako bih najbrže prevalio određeni si put! I gle! Moja oporuka glasi: Ako umrem, ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima, da ga upotrebe za svoje pokuse; budući moja djela ne dopriješe izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti – to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt. I hulja bio onaj, ko nada mnom pozove popa, pribije krst i donese vijence.

Neobuzdana priroda, talent i velika energija koju je posjedovao tjerali su ga na nepomirljivost s postojećim stanjem i njegovim uvijek dalje. Ušavši tim načinom u ubrzano psihičko kretanje koje se jednostavno više nije moglo zaustaviti, on je sagorio kao meteor na nebu, ostavivši za sobom veliki blješteći trag koji svijetli i danas. Ta se silna energija pri čitanju njegovih djela osjeća na svakoj stranici, u svakome retku koji je ispisivao sa samo sebi svojstvenom, egzaltiranom strašću. Njegov brat Nikola Polić (1890 - 1960) bio je čista suprotnost. Nikola je bio prvenstveno pjesnik tišine i glazbe. Sama tišina, koja običnom uhu ne pruža ništa, nikakav osjećaj, emociju ili misao, za pjesnika Nikolu Polića puna je sadržaja i zapravo je glazba u svim mogućim varijantama. I te dvije paučinaste, fluidne materije, glazba i tišina, uvijek se u njegovim pjesmama isprepliću tako se može reći da su njegove pjesme poetika tišine, isticalo se u sintetskim prikazima njegove poezije. Nikola je u određenom smislu predstavljao glazbeno-poetski kompromis između Janka i trećeg nadarenog brata Milutina Polića (1883 - 1908) koji je bio glazbenik i studirao je na venecijanskom konzervatoriju kod čuvenog Ermanna Wolf-Ferrarija. Milutinove su skladbe za njegova kratkog života izvođene i prepoznate kao rad talentiranog glazbenika, ali bolest i prerana smrt prekinuli su njegov razvoj. Janko je neko vrijeme svog boravka u Italiji proveo s Milutinom u Veneciji i to ga je druženje preporodilo nakon očeve (1905) i majčine (1906) smrti. Najstrašnije ga je pogodila Milutinova smrt (1908) kojoj je posvetio nažalost izgubljenu pripovijetku Skepsa. Ta je priča dio trilogije (prema jednoj njegovoj rukopisnoj skici vidi se da ju je planirao realizirati kao tetralogiju, a četvrta se priča zvala Ironija, odnosila se na smrt majke, također je izgubljena) koju je naslovio Naše duše u ogledalu smrti. Prve dvije pripovijetke koje ulaze u tu trilogiju su Sloboda (posvećena očevu umiranju) i Žalost (posvećena umiranju sestre). Priču Skepsa dobio je Vladimir Čerina (1891 - 1932) od Jankova brata Vladimira Polića i nejasno je zbog čega je Čerina nije objavio. Ipak, Čerina je bio jedan od najvećih Kamovljevih štovatelja, premda se nikada nisu upoznali. Njegova studija Janko Polić Kamov (Rijeka, 1913) predstavlja prvu knjigu koja tematizira avangardu u Hrvata. Ta je studija nastala u Firenci iste godine kada se Čerina družio s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijem (glasovitim piscem i urednikom futurističke firentinske Lacerbe) i Ardengom Sofficijem, koji su futuristički utjecali na njega, a uz pomoć Papinija Čerina je objavio Kamovljeve Natuknice/Accenni u časopisu Lacerba. Čerina se u Italiji i Francuskoj družio s najeminentnijim intelektualcima svoga vremena: Ivanom Meštrovićem, Ivom Andrićem, Tinom Ujevićem i mnogim drugim znamenitim umjetnicima svoga vremena, ali je zbog nesretne ljubavi prema Francesci Bertini, zvijezdi nijemoga filma, te zbog razočaranja u politiku psihički obolio, ostavivši nam vrijednu studiju o Kamovu koja je svjedočanstvo dosega hrvatske avangarde prvih desetljeća 20. stoljeća. Prije svog nepovratnog odlaska u šibensku psihijatrijsku bolnicu, Čerina je oko 1920. godine svoje rukopise ostavio na čuvanje Miroslavu Krleži, koji je početkom šezdesetih slučajno našao u svojoj arhivi Čerininu zbirku Osama. Ivo Frangeš ju je potom objelodanio u časopisu Forum.

