Politički angažman Janka Polića Kamova (Rijeka 1886.- Barcelona 1910.) nepoznat je široj javnosti, štoviše, većina pasioniranih čitatelja njegova književnog opusa smatra ga isključivo umjetnikom koji je usputno dobro poznavao realitet, zazirući od efemernih dnevno političkih zbivanja i svih implikacija koje one donose. Za svog vrlo kratkog života Kamov je proputovao Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Italiju, Francusku i Španjolsku. Ostavljajući u mnogim gradovima spomenutih zemalja svoje tragove koji do danas nisu u potpunosti rasvijetljeni, Janko Polić je najkompleksnija i najtragičnija pojava moderne hrvatske književnosti. Zbog toga je njegov rad jako teško pratiti; umjesto fokusiranja na jedno ili nekoliko mjesta, mi se bavimo piscem čiji je rad disperziran (uključujući i odjeke posthumnih izdanja) ne samo u mnogim gradovima Europe nego, posljednjih godina i u Sjevernoj Americi, gdje su objelodanjeni prijevodi njegovih pripovijedaka u najznačajnijim američkim književnim časopisima. Suradnja mladog Polića s Novim listom i Franom Supilom (Cavtat 1870.-London 1917.) predstavlja jednu od bitnih faza njegova formiranja i ukazuje na neke događaje koji će kasnije u mnogočemu obilježiti daljnji tijek hrvatske politike XX. stoljeća.

Da bi se bolje upoznali s Jankovim riječkim vezama potrebno je poznavati kontekst, naime njegov otac, Ante Polić bio je izuzetno uspješan trgovac koji se bavio brodarskim poslovima, istodobno, bio je i publicist a također je izdašno podupirao različita umjetnička društva. Njegovi su prijatelji bili Ante Starčević (koji je bio kum na rođenju jednog od Jankove braće), Erazmo Barčić, Dinko Politeo, Frano Supilo, Špiro Brusina, Petar Budmani i mnoge druge istaknute ličnosti kulturnog i političkog života toga vremena. U to je vrijeme Hrvatska stranka prava bila najznačajniji generator ideje za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, pa je Kamov sa četrnaest godina kao zaneseni starčevićanac u Sušačkoj gimnaziji osnovao 1900. godine revolucionarno-anarhistički cenakulum Cefas. Bila je to prva protoavangardna skupina koja je osim umjetničkih ambicija imala i izrazito političke: "Janko preuzimlje akciju organizatora, političara, on će tobože pomoću veza svoga oca naći doticaja s američkim Hrvatima. Tamo bismo imali nabaviti oružja, a onda podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucijonarni, krvavi kaos. Pritisak khuenovštine i žandarska gimnazijska disciplina odrazila se eto u njegovoj duši u kvaternikovskom svijetlu bune, rušenja – ta ga je presija označila kao energiju, hiperenergiju, nesalomljiva dječaka vratolomne i buntovne akcije. Kvaternik nam je bio ideal, a Grženićeva čizma svetinja. Oslobođenje Hrvatske život, a naš život sitnica, nevrijedna, majušna stvarca.” (Mijo Radošević: Janko Polić Kamov, jedan život/nekrolog, Savremenik, god. V, br. 10, Zagreb 1910.)

Članovi Cefasa bili su Mijo Radošević (1884.-1942.), Mato Malinar (1884.-1957.), Josip Moretti Zajc (1882.-1933.), Josip Baričević (1884.-1919.) i Janko Polić. Imali su i ‘podružnice’ u Zagrebu, Senju, Lokvama, Bakru i Rijeci. Ubrzo će se Cefas kao organizacija raspasti, ali ljudi koji su ga osnovali steći će afirmaciju kao književnici, političari, slikari, pravnici...Sljedeći politički istup Kamovljev bio je sudjelovanje u antikuenovskim demonstracijama u Zagrebu 1903. godine. Naime, nakon sloma trgovačkih poslova Ante Polića, obitelj se 1902. iz Rijeke preselila u Zagreb, prije toga, Janko je izbačen iz Sušačke gimnazije i prešao u Senj na školovanje u Ožegovićijanum, konvikt koji odgaja mladež u klerikalnom duhu što Janko ne prihvaća, premda je do dolaska bio gotovo fanatičan vjernik. Ubrzo je protjeran iz Senja zbog nedisciplinarnih i protuvjerskih ispada. Tada dolazi u Zagreb. Jankov brat, Nikola Polić (1890.-1960.) je u tekstu Iskopine (1956.) napisao: “Janko je stigao u Zagreb u vrijeme najžešćih protukhuenovskih demonstracija koje su gotovo poprimile oblik narodnog ustanka i kad je čitava Hrvatska ležala kao na nekom lagumu. Teren upravo stvoren za Jankov mladenački polet. Očekivao se atentat na Khuena. Pristupio je odmah k najekstremnijima, opsjedao s njima zgradu državnih željeznica kao demonstrativnu mađarsku instituciju; dolazio je u sukobe s policijom, i pješačkom i okonjenom, koju je predvodio neki kapetan pl. Zdenčaj, slavnog ilirskog imena! Radi sukoba s policijom bio je kažnjen s tri mjeseca zatvora, što je i odsjedio. Nosio sam mu svaki dan objed i skrivene cigarete, i tu sam prvi put vidio Stjepana Radića. Bio je mršav, nosio plavu bradu i cviker na crnoj žnori... Izgleda mi da su ove demonstracije Janka osvježile i digle mu vjeru u narod.” Živeći kasnije povremeno u Zagrebu s Mijom Radoševićem na Josipovcu, Janko se često družio sa Stjepanom Radićem kojeg je upoznao u zatvoru, posjećujući ga u njegovom stanu. O svojim političkim pogledima Janko piše svom bratu Vladimiru u pismu iz Senja datiranom 30. listopada 1908. godine: “Ja sam dapače tog uvjerenja, da što je jadnije stanje domovine, to moraju njezini sinovi, koji išto za nju ćute, jače prionuti na rad, da ju što prije nevolje liše i nerad drugih nadoknade. Rad i samo rad, daje slobodu. Sloboda je lijepa, ali i krvava. Sloboda se ne može narodu nametnuti, narod ju sam traži i sam stiče. A može li narod i steći slobodu, kad je ne traži, a drugi mu je dati neće? Ne. Narod osviješten, taj će narod znati shvatiti slobodu, a mi Hrvati najmanje oko te svijesti radimo. Narod sav ne zna da je Hrvat, a ne priznajemo li i ne povjerujemo sami da smo Hrvati, kako će drugi, tuđinac, u to povjerovati? Pa kad nema Hrvata, kako da opstoji ideja slobodne Hrvatske?”

Spinčić, Laginja i Supilo, tri su političara koje Janko u pismu svome bratu Vladimiru ističe kao ljude koji hrvatskom narodu znaju govoriti o slobodi i samostalnosti. Ipak, suprotno Supilu koji od pravaša skreće, potežući prema Riječkoj rezoluciji (1905.) i stvaranju hrvatsko-srpske koalicije na sljedećim izborima, Kamov ističe potrebu vertikalnog oslanjanja, odnosno oslanjanje Hrvata na sebe same u borbi za vlastitu samostalnost, negira tzv. horizontalno oslanjanje, odnosno oslanjanje na druge narode koji bi Hrvatima pomogli u ostvarivanju slobode. I tu dolazi do ideološkog razilaženja između Kamova i Supila. O statusu i političkoj usamljenosti Kamova najbolje govore Iskopine (1956.) Nikole Polića: “Pa opet, po ovoj provincijalnoj pometnji on hoda sam, bez pozadine, bez partije i bez vođe. Bilo je to povodom ‘prvih slobodnih izbora’ 1906. Nastupila je hrvatsko-srpska koalicija i – naravski – pobijedila, osiguravši sebi – vlast! Među izabranim zastupnicima nalazio se i Šandor Đalski, već onda prozvan ‘Nestor hrvatskih književnika’ i simpatizer nacionalne omladine. Njemu je ta omladina s odabranim građanstvom priredila nakon izbora veličanstven doček u samom Zagrebu. Đalski je dočekan u trijumfu! oduševljen i, ganut, on se publici toplo zahvalio s balkona jedne palače na Zrinjevcu. Održavši govor, završio ga ovim riječima: ‘Ja sam uvijek vjerovao u istinu, pravdu i ljepotu!’ Janko, sjećajući se parole ‘istina, pravda i ljepota’ još iz školskih dana iz nauke o stilistici, nije izdržao, nego je izlanuo: ‘Ne treba nam te ljepote, dosta je slobode!’ Nastala je gužva.”