Hoćemo li, nakon svih nastojanja, ipak imati sreću i pronaći barem dio izgubljenih rukopisa (pjesama, pripovijetki, drama, pisama…) Janka Polića Kamova?

KRATKA KRONOLOGIJA ŽIVOTA JANKA POLIĆA KAMOVA

 

Janko Polić rodio se 17. studenog 1886. na Pećinama (Sušak) u Rijeci u mnogobrojnoj obitelji od četrnaestero djece Ante i Gemme Polić. Bezbrižno djetinjstvo potresaju, u vrlo kratkom razdoblju, dvije smrti: 1898. godine umire sestra Marinka, a 1900. sestra Milka. Milkinu će smrt Janko opisati u noveli Žalost. Mladi Polić kao odličan učenik upisuje se u Sušačku gimnaziju koja će postati njegovo prvo "borbeno polje". Naime, 1900. godine Polić je jedan od osnivača "revolucionarno-anarhističkog cenakula Cefas" koji je, osim političko-revolucionarnih težnji, imao i umjetničke ambicije. U gimnaziji će upoznati Katarinu Radošević, sestru najboljeg prijatelja Mije Radoševića, u koju će ostati zaljubljen do kraja života. U pjesmama će je nazivati Kitty, a ona će se 1908. udati za njegova drugog najboljeg prijatelja Matu Malinara. Odličan učenik i primjerno ponašanje samo su dio prošlosti jer je Janko Polić istjeran iz četvrtog razreda Sušačke gimnazije. Razlog je svađa s profesorom kojem je, prema sjećanjima Nikole Polića, Janko pljunuo u lice. Iako vrlo imućni i s dobro razvijenim poslom u pomorskoj trgovini, blagostanje Polićevih nije potrajalo budući da obiteljsko poduzeće 1902. godine zapada u novčane poteškoće i doživljava trgovački slom nakon kojeg se obitelj seli u Zagreb, dok Janko ostaje u Senju gdje nastavlja školovanje. Kamov ni u Senju ne uspijeva maturirati; 1902. istjeran je iz Senjske gimnazije i konvikta (radi nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada, Nikola Polić u Iskopinama, 1953). Priključivši se ostalim članovima obitelji u Zagrebu, 1902. upisuje se u gimnaziju. U to vrijeme u tijeku su protukhuenovske demonstracije u kojima Polić kao ekstremni antikhuenovac vrlo aktivno sudjeluje. Slobodna Hrvatska izvan Austro-Ugarske njegov je ideal. Kamov u Zagrebu pristupa najekstremnijim pristašama te ideje i s njima dolazi u sukobe s policijom, zbog kojih biva kažnjen s tri mjeseca zatvora. Kaznu je odslužio sa Stjepanom Radićem, Vladimirom Bornemissom i drugima. Nakon nepune dvije godine školovanja u Zagrebu, 1904. Polić napušta obitelj te se priključuje glumačkoj družini u kojoj kao šaptač nastupa u gradovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. U ovom razdoblju nastaje njegov prvi dramski rad, dramska crtica Iznakaženi. Do 1906. godine Kamov provodi vrijeme u Zagrebu, s kraćim odlascima u Liku i Kordun kao trgovački putnik za prodaju Singerovih šivaćih strojeva. Na Božić 1905. godine Janko uz majku prisustvuje smrti svoga oca. Ovu će smrt Polić, nekoliko godina kasnije, opisati u noveli Sloboda. Početkom 1906. godine Polić prvi put (kao književnik!) putuje u inozemstvo. Zbog zdravstvenih problema pridružuje se bratu Milutinu u Veneciji, koji je ondje na studiju glazbe. Nakon nepuna dva mjeseca vraća se u Hrvatsku, u Zagreb, gdje završava prvi odjeljak prvog dijela svog najznačajnijeg djela, romana Isušena kaljuža: Na dnu. Shvativši da u Hrvatskoj ne može naći stalno zaposlenje, ne preostaje mu ništa drugo no uputiti se još jednom u inozemstvo. Krajem iste godine ponovo je u Veneciji. Ovaj drugi boravak trajat će šest mjeseci. U Veneciji Kamov se potpuno predaje stvaralačkom radu: koncipira farsu Na rođenoj grudi, piše posljednje pjesme nažalost izgubljene zbirke Na Horlinom talamu, započinje pisati drugi dio odjeljka Na dnu romana Isušena kaljuža. Do kraja 1906. godine pripremio je za tisak dvije zbirke pjesama: Psovku i Ištipanu hartiju te dvije drame: Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Niti jedno nakladničko poduzeće ne želi prihvatiti ove rukopise pa oni 1907. godine, uz potporu obitelji, odnosno brata Vladimira, izlaze u piščevoj nakladi. Na Božić 1906. godine, točno na godišnjicu očeve smrti, umire majka Gemma. Majčinu riječ i djelo te njezin odnos prema bližnjima Janko će dočarati i prenijeti u svoju najbolju dramu Mamino srce iz 1909. godine. U veljači 1907, u pismu bratu Vladimiru, Polić sastavlja svoj program i od tada sve svoje tekstove potpisuje pseudonimom Kamov. Iz Venecije se javlja prvim novinskim feljtonima kojima si pokušava osigurati egzistenciju. Nada se mjestu stalnog dopisnika. Piše libreto za Milutinovu operu Kad slijepci progledaju po modelu Derenčinove Slijepčeve ljubavi. U ožujku iste godine vraća se u Zagreb i odlučuje otići u Rim. Rimski period trajao je gotovo osam mjeseci i karakteriziran je njegovim dopisničkim radom te neuspjelim nastojanjima da nađe stalno zaposlenje u jednoj od hrvatskih redakcija. Tu će, u Via Mattatoio, upoznati rimsku anarhističku i protoavangardnu skupinu mladih umjetnika kojima je pripadao i tada mladi socijalistički novinar Benito Mussolini. Njihovo će druženje Kamov opisati u pripovijetki Stjenica. U Rimu započinje pisati drugi dio Isušene kaljuže: U šir. U veljači 1908. godine Polić dolazi u Firencu, gdje ostaje mjesec dana. Početkom travnja odlazi u Rijeku da bi se po zadnji put susreo s bratom Milutinom koji je na samrti. Nakon Milutinove smrti, Janko provodi ljeto i ranu jesen kod brata Vladimira u Puntu na otoku Krku. Tijekom ljeta 1908. nastaju: ciklus Samostanske drame (Orgije monaha i Djevica), tragikomedija Čovječanstvo i nažalost izgubljena novela Skepsa koja je inspirirana Milutinovom smrću. Započinje novelističku Knjigu lakrdija i polemizira s Antunom Gustavom Matošem. Krajem rujna 1908. Janko preko Venecije odlazi u Torino, u kojem se zadržao jedva dva mjeseca. Ondje započinje pisanje trećeg dijela svojeg romana: U vis. Iz Torina, preko Genove, odlazi u Marseille gdje će ostati tri mjeseca. U veljači 1909. godine stiže brodom u Italiju i kratko se zadržava u Napulju, a u ožujku, preko Trsta, dolazi u Rijeku. Gotova je Knjiga lakrdija. Dovršen je i rukopis Isušene kaljuže te novela Žalost. Proljeće i ljeto 1909. godine provodi u Puntu i u Rijeci, a zimu, prvi put nakon više godina, u Zagrebu. Nudi vlastita djela, ali ne nalazi izdavača. Između ostalog, zagrebačko kazalište odbija njegove drame. Nastaju: drama Mamino srce, novela Sloboda i kasnije izgubljena djela, Šmrčanska trilogija, satirična pripovijest te drame Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene. Početkom 1910. godine ponovo nudi svoje drame zagrebačkom kazalištu, ali ne dobiva nikakva odgovora. Rezigniran i razočaran, razmišlja o putovanju u Španjolsku. Polovicom svibnja odlazi na svoje posljednje putovanje. Stiže u Bolognu, posljednje talijansko odredište, gdje ostaje mjesec dana. Početkom srpnja je u Kataloniji i nakon samo četrdeset dana provedenih u Barceloni 8. kolovoza 1910. umire usamljen, fizički, ali ne i duhovno, iscrpljen i nepovratno razočaran. Pokopan je bez imena na javnom groblju Sud-Este u Barceloni.