Obitelj stalno prate tragične smrti, od četrnaestoro djece Ante i Gemme Polić, mnogi su mladi umrli; sestra Marinka umire 1899, sestra Milka 1900, otac i majka umiru u Zagrebu, otac 1905, majka 1906, brat Milutin u 25. godini 1908. u Rijeci kod tete Mime Gerbaz, Dragimir završava samoubojstvom u nastupu alkoholičarske krize i nervne rastrojenosti u Budimpešti 1914, a brat Dušan od milijardne tuberkuloze kod Vladimira u Zagrebu 1928, Vladimir umire 1937 i posljednji Nikola, rođen 1890, nadživjevši pomor u obitelji umire u Voloskom 1960. Premda je obitelj Polić poslije 1902. živjela u Zagrebu, Jankove veze sa Rijekom su ostale. Brat Vladimir ima stan u Rijeci, jedna sestra se udala za sina Josipa Gorupa, ima dvoje djece i živi na Rijeci, a tu su i dva vrlo bogata Jankova ujaka, Luigi i Ermanno Gerbaz koji izdašno pomažu Janka, ne samo u egzistencijalnom smislu, već mu uz pomoć brata Vladimira plaćaju putovanja u mnoge talijanske gradove (Rim, Firenca, Genova, Bolonja, Venecija, Napulj, Torino...), put u Francusku i Španjolsku. Malo je poznat podatak da je Janko Polić boraveći u Rimu, gdje ga je i posjetio i s njim mjesec dana živio Mijo Radošević, upoznao Benita Mussolinija koji je tada bio mladi socijalistički novinar i urednik lista Avanti. O tome piše Ljubo Wiesner 1936. u predgovoru knjige Jučerašnji grad Nikole Polića, a i sam Nikola u razgovoru s Zvanom Črnjom što je tiskano 1940. u zagrebačkim Novostima. Ujak Luigi je bio vlasnik dva broda dugačka sto metara: Palermo i Indeficienter. Moderna secesijska zgrada u današnjoj ulici Frana Kurelca 4 je bila njegovo vlasništvo, dao ju je izgraditi po originalnom projektu. Ona i danas svjedoči o snazi velikih i zaboravljenih, orođenih obitelji Polić/Gorup/Gerbaz. Tu je također i njegova teta Mima Gerbaz (majčina sestra) kod koje je u Via Germania, današnja Fiorello la Guardia po povratku iz Venecije, gdje je diplomirao na glazbenom konzervatoriju, umro Milutin. Janko i Milutin su jedno vrijeme zajedno 1906. i 1907. živjeli u Veneciji gdje je Milutin studirao glazbu. Prerana njegova smrt (umro je od tuberkuloze kostiju koja je maligno alterirala u rak limfnih žlijezda) strašno je pogodila Janka koji je napisao pripovijetku Skepsa, posvećenu Milutinovoj smrti. Pripovijetka je izgubljena i ja pretpostavljam da je preko Vladimira Čerine završila kod Miroslava Krleže. Po otvaranju Krležine ostavine 2001. vjerujem da ćemo je pronaći. Ta pripovijetka zajedno sa pričama Sloboda (posvećena smrti oca) i Žalost (posvećena smrti sestre) čini trilogiju Naše duše u ogledalu smrti.

Posebna veza s rodnim gradom je i suradnja u Supilovom Riječkom novom listu. Sam početak suradnje jako je teško datirati, naime Vladimir Čerina i Dragutin Prohaska pišu kako je Kamov sa suradnjom počeo 1903. za što ne postoje dokazi, jer nijedan tekst iz te godine ne nosi njegov potpis, s druge strane to ne znači da on nije tada surađivao, jer je u to vrijeme bilo nepotpisanih i pod pseudonimom pisanih članaka. Te iste godine 1903. Janko i njegovi prijatelji Mato Malinar i Mijo Radošević već surađuju svojim književnim uradcima u omladinskom listu Pobratim (Zagreb) i drugdje, a kako su Polićevi bili obiteljski prijatelji Supila, moguća je i vjerojatna Jankova (nepotpisana) suradnja s Riječkim novim listom. Ono što se može egzaktno utvrditi je Kamovljeva suradnja s Riječkim novim listom u godinama 1907, 1908. i 1909. Za to je vrijeme objavio pet tekstova: prvi je članak Garibaldi tiskan 16. srpnja 1907. povodom stote obljetnice rođenja ovoga talijanskog nacionalnog barda. Prije tog teksta, Kamov je u zagrebačkom Pokretu iste godine objelodanio osam priloga kao dopisnik iz Venecije. Drugi njegov tekst je u Riječkom novom listu izašao tek sljedeće godine pod naslovom Piši Junković – u literaturi! Kamov ga naziva poslanicom koju upućuje široj javnosti povodom izlaska iz tiska prvih svezaka Moderne biblioteke koju je osnovao i pokrenuo Mato Malinar, jedan od njegovih najbližih i najboljih prijatelja. U toj su se biblioteci tiskala djela hrvatskih pisaca, kao i prijevodi iz stranih književnosti, a od prevoditelja se pojavljuje i Malinarova žena Katarina Radošević koja je bila sestra drugog Jankovog najboljeg prijatelja Mije Radoševića. Ona se često spominje u Jankovim pjesmama kao Kitty. Taj je članak o Modernoj biblioteci tiskan u vrijeme kad je u istom listu kao njegov treći suradnički prilog izlazila u nastavcima Jankova pripovijetka Ćuška s podnaslovom Upadice i opaske. Počela je izlaziti 16. lipnja, a posljednji nastavak je tiskan 17. srpnja 1908. od broja141 do 168. Tek je na kraju posljednjeg nastavka potpisan autor Janko Polić Kamov. Ta je novela tiskana u Riječkom novom listu poslije izdavanja Kamovljeve četiri knjige, dvije zbirke pjesama; Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi (sve četiri su tiskane u Zagrebu 1907. u piščevoj nakladi). Odjek u tisku je bio za to vrijeme iznenađujuće velik. Kamova je afirmativno prikazao Milan Marjanović u Savremeniku 1907, a 1913. i Vladimir Čerina, i neki drugi, mladi književnici koji će se kasnije javiti u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. Suprotno njima, Antun Gustav Matoš u Hrvatskoj smotri 1907. objavljuje svoju agresivnu kritiku Polićevog književnog rada u tekstu Lirika lizanja i poezija pljuckanja. Janko koji u to vrijeme boravi u Puntu odgovara mu 22. srpnja 1908. što je tiskano u Pokretu 25. srpnja pod naslovom A. G. Matoš. Kamov taj odličan, polemički odgovor završava kako Matoš neće šutjeti, i zaista Matoš odgovara u Hrvatskom pravu od 8. kolovoza 1908. tekstom pod naslovom Pokret Majer Mjajce i literatura. Kronologiju ove polemike je važno istaknuti, jer je posljednji Kamovljev polemički odgovor, napisan u Puntu 25. ožujka 1909. objelodanjen u Riječkom novom listu pod naslovom Jedno zanimivo literarno očitovanje 31. ožujka 1909. To je bio njegov četvrti prilog u ovom listu, a posljednji, peti prilog izašao je u dva broja 153 i 154, 30. lipnja i 1. srpnja 1909. pod naslovom “Moderna biblioteka” kao pojava. Iako je tekst nepotpisan, autorstvo se vidi već iz prve rečenice u kojoj spominje svoj prvi članak o Malinarovoj Modernoj biblioteci. Taj drugi o kojem je ovdje riječ (njegov peti i posljednji prilog u Supilovom Riječkom novom listu) napisan je povodom izlaska iz tiska 12. sveska ove biblioteke. Jankovi prijatelji Josip Baričević i Mijo Radošević (do 1920. Krležin prijatelj, potom se razilaze) također su suradnici Novog lista od 1907. godine. Suradnikom ovoga lista najduže je ostao Josip Baričević sve do 1912. surađujući s raznovrsnim prilozima uključujući političke komentare, novele, recenzije, prijevode i publicistiku. Zanimljivo je spomenuti da je Baričević u Novom listu napisao nekrologe braći Polić, Milutinu (1908.) i Janku (1910.). Nezaobilazno je ovdje spomenuti i Vladimira Bornemissu (1886.-1968.), Jankovog dobrog prijatelja. Bornemissa i Kamov su se upoznali u Zagrebu, u gimnaziji i zajedno sudjelovali u antikuenovskim demonstracijama i odležali zatvorsku kaznu. Bornemissa je zbog revolucionarnih ideja morao pobjeći iz Hrvatske, pa za boravka u Milanu 1907. preko Kamova koji je tada u Rimu upoznaje Benita Mussolinija i s njim radi intervju za Le Figaro. Kamov i Bornemissa postaju suradnici Avantija. U isto vrijeme Bornemissa upoznaje indijskog nobelovca Tagorea s kojim radi intervju, a potom u Švicarskoj upoznaje i Lenjina s kojim se družio. Bornemissa je bio istaknuti novinar, 1919. je u Chicagu uređivao socijalističke novine, poslije Drugog svjetskog rata došao je iz Zagreba živjeti u Rijeku, gdje se njegova kćerka Edith zaposlila u kazalištu kao balerina. Ona i danas živi u Rijeci kao umirovljenik.

Prvi glavni urednik Novog lista poslije Drugog svjetskog rata, kasnije direktor Naučne biblioteke u Rijeci i glavni urednik Riječke revije Vinko Antić u svojoj knjizi Pisci, Rijeka, Zavičaj (Matica hrvatska Rijeka, 1965.) opisao je mnoge detalje iz kulturnog i političkog života našeg kraja što su obilježili hrvatsku književnost i kulturu dvadesetog stoljeća. O toj kompleksnoj problematici govore knjige i znanstveni tekstovi autora Mladena Machieda, Marije Bride, Darka Gašparovića, Milorada Stojevića, Dragomira Babića, Igora Žica, Irvina Lukežića, brojni tekstovi u našoj časopisnoj periodici...Fascinantno je također, koji se broj znamenitih ličnosti i događaja prelamaju u životu i djelu Janka Polića Kamova što dobrim dijelom možemo iščitati u četiri knjige njegovih Sabranih djela (nakladnik Otokar Keršovani, Rijeka 1984.) i u novijoj literaturi o Kamovu koja samo u proteklih četiri godine broji više od tristo publiciranih bibliografskih jedinica.

Dva glavna protagonista ove priče Kamov i Supilo podijelili su tragičnu sudbinu na vrlo sličan način. Janko Polić svojim ubrzanim životom, stalnim putovanjima, nesređenom egzistencijalnom situacijom umire sam i teško bolestan u bolnici Santa Cruz u Barceloni 8. kolovoza 1910. Antun Gustav Matoš s kojim se nakon polemike Janko pomirio i sprijateljio, napisao je u nekrologu Kamovu: “Na posljednji odlazak najviše ga je ponukala nesretna ljubav, udaja njegova ideala za drugoga. Poginuo je jer je i on patio od iluzije da može u inozemstvu živjeti kao hrvatski novinar i književnik.” Jankova nesretna ljubav bila je Kitty koja se udala za njegovog najboljeg prijatelja.

Frano Supilo doživio je potpuno razočarenje u ideje koje je nakon 1905. godine zastupao. O tome najbolje govori tekst Slom Frana Supila autora Miroslava Krleže objelodanjen u časopisu Književnik (Zagreb, 1928.): “Nikola Pašić nije takav romantik te bi imao dovoljno lirskog i pjesničkog raspoloženja da se čista srca uživi u svu dramatsku zagonetnost tipično hrvatske pojave Frana Supila. Nema takvog trageda koji bi nam riječima umio oživjeti mračnu pozadinu ovog dramatskog sastanka, kada se radilo o biti za čitav naš narod, tako kobno razdvojen između beogradskog čaršijskog javašluka i agramerske operetne bezazlenosti. Niška epizoda u životu Frana Supila gorka je, možda najfatalnija dramatska epizoda u životnoj historiji ovoga čovjeka, na patničkom putu od antipatičnog bečkog skandala, fatalne i teške noći 9. prosinca 1909, pak do sloma Srbije i albanske tragedije godine 1915. Stoji Frano Supilo pred Bajom (Nikola Pašić, 1845.-1926, predsjednik Radikalne stranke, dugogodišnji predsjednik vlade u Srbiji i Kraljevini SHS, glavni tvorac hegemonističke vladavine velikosrpske ideje, op. a.) i osjeća svu paniku Kroatenlagera, četirstogodišnjeg habzburškog hrvatskog logora, koji nema svoga Schillera da ga opjeva, ali je krvaviji od svih motiva walleensteinskih i koji traje od Wallensteinovih dana pa sve do ovoga momenta kada je Supilo stigao u Niš, da na tom vjekovnom kalvarijskom putu nađe nekoga tko će tom narodu pomoći da ponese svoj historijski križ. Supilo nosi u sebi svu tu četiristogodišnju hrvatsku tminu, on sluša kako prolaze i bubnjaju nepregledne čete hrvatskih mrtvaca: idu, marširaju, trube bataljoni, eskadrone, regimente, stupaju po blatu olovno a korak im je sablasno težak; svaki hrvatski vojnik vuče za sobom svoj vlastiti blatni grob! Supilo osjeća da govori u ime svih pokojnih četrdesetosmaša i graničara, haramija i mušketira, pandura i husara, u ime onih bezbrojnih mrtvaca, žrtava Nadvojvode Friedricha i Princa Eugena i Franca Jozefa! A za sve to osjećanje hrvatske kroatenlagerske tmine, za taj štimung straha pred novim katastrofama, za tu vidovitost najtajanstvenije biti hrvatskoga zbivanja, za sve to unutarnje prisluškivanje, kako prolaze povorke mrtvaca pod tuđim zastavama, za sve te očajne napore, kako da se stvar zaustavi i hrvatske mase oslobode, za sve to Radikalija s legendarnim Bajom nema smisla ni razumijevanja. Ona slaba cincarska pamet pod princeugenskom šajkačom, ona simbolična pojava Shylocka, Premijera, koji je bio spreman da igra karte s Goluchowskim i sa Sazonovom, s Czerninom kao i sa Clemenceauom, onaj tifoidni Niš godine Petnaeste, gdje Supilo kleči pred legendarnim trgovcem leševa na veliko i na malo, to je pretposljednji čin tragedije: poslije toga dolaze londonske magle, samoća, ludilo i smrt. Nad Nišom godine Petnaeste crnila se već sablasna sjena albanske katastrofe, čula se već podmukla grmljavina bubnjeva Solunskoga procesa! Iza Supila stotine i stotine hiljada grobova Kroatenlagera, a pred njime legendarni patrijarh Baja sa Solunskim procesom, Londonskim ugovorom i sa krvavim pivnicama odeskim. Doista! Stajati pred Bajom i osjećati kako negdje visoko nad tom našom žalosnom stvarnošću gospoda Sazonov, Grey i Sonnino igraju šah nad Istrom i Dalmacijom, nad Rijekom, Zadrom, Splitom i otocima i kako za hrvatstvo iz svega toga slijedi jedan očajni šah-mat (s apsolutnom, stopostotnom, matematskom sigurnošću), to je bila tužna uloga i Supilo doigrao ju je dosljedno: poludio je i umro...”

Nove generacije čitatelja, ne samo u Hrvatskoj, ponovo otkrivaju veličinu književnog djela Janka Polića Kamova, tražeći u literaturi vrhunske domete ljudske spoznaje i umjetničke kreacije, a političke ideje, napose one nastale na zabludama i krivim procjenama odlaze u ropotarnicu povijesti. Njihovi zabludjeli nosioci znakovito su upozorenje. Supilova je politička koncepcija bila da Hrvatska stane na čelo Južnih Slavena Austro-Ugarske sve do njihova ujedinjenja, u tome je u sukobu s Nikolom Pašićem doživio i svoj slom. Ipak, Supilo je historijska ličnost, a njegova uloga u stvaranju prvog modernog i svjetski respektabilnog glasila na hrvatskom jeziku, Riječkog novog lista u kojeg je unio dinamiku i sve dimenzije novinarske angažiranosti, osigurala mu je trajno mjesto u povijesti ne samo grada na Rječini, nego i u političkoj povijesti europskih naroda do Prvog svjetskog rata